MAČKA, ZVONIK I LJUDI

U spomen don Mati Blaškoviću

Kad se dili, zodnji ostajen, kad se pito, parvi postajen! Zvuči kao narodna mudrost, ali to su riječi don Mate Blaškovića (Vrboska, 4. travnja 1896. – Jelsa, 13. ožujka 1974.) Zaređen je za svećenika 28. kolovoza 1921. u hvarskoj katedrali, a Mladu misu je imao u Hvaru u rujnu 1921. Kao svećenik je djelovao na Hvaru i Braču. Započeo je kao kapelan 1921. g. u Milni na Braču, potom su slijedila Poljica (1923.), Novo Selo (1923. – 1926.), Ložišća (1926. – 1927.), Sveta Nedilja (1927. – 1934.), Vrisnik (1934. – 1939.), Sutivan (1939. – 1966.) i kao poslužitelj Miraca (1942.-1944; 1954-1955.). Tijekom Drugog svjetskog rata bio je 1944. g. kapelan bolnice “Scarciglia” u Santa Maria di Leuca, i to u sklopu zbjega. Umirovljeničke dane je proveo u Jelsi. Umro je 13. ožujka 1974. u Jelsi, a pokopan je u svećeničkom grobu u Vrboskoj. Kao svećenik najviše je godina proveo u Sutivanu. Bilo je to u sjeni zvonika kojeg su krajem 18. st. gradili “meštri” iz kasnije u Vrboskoj udomaćenog roda Bertapelle.

Šaljivu i često prepričavanu anegdotu o “maški u kampanelu” opisao je don Mate u svom tipu stiha. Do danas ne gubi svježinu. Premalo bi bilo reći da je važna samo za Sutivan i stivansku rivu. Mjesto radnje nije toliko važno. Svaka joj je riva dom, a scenografiju joj prvenstveno zadaje Brač. Štoviše, pjesma čuva spomen na negdašnje suparništvo otočkih mjesta i njihovih stanovnika, ali i ono kvartovsko rovarenje i podrugivanje koje je posebno bilo izraženo u većim otočkim mjestima. Tako je Blašković, odrastao u ambijentu jednakih antagonizama, na sebi svojstven način kampanilizam pretočio u pjesmu i time sačuvao spomen na vrijeme koje otočanima polako postaje poput dalekog otoka ili svijet crno-bijelih fotografija.

Pjesma je, čini se, kao izvorni rukopis dospjela u Komižu i našla se među knjigama pokojnog don Šime Vrsalovića, a on ju je vjerojatno dobio dok je bio kapelan u Selcima. Ako i nije original dospio u Komižu, onda je sigurno popratni tekst do danas neobjavljen, a otkriva nam don Matu u njegovu prepoznatljivu stilu šaljivog ophođenja. Svim ljubiteljima kultnog serijala Malo misto bit će znano odakle pjesmi i Blaškoviću “špirit”.

Poruka Selčanima

(sličica iz pom. bitke ispod famoznog kampanela)

Jo von tamo ne ću doć,
Jer jo tamo ne smin poć,
Ma nikad – sve, dok son živ!
A sve je vaš narod kriv:
Vaši – vrozi i žbrikuni,
Mikulini kumpanjuni,
Ko će š njima na kraj doć –
Zoč ne mogu mirno proć?!
S broda viču: “Njao, njao!
Mac! Ono je!! Mjao, mjao!”
A jo, pod crikvon: “Jao! Jao!!
Bit će sada hihotanja,
Hvahvišćanja, smihatanja,
Triske, buke – beštimanja…”
Na vrh Mosta Zorzin skače,
Put vapora skalo gaće,
I plesko se po gu – u
– Slab ežempal divnjam, dici –
S broda vaši: “Mijau! Mijau!!”
S rive naši: “Vau! Vau!!”
I kad vaši jače: “Mijau!!!”
Tad i naši jače: “Vau!!!”
Naši grozno beštimaju
Zvižđu, skriču, beču, laju.
Žene kunu i urliču,
Sa ponistrih roge miču.
Dižu pesti, gadno suju,
S balkunadih put vas pjuju.
Bože, pusta smihatanja,
Kletov, vike, beštimanja…
Ma ko bi smi u vas poć?!
Ne bih već smi doma doć!

Sutivan, 12. siječnja 1953.

Dragi Don Luka, ili Don Andro!

Za sv. Antu tamo ne mogu! Deus ex machina… spasio nas od neprilika, i njih od apostazije. Sad će i mons. Miće lakše disat. I mi ćemo moć veće “žvatot”. I pisat po novinama “našim”. Ovo pokaži Mikuli i drži za sebe! Njemu samo proštij – i glumcima – ma nikako im dat u ruke. Bacili bi u “Pomet” i mene bi ovdje kamenovali…. A vražja je pisma. Pozdrav Novoselo, Selca i mog Mikulu. Dobre su mu one stvari – divim mu se !
Srdačni pozdrav! Don Mate.

← GDJE SU NAM SIGURNOSTI?

IĆI ĆEŠ NA KRIŽ →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.