Duha ne trnite

Povijesne pouke

Iz povijesti zagrebačkih biskupa jedan me podatak silno dojmio. U 14. st. je neki biskup odredio globu za one kanonike koji se svađaju, a prihod se trebao utrošiti za popravak knjiga i ostalih katedralnih potrepština. Tako su pametnom odlukom jednog biskupa sačuvani mnogi zapisi. Ovo spominjem kao napomenu vezanu uz činjenicu da su individualizam i ravnodušnost doveli do sve rjeđih teoloških i pastoralnih rasprava u Crkvi, a ni “svađanja” više nema kao prije. Svijet se uvelike promijenio, iako izgleda da je prije sve bilo bolje. Zato tekst koji ćete čitati želi pomoći u prepoznavanju skrivenih napasti koje nas prate u pastoralnom djelovanju, ali i općenito u kršćaninovu hodu za Kristom. Ipak, prije negoli krenemo na ono glavno, valja nam se još jednom prisjetiti napasti idealiziranja prošlosti. Uvijek me obraduje kad iz nekog povijesnog vrela bljesne zapis koji mijenja uvriježena mišljenja ili ih upotpunjuje. Jedno takvo, ali zaista dragocjeno, objavljeno je prošle godine. Papinski zavod svetog Jeronima u Rimu izdao je knjigu o dr. don Nikoli Moscatellu (Dol na Hvaru, 1885. – Rim, 1961.). U toj knjizi, pored obilja izvornih dokumenta neslućene važnosti za našu nacionalnu i crkvenu povijest, posebno su mi zapela za oko dva pisma poznatog Trogiranina dr. don Ivana Delallea. U pismu iz 1929. g. Delalle piše Moscatellu sljedeće: Sve je u zastoju zbog pomanjkanja ljudi. Generacija proroka je nestala. ‘Non est qui recogitet corde’. Nitko se ne osjeća odgovornim za ono što se događa. Ovo je, mislim, najgore, što u ovim stranama nalazim. Nema apsolutno osjećaja odgovornosti ni savjesti, a svatko hoće da je svet i pametan. Svatko je uvjeren, da treba ozbiljno i pošteno raditi na svakom polju, ali svatko drugoga čeka. Jedno ludo čekanje. Traže ‘signa’ et ‘miracula’. Uza sve ‘članke’ i ‘dopise’ u katoličkim novinama, mogu Vam iskreno kazati, da je ovamo kler izgubio svaki upliv i auktoritet u narodu. Jedna dekadenca. Naravski, svatko nam je kriv, samo mi ne. Treba mnogo raditi!

U ovim se riječima može pročitati više od napisanoga. Ima mnogo podudarnosti sa sadašnjim trenutkom, ali i svježine koja nam pomaže da ne idealiziramo prošlost na štetu odgovornog odnosa prema sadašnjosti. Drugo, ali ne manje važno, tiče se našeg odnosa prema povjerenim zadaćama. Biti odgovoran i marljiv u obvezama nedvojbeno je pokazatelj našega odnosa prema Bogu. Negdje sam pročitao da su u vrijeme prije Drugog svjetskog rata u pariškoj Notre-Dame održavani korizmeni nagovori u trajanju od jednoga sata svake korizmene nedjelje. Uvijek je tu bio netko od uglednih propovjednika. Kad bi na red došli dominikanci, pretpostavljeni bi odredili da dotičnom to bude jedino zaduženje tijekom godine. Možda će djelovati pretjerano, no možda se upravo u ovoj crtici krije odgovor na pitanje o uzrocima naših močvara. Sila udobnosti, a ona posebno može zahvatiti pastoralne djelatnike, često nas odvuče u smjeru zaborava svojih primarnih dužnosti. Nju očito nitko ne mora izravno vidjeti, ali se sila udobnosti dade kušati kroz sve naše odnose. Neodgovornost otvara vrata brojnim napastima, a napasti nas najčešće čekaju u onome u čemu smo najbolji. Udobnost se onda promeće u strast koja čovjeka zarobi i sve teže uočavamo čemu moramo dati prvo mjesto u svome životu.

Napast zaborava proroka

Teško da će se naći netko tko nije osjetio tiho ili bučno djelovanje napasti u svome životu. Život i napasti idu zajedno. No, za kršćanina je važno da bude svjestan skliskih putova. Zato nam je važno oslanjati se na snagu Božje riječi. U ovom kontekstu želim istaknuti samo jedan značajan vid, a to je odnos starozavjetnih proroka prema Božjoj riječi. Riječ im je bila snažna, a time im kršćanstvo uvelike duguje. Svojom su snagom prignute glave pred Bogom i izoštrena sluha za njegova nadahnuća otvarali slutnje prema onoj punini koja će se ostvariti u Isusu iz Nazareta. Riječima su prokazivali isprazne i obmanjujuće riječi lažnih proroka, stranputice Izraela i njegovih vođa, i to u ime Božje riječi koja ih je iznutra izgrađivala u ljude nepotkupljive savjesti i čvrste oslonjenosti na Boga.

No, ni proroci nisu bili lišeni opasnosti da se okrenu i umaknu pred zahtjevnošću Božje riječi, da pobjegnu s puta na koji ih je proročki poziv postavio. Dovoljno se sjetiti Jone, odnosno drame neobraćenog proroka. Teret poslanja proroke često dovodi do zaključka da je najbolje „položiti oružje“ i prepustiti se argumentu većine. Ilija je nedvojbeno jedan od onih starozavjetnih likova u kojima se to najbolje vidi. Sve ljudsko probija iz njihova života, ali i ono što Bog u ljudima izvodi. Ova je činjenica za kršćane veoma važna. Spoznaja da starozavjetni proroci nisu bili zaštićeni od nasrtaja svojih suparnika, da su bili izloženi progonima i patnji, to nam i danas ulijeva pouzdanje.

Ne priklanjaju se toplini gnijezda, već gorljivo i predano nastupaju protiv kraljeva, naroda i svećenika. I nije starozavjetni prorok onaj koji umišlja da ga narod mora slijediti, već u svjetlu Božje riječi nepotkupljivo rasvjetljava sadašnjost u kojoj je pozvan obnoviti zamrli odnos naroda s Bogom. Tema lažnih proroka i nije mir nego korist. Zato se ulaguju kraljevima i kraljevi ih pomazuju za proroke. Uvijek su blizu dvora i velikana, uvijek se slažu s kraljem i istog su mišljenja koje zastupa kralj, radilo se o hramu i Bogu ili pak o političkim neprilikama i ratovima. ( J. Jozić).

Napast šutnje i prilagodbe

Možda s lakoćom uviđamo da mnogo toga nije dobro u Crkvi, ali nismo svi na jedak način svjesni naravi nekog problema, uzroka i posljedica. Kad kažem problema, onda prvenstveno mislim na različite poteškoće s kojima se susrećemo. Oštrina uvida je važna da bismo mogli uočiti problem, ali nam je oštrina potrebnija za uočavanje posljedica i uzroka nekog problema. Uz to, nije svejedno s koje točke motrimo. Iskustvo i znanje uvelike određuju kako nešto vidimo, ali je očito da bez ljubavi najčešće vidimo ono što nam odgovara vidjeti. Ima ljudi kojima je gotovo nemoguće razumjeti drugoga. Naime, okolnosti života često su prepreka u razumijevanju drugoga iz njegove kože. I ljubav ima svoj vid. Zato je važno da problemima pristupamo Kristovim očima. Tjeskobna zabrinutost nije suvišna u pravom trenutku, ali je jasno da, kad je riječ o nama koji u Crkvi obnašamo odgovornije službe, izoštrimo vid duha za ispravno razlikovanje istine od privida. Kad se naš životni okoliš prožme teškoćama, onda je ta tjeskobna zabrinutost razumljiva. Ipak, život iz vjere računa da nas Bog nikada ne ispušta iz svojih ruku.

Ni najmanje ne dvojim da navedeno može izgledati kao mudrovanje o apstraktnim stvarima koje se ne tiču ljudske kože. Ipak, mora nas zabrinjavati činjenica prešućivanja ili guranja pod tepih određenih problema. I sam sam se često našao u prilici da mi netko u razgovoru kaže: Pa zašto ne kažeš? Napiši, reci! Da, sigurno je potrebno (pro)govoriti, no pitanje je ima li to uvijek smisla. Ovime ne želim povlađivati šutnji. To ni u kojem slučaju. Naša je obveza progovoriti i o onim okolnostima kad se izgovoreno nađe u ozračju nedosljednosti i intelektualne neosjetljivosti. U crkvenom ambijentu to se najčešće prometne u gubljenje vremena ili besmisleno nadmudrivanje. Osluhnemo li ono što se oko nas zbiva, primijetit ćemo da su mnogima zatisnute uši ili uopće ne mogu uočiti probleme s kojima se suočava Crkva. Ovdje ne kanim pojedinačno navoditi probleme, već dati nacrt mogućeg pogleda na cjelinu.

Razgovori o problemima u crkvenom ozračju često se okončaju pukom pristojnošću, a onda se onoga koji ukazuje na problem proglasi problemom. Etiketiranje tada bljesne u svim svojim dosezima. Problem je tim veći kad ono loše i štetno vidimo s položaja odgovornosti, ali se ne želimo uprljati posljedicama izricanja mišljenja da se ne bi zamjerili onima gore ili onima dolje, već se tako ponašamo da nas ni jedna problematična stvar ne ugrozi u našoj udobnosti. Vrijedi to za pojedince kao i za strukture. S vremenom to može prerasti u naviku pa čovjek otupi i uhljebi se u kolotečini crkvenog života u kojem je našao djelić svoga mira. Bio bih lažac kad bih kazao da se to ne tiče i moje kože, jer sve navedeno ima svoje ime i prezime.

S druge strane me ljuti kad se ne želi priznati da u Crkvi ima svijetlih pristupa biserne ljepote u kojima se gotovo dade opipati Evanđelje. Laž je da u Crkvi nema dijaloške klime, da je sve isprepleteno šutnjom i uljepšavanjem, da nema proročkog nemira. I danas, kao i jučer, ima onih koji svojim pristupom unose više svjetla u naše crkvene odnose. Koliko i kako se to vrednuje, drugo je pitanje. Ipak, tko želi slijediti Krista, mora smoći snage i rasvjetljavati one loše strane crkvenog života o kojima sam govorio. To navlastito vrijedi za one koji će sutra imati udjela u Kristovoj svećeničkoj službi te prolaze formaciju u crkvenim ustanovama. Zato mislim da je upravo njima važno isticati sljedeće: kad se netko odgaja u uvjetima u kojima svoje senzibilitete oblikuje kroz povlađivanje neupitnim autoritetima, ma tko oni bili, i to iz plitkih ili sebičnih interesa, onda je razumljivo da taj kasnije bespoštedno troši snagu na probitačne pothvate i na održavanje dojma o sebi u javnosti. To je onda veoma pogodno tlo za dodvoravanje i nekritičku poslušnost autoritetima. Dakako, to ne prolazi bez nagrade. Za mnoge je dovoljna nagrada biti u sjeni velikih, jer se time i sami osjećaju priznati od okoline u kojoj djeluju.

Ovdje možemo vezati misao uz Isusove kušnje u pustinji i reći da ono demonsko uvijek traži poklonstveni stav i izručenje slobode, a za uzvrat dariva sva kraljevstva svijeta. Tu, nažalost, priča ne svršava. I onaj tko dobije određeni feud traži da mu se drugi klanjaju. O tomu se, istina, više čuje na kavi, negoli na susretima snažnih naslova. Dakako, ovo o čemu govorim nije navedeno u statutarnim odredbama, već je riječ o mentalitetu koji ne pozna ni dobne ni staleške granice.

Zbog svega navedenoga mnogi se pitaju: Je li dovoljan razlog da se zbog loših uvjeta, manjka suradnika i nedostatne svijesti napusti brod crkvenog zajedništva u otežanim uvjetima plovidbe? Taj bi se čin mogao razumjeti kao čin podložan ljudskoj ograničenosti, no to nije put kojim je prošao Krist. Ljubav prema Crkvi neodvojiva je od ljubavi prema Kristu. Štoviše, Crkva je članak Vjerovanja, ali ljubav se očituje i kroz kritičko promišljanje i podmetanje leđa u granicama naših mogućnosti. Dapače, vjernost Koncilu, nadasve silnicama izrečenim u “Gaudium et spes”, još nas više čini osjetljivima za Kristovu stvar u svijetu. Izvlačiti se na uvjete nije znak revnosti, jer Evanđelje nije pretplaćeno na salonske uvjete ili na plovidbu po mirnome moru. Život vjere je uvijek u krizi, a Evanđelje pokazuje svoju pravu moć u svim uvjetima ljudskog života. Opravdavati se manjkom istomišljenika, kao razlogom za beznađe, nije na tragu Evanđelja. U svjetlu vjere znamo da Evanđelje ne gubi vrijednost smanjivanjem broja onih koji se na nj oslanjaju.

S druge strane, ići glavom kroz zidove je daleko od logike Evanđelja. Zato smo kao Kristovi vjernici pozvani životom i riječju smanjivati nekritičku poslušnost, šutnju i slijepo dodvoravanje. Možda kao pojedinci i ne možemo mnogo unutar svojih zajednica, ali već smo mnogo učinili kad nismo pristali biti dio začaranog kruga šutnje.

Drugo, svećenički kandidati moraju biti svjesni da je nekritičko prilagođavanje uvjetima glavna crta onih osoba koje nisu izrasle na kičmi, nego se svijaju pod svakim vjetrom. Istina, u svima nama ključa sklonost da se prilagodimo kako nam upadljivost ne bi štetila. No, upravo je izazov vjere u tomu da ne dopustimo luksuz šutnje i slijeganja ramena. Od osobe koja se dodvorava i prešućuje istinu teško se može očekivati da će u pravom trenutku biti ledolomac i lučonoša crkvenog života. Budući da je danas u porastu svođenje ljudi na njihov svjetonazor, što zorno dokazuje poplava najrazličitijih podjela, izazov Evanđelja je veći. Kršćanstvo se na našim prostorima uglavnom koristi kao izvanjski plašt pod kojim se skrivaju neobraćena prostranstva ljudskog srca. Krist, kako nam ga ocrtavaju novozavjetni spisi, nedvojbeno ukazuje smjer kako se ophoditi s podjelama u zajednici. Isus sjeda za stol s nečistima, blaguje s carinicima i grešnicima. Time ne dokida laž, niti niječe istinu, već nam pokazuje da samo ljubav dopire preko granica podjela. Hranjeni Božjom blizinom znamo da je jedini put nadilaženja podjela ljubav. Dakako, to ne ide glatko ili preko noći, ali se to tiče proročke službe koja je vlastita krsnom poslanju svih Kristovih vjernika.

Napast vjetrobrana

Zbog svega navedenoga potrebna nam je snaga Duha Svetoga da bismo nadjačali pogubnu napast šutnje. Zato mi se čini prikladnim, i to upravo na dan kad počinjemo Duhovsku devetnicu, citirati Karla Rahnera: Duh može biti utrnut, ako ne u cijeloj Crkvi, a ono svakako u nama i toliko da se moramo bojati suda Božjega koji započinje od Doma Gospodnjega. Stoga nas mora mučiti da ne budemo mi oni koji trnu Duha. Trnu ga svojim oholim uvijek boljim znanjem, tromim srcem, kukavičlukom i nepoučljivošću s kojima se dočekuju novi poticaj i nova gibanja u Crkvi. U ovim Rahnerovim riječima zrcali se svijest da svojim stavom i ponašanjem možemo postati odgovorni za izostanak plodova Duha u svome i tuđem životu.

Kršćanin uvijek živi iz pouzdanja da je Duh Sveti “nutarnji Učitelj” (Ivan Pavao II.) i da djeluje u srcima svih ljudi(GS 22). Dakle, djeluje i izvan vidljivih granica Crkve te ga nije moguće “locirati” prema našim kriterijima. Duh puše gdje hoće, a uvijek ima za cilj da nas po njemu Otac pridruži sudbini svoga Sina. Zato se dobro prisjetiti Ambrozijeve i Akvinčeve misli: Svaka istina dolazi od Duha, pa makar tko je izrekao. Štoviše, snaga njegova komunikacijskog poslanja otvara vrata našega srca preobražavajućoj snazi Božje riječi i daje nam da iz susreta s drugima i drugačijima još više zasja ljepota Evanđelja.

Na putovima čovječanstva, pa i onda kad izgleda da moć tamnih oblaka ubija svaku nadu u svjetlo, Duh potiče Crkvu da prati “znakove vremena” i kritičkom budnošću bude vidljivi znak Božje nazočnosti. Pratiti “znakove vremena” nije puko motrenje i tumačenje događaja koji se odvijaju u vremenu i prostoru. Riječ je vjerničkom držanju koje polazi od toga da “znakovi vremena” bacaju svjetlo na polog vjere te dublje možemo shvatiti gdje nas danas Bog očekuje i gdje to Duh Sveti progovara Crkvi. Polog vjere je nepromjenjiv, ali Duh Sveti daje da ga uvijek iznova možemo dublje shvaćati u uvjetima našega života i da istinu koju Bog htjede radi našega spasenja (usp. DV 13) svjedočimo životom koji ne zaboravlja da nam Bog može progovoriti i u neugodnoj kritici ili tihoj apostaziji vjernika.

U današnjem vremenu podivljalog liberalizma i zaborava Boga, Crkva ne smije podizati vjetrobrane koji će sprječavati djelovanje Duha Svetoga na njegovu putu pročišćenja i obnove Crkve. Naše prljavštine, krutosti i umišljaji tomu se opiru, ali Duh uvijek djeluje iznenađujućom novošću kroz događaje i srca ljudi te nam doziva u pamet Krista Gospodina. Pastoralni djelatnici moraju računati s time da je po Duhu Svetom moguća inkulturacija Evanđelja u svaku kulturu. Danas su svaka naša obitelj, ulica i kvart prožeti pluralizmom vrijednosti i stavova. Svijet se uvelike promijenio i danomice se mijenja te i nije moguće uhvatiti korak s vremenom. Svega sat vremena prije mise u vjeronaučnoj dvorani možemo susresti djecu koja su dio svijeta koji nema povezanost sa svijetom onih koji će sat vremena kasnije biti na večernjoj misi. Ta slojevitost je posvuda prisutna. I nije se s time lako nositi. To često izaziva gorčinu i osjećaj promašenosti. Predati se pesimizmu je lakše, ali pesimizam nije duhovska kategorija. Uz ovo vrijedi navesti riječ pape Franje iz 2013. g.: Duh Sveti Crkvi daruje odvažnost da ustraje i da traži nove metode evangelizacije kako bi evanđelje donijela sve do nakraj zemlje.

Dakle, ako “Duh puše gdje hoće”, onda je očito da mi možemo podignuti vjetrobrane u sebi i oko sebe kako nas ne bi ometao u našim uhodanim navikama. Takvi vjetrobrani su nadasve u srcu, a mogu se posebno naći u okaminama koje smo u ime naših običaja podigli na razinu idola. Dakako, sve ovo zahtijeva razgovor i pomnu brigu da se sugovornika razumije, jer u protivnom može izazvati nepotreban nesporazum. Naivni optimizam ili bilo koji oblik pastoralnog populizma nije isto što i molitvena otvorenost Duhu. Prešutjeti ili izobličiti istinu nema nikakve veze s otvorenošću Duhu.

Na kraju ovog promišljanja želim kao zaključak navesti Ratzingerove riječi iz 1975. g. koje ni danas ne gube na svježini: Ni zagrljaj ni geto ne mogu za kršćanina trajno riješiti problem novoga vijeka.

← Riješio sam se krizme

Trag vjerskih kretanja na Visu →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.