SLUGANSKI NAROD

Dubrovnik u cjelini je postao jedna gotovanska, ruralna sredina u kojoj ljudi isključivo žive od turizma i zbog tog monokulturnog, neduhovnog ozračja počinju gubiti interes za svoj vlastiti rast. Ovdje je ljudima dobro. Njima zapravo i ne trebaju kultura, promišljanja ni išta izvan njihova svijeta zarade. Prihvatili su onaj najpovršniji oblik života u kojemu osim profita ništa nije važno. I što je najgore, ne vide problem u tome.

On žudi za mjerom svojeg duha i prostora. A, ako govorimo o stanovnicima, i to ne samo Grada, onda mogu žalosno konstatirati da ljudi u ovakvom načinu života ne vide nikakav problem. Inficirani su turizmom. I ako se ubrzo ne nađe načina rastvoriti neke druge mogućnosti gospodarenja, ovaj je prostor zaista osuđen na propast.

Teško je ostati ravnodušan kad netko u svega nekoliko rečenica izusti riječi koje odmjereno i pogođeno razotkrivaju neku od zavrzlama s našeg domaćeg prostora. To se s pravom može reći za razgovor s Marijom Grazio u Slobodnoj Dalmaciji, a povod je Dubrovnik danas. Kad bi se njezine riječi mogle vezati samo uz Dubrovnik, bilo bi nam očito lakše. Ipak, nije riječ samo o stanju na jednom zasebnom području. Njezine riječi opisuju i trenutačno stanja brojnih turističkih mjesta diljem jadranske Hrvatske u kojima se zarada nametnula kao mjera kvalitete života, a udobnost kao neupitna veličina kojom se sve mjeri. I nije to počelo jučer. Već desetljećima se stvara mentalitet koji pogoduje današnjem stanju. Drugo, spomenula je ono što se rijetko ističe, a odnosi se na duhovno stanje ljudi koje se mijenja do mjere bešćutnog individualizma koji potiče folklornu kuknjavu i čangrizavo ophođenje, a zapravo – jer novca ima – drugo i ne treba.

Što vrijedi za čovjeka pojedinca, to vrijedi i za društvo u cjelini. Kad se jednom upustimo u način življenja u kojem je zarada ključ kvalitete života, kad to postane nosiva struja jednog područja, kad nastanu podsvjesne poluge koje to uvjetuju, onda je, barem se to tako čini, riječ o krizi shvaćanja krize, jer se više nije u stanju vidjeti krizu. Izgleda da njezine riječi više i nisu razumljive, da će ostati samo arhivsko vrelo na usluzi nadolazećim naraštajima. Nisu nerazumljive u jezičnom smislu, nego se odnose na stanje koje, kako smo ga oblikovali monokulturom, isključuje razumijevanje.

Možda će nekome izgledati uvredljivo, no mislim da ima ljudi kojima nema smisla govoriti o posljedicama turističkog raja, jer se takav (raz)govor često vodi s različitih životnih polazišta koja isključuju (spo)razumijevanje. S druge strane, ima ljudi koji bi zbog svoga položaja i zvanja morali biti u stanju razumjeti i djelovati iz razumijevanja, no ni kod njih to nije uvijek vidljivo. U razgovoru Grazio ističe pitanje intelektualaca u Gradu, a dotiče se ujedno i prevladavajuće šutnje intelektualaca, bilo da je riječ o izboru šutnje s njihove strane bilo da je riječ o drugima koji su onemogućili da se njihova riječ uvažava. Dakako, kad se to prometne u mentalitet, onda je jasno da pomaci idu veoma sporo. Drugo, suludo je misliti da je dovoljno dopustiti da se u javnosti čuje glas intelektualaca. Problem je mnogo dublji. Ako u javnosti nestaju kriteriji razumijevanja, prosuđivanja i vrednovanja autoriteta istine i struke, onda je govor suvišan. To, istina, ne daje za pravo odustati ili prijeći u tihu ravnodušnost, no također je opasan optimizam koji nastaje iz manjka informacija, uvida i zrelog zaključivanja. Jedno od temeljnih pravila kaže da naš pogled na stvari ne ovisi samo o stvarima koje motrimo, nego i o znanju koje imamo o njima, kontekstu i mnogim vidljivim i nevidljivim čimbenicima.

Davno je bilo kad je ulicama Atene jedan čovjek unosio nemir. Sokrat, čovjek neuglednog izgleda i blistava uma, svojim je pitanjima djelovao kao obad koji svoje suvremenike budi iz pospanosti, baš onako kako to obad čini mlitavom konju. Toj Sokratovoj ulozi svako je vrijeme dobrodošlo, jer u svakom vremenu ima mlitavih konja. Uloga intelektualca u našim uvjetima trebala bi biti poput Sokrata, tj. biti obad konjima današnjice. Brojne analize o sadašnjosti i budućnosti postat će s vremenom misaono smeće ukoliko se njima prekriva istina o stvarnosti ili se ne želi kritički probuditi svijest o uzrocima stanja u kojem se nalazimo. Ovdje mi pada na pamet misao koju sam čuo od jednog redovnika: “Brodovi koji su Ateni donijeli blagostanje, donijeli su joj i kugu!”

← PROLAZI NAŠIM PUTOVIMA

VJERA NA OTVORENOM →

2 komentara

  1. Don Ivica Huljev

    Vozimo li prema provaliji, to ćemo tek vidjeti. Čini mi se da smo mnoge prilike prokockali i da će pomaci ići polagano i bolno. Poznajem mlađe otočane koji su već umorni od pokušaja i nastojanja, kao i one koji su stišani društveno-političkim pritiskom i, dakako, našim mentalitetom. Mnogi su, jer se od nečega treba živjeti, pristali na slijeganje ramena i šutnju u prilog sigurnosti radnog mjesta i svoje obitelji. Razumijem i njih i znam da nije lako, da je teško čekati, da bez kritične mase nije lako bili ledolomac i da se brzo “izgori”. U svemu mi se čini ključnim istaknuti da gospodarska pitanja nisu odvojiva od stanja duha i stanja svijesti. Štoviše, gospodarska pitanja nisu primarna. Na prvome mjestu je opstanak čovjeka u ljudima. Opuštenije se navedeno može zamijeniti genijalnim stihovima pjesme u bolskom narječju.

  2. Margita Vučetić

    Teško i ja ostajem ravnodušna nakon pročitanog Vašeg krasnog teksta poštovni don Ivice, koji je slijed istinskih razmišljanje profesorice Marije Grazio o njezinom voljenom Dubrovniku na odlasku. Grad pod Srđem doživljava eroziju svoje kulturne baštine, gubitak urbanog izgleda grada i pripadajućeg duhovnog identiteta pred “prijetećim” turističkim probitkom. Sukladno vašim razmišljanjima, pada mi na pamet, je i poruka knjige eseja “Žal” autorice Dore Kinert Bučan, koja kao i profesorica Grazio oplakuje Hvar, grad svojeg djetinjstva koji odlazi u prošlost iz istih razloga kao i njegov baštinski brat Dubrovnik. Je li došlo vrijeme da se zaustavimo na ovoj opasnoj nizbrdici kojom vozimo bez ograničenja, bez pravila i obzira na njezine posljedice??Čini mi se da nam stižu neka bolja vremena, možda ipak haluciniram??? Don Ivice, hvala Vam za poticaj na razmišljanje!

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.