Pitanje organizirane župne kateheze, a ovdje se zaustavljam samo nad uzrastom djece i mladih osnovne i srednje škole, posljednjih se godina nameće kao više-manje žučljiva tema i kao zaseban problem unutarcrkvenog života, posebno zbog pitanja koja su vezana uz podjelu krizme. S jedne strane se propitkuje pojam i sadržaj župne kateheze, dok se s druge strane, barem kad je riječ o određenim župama, ukazuje na teškoće u ostvarivanju župne kateheze sukladno smjernicama koje dolaze s odgovornih pozicija u Crkvi.

Zato mislim da je vrijedno najprije reći sljedeće: do sada nisam imao prilike susresti pastoralnog djelatnika koji bi sa zanosom govorio o ostvarivanju župne kateheze u svojoj župi, a ni onoga tko bi sa zanosom govorio o plodovima župne kateheze. Štoviše, lakše je susresti one s poražavajućim ili hladnim dojmovima, kao i one koji se suzdržavaju govoriti o tome misleći da će time sugovornik o njima misliti kako su neuspješni u pastoralu. Dakako, ima i onih koji uljepšavaju stanje kiteći se brojkama koje su tim gore po činjenice. Ne dvojim da, barem kad je riječ o razgovorima, možemo zaključiti da malo tko računa sa župnom katehezom kao polugom obnove župnih zajednica. Dakako, ima i onih koji su suzdržani u izricanju dojmova i stavova, što je, čini se, jedan od načina prikrivanja stanja i zaobilaženje izjašnjavanja o jednom dijelu pastoralnih zapetljaja. Primjećuje se, naime, da je kod jednog dijela crkvenih nastojanja na djelu katehetski terorizam, a time mislim da se uporno hoće neostvarivo i da se namjerno ne vodi računa o očitim neuspjesima. Zato ovdje krećem od dvaju ulomaka iz tekstova koji predstavljaju određeno uporište razumijevanju ove tematike u kontekstu pastoralnog stanja na Hvaru, Braču i Visu.

Što bi trebala polučiti organizirana župna kateheza?

Pretpostavljam da oni kojih se ova tema životno tiče poznaju glavne odrednice crkvenih dokumenata vezanih uz ostvarivanje župne kateheze pa se ovdje ne kanim vezivati uz opća polazišta vezana uz crkvene dokumente.

Čini mi se korisnim dotaknuti dva jaka mjesta. God. 2000. je Biskupska konferencija uputili poruku Župna kateheza u službi župne zajednice u kojoj se obraća župnicima, pastoralnim djelatnicima, suradnicama i svim vjernicima ovim riječima: … stavljamo vam na srce u ovome vremenu posebnu brigu oko organizacije župne kateheze. To bi trebao biti jedan od glavnih zadataka vašega pastoralnoga djelovanja. U lipnju iste godine Poruka hrvatskih biskupa o vjeronauku u školi i župnoj katehezi donosi sljedeće: … za cjelovit odgoj potrebno je uključivanje u određenu crkvenu, odnosno župnu zajednicu, u kojoj se raste i živi u vjeri, a što se postiže župnom katehezom. Ona, naime, potiče duhovno, liturgijsko, sakramentalno i apostolsko sazrijevanje u crkvenoj zajednici. Osobit naglasak stavlja se na iskustvo vjere koje se najdjelotvornije uči, slavi i živi u konkretnoj župnoj zajednici, što se posebno očituje u njezinom liturgijskom slavlju i životu. Dakako, lakše je sresti one koji kažu: Nema ti od toga, kume, ništa! Samo se zavaravamo! Stvari su izmakle kontroli. Ima i oštrijih izjava s primjesama cinizma, ali to najbolje znaju oni koji su pogođeni ovim pitanjem.

Iz ovih dvaju ulomaka moglo bi se zaključiti da su naši biskupi, barem nedavne 2000. g., poznavali konkretnu župnu zajednicu u kojoj se moglo kušati plodove organizirane župne kateheze. Ako u Hrvatskoj takva župna zajednica postoji, onda, čini se, imamo primjer po kojem se možemo ravnati i nadahnjivati u katehetskom radu. No, ako takva župna zajednica ne postoji, onda se postavlja pitanje na temelju čega se u dokumentu zaključuje da će župna kateheza potaknuti duhovno, liturgijsko, sakramentalno i apostolsko sazrijevanje u crkvenoj zajednici. Je li dovoljno imati plan i program, pa bio on i najbolji, da bi se moglo zaključiti kako će župna kateheza polučiti spomenute plodove?

Iako bi ovo trebalo temeljitije razraditi, mislim da je dovoljno reći kako obostrani manjak interesa za župnu katehezu među djecom i mladima osnovne i srednje škole ukazuje na neutemeljenost i neučinkovitost župne kateheze ukoliko izostanu nužni preduvjeti za njeno ostvarivanje. Kad navodim izostanak utemeljenja i učinkovitosti, to se najbolje potvrđuje u nesrazmjeru između smjernica i želja koje dolaze “odozgor” i nezainteresiranosti koja dolazi “odozdo”. Ponavljam: ovo ističem isključivo iz otočnog konteksta koji ima svoje posebnosti za koje se ni u kojem slučaju ne može reći da je komunistička getoizacija urodila plodovima nezainteresiranosti, kako se može čuti iz pojedinih izvora.

No, što bi zapravo značilo da nema utemeljenja? Znači li to da je kateheza po sebi besmislena? Ne! Suludo bi bilo misliti da je kateheza nespojiva s poslanjem Crkve. Kateheza otkriva i jača njezin identitet i bez katehizacije nema Crkve. Ipak, ovdje pod nedostatkom utemeljenja mislim na nešto drugo u kontekstu rada s djecom i mladima osnovne i srednje škole. Da bismo to uočili najprije treba podvući sljedeće naglaske. Svaki je katehetski susret međuovisno događanje te njegovi plodovi – ne dovodeći u pitanje Božju uzročnost – ovise o kontekstu iz kojega djeluje kateheta i o kontekstu u kojem žive katehizanti. Djeca i mladi unose u katehetski susret svoja očekivanja, senzibilitete, predrasude i stavove koji su nedvojbeno plod ambijenta u kojem žive, a zasigurno je najbolnija činjenica nezainteresiranost. Bez interesa nema temeljnog preduvjeta, a to je slobodno htijenje. Namjerno kažem ambijenta, a ne obitelji, jer pod ambijentom mislim na sve ono što predstavlja šire sociopsihološko gnijezdo u kojem se razvija religiozni senzibilitet djece i mladih.

Djeca i mladi ne očituju samo izravne i neizravne stavove svojih obitelji, već sve ono što danomice upijaju kroz različite izvore i posrednike koji još do jučer nisu bili mogući u našim malim otočnim svjetovima. Zato mi se nameću sljedeća pitanja: Tko to danas vjeruje da će župna kateheza postići pretpostavljene ciljeve? Može li onaj tko u to vjeruje drugima ponuditi osobno iskustvo katehizacije kako bi i drugi kušali posljedice organizirane župne kateheze? I treće: Smatramo li da se župnom katehezom može promijeniti ono što je krenulo “po zlu” u našim župama? Da bi se na ovo posljednje pitanje odgovorilo, trebalo bi reći što je to bilo dobro prije negoli su stvari krenule “po zlu” i po kojim kriterijima rasuđujemo da je ono prije bilo dobro. Ako poželjnim smatramo stanje vjerskog života koje se kao trag vremena vidi na crno-bijelim fotografijama iz razdoblja između dva svjetska rata, onda ćemo nedvojbeno biti neprijateljski raspoloženi prema sadašnjosti i pokušavati oživljavati društvo u kojem su strah od Boga i sram od ljudi imali katehetsku ulogu. Želje su, dakako, jedno, a mogućnosti i okolnosti su drugo. Povratak u psihosociološko gnijezdo sela više nije moguće. Ponegdje današnja djeca i mladi više ne mogu razumjeti ni humor starijih, a da o suživljavanju sa životnim interesima starijih i ne govorimo. Predsekularizacijska era ne može se vratiti ma koliko se pojedinci oko toga trudili. Crkva sadašnjeg trenutka nije jedina, nego jedna od religioznih ponuda. Djelujući iz te svijesti dolazimo do zaključka da je danas još potrebniji zahtjev vjerodostojnost svih Kristovih vjernika.

Što se događa s pastoralom na našim otocima?

I tako dolazimo do naglasaka na okolnostima koje kucaju na naša vrata i dovode do drugačijih zahtjeva i odgovora. Tržišnim jezikom rečeno mi i nadalje nudimo proizvod oblikovan u prošlosti, a sadašnjost je dovela do korjenite promjene duhovnog metabolizma i u onim župama koje još imaju očuvan kakav-takav tradicijski ritam. Ozračje potrošačkog društva dan za danom oblikuje potrošačko kršćanstvo u kojem se Crkva shvaća kao davatelj religioznih usluga koje se ne shvaćaju kao izričaj vjere crkvene zajednice. Ušli smo u korito individualizma, a to se onda odražava i na vjerničko držanje.

Sve u svemu, čini mi se da se u spomenutim tekstovima Biskupske konferencije iz 2000. g. više radi o ponudi idealističkih smjernica koje nikoga ne obvezuju, jer ništa i nikoga ne pokreću. Katehetske želje su neizostavne, ali je razumljivo da, barem kad je riječ o nama, pretpostavljaju stanje kakvog nema, odnosno da ne pretpostavljaju sadašnje stanje kakvo je u većini naših župa koje se ubrzano opraštaju od tradicionalnog mentaliteta u kojem se vjera prenosila društvenim kanalima i gdje je društvo igralo ulogu katekumenata. Ovdje se možemo vezati iz riječi riječkog pastoralnog teologa Josipa Šimunovića koji kaže: … nova se kateheza ne može ostvariti sa ‘starim tipom’ župne zajednice, obilježenim nezainteresiranošću velikog dijela župljana za župnu zajednicu kao ‘zajedničko pitanje’, osobito što se tiče odgoja vjere, bez zabrinutosti što se mlađe generacije sve više od nje udaljuju. Stoga, nema sumnje da se sadašnja župa mora mijenjati, jer bi ‘sutra’ to mogao biti zakašnjeli pothvat.

Stari tip župne zajednice došao je pod udar sekularizacije, a ako je točno da nisu sekularizacija i prosvjetiteljstvo krivi za velike probleme vjere”, već da su oni “samo razotkrili religijske i teološke slabosti i tako preokrenuli našu svijest (Johannes Röser), onda nam se otvara put prema novom hodu. Zato su danas za nas uvelike izazovne riječi Nikole De Martinija: Ne promijeni li se župa, ne mijenja se Crkva, koja je svedena, ako se izuzme nekolicina angažiranih i praktičnih vjernika, na masu krštenih koji ne misle više kršćanski, koji ne osjećaju više kršćanski i koji ne žive više kršćanski.

Sva društvena zbivanja koja se odvijaju na prostoru zapadnjačkih društava dopiru i do nas. U tom smislu više nismo otok, nego (polu)otok. Utjecaji nas mijenjaju i val sekularizacije mijenja mentalitet otočana u sve veću okrenutost samome sebi i vlastitim interesima. Turistička sezona nije vremenski rezervat koji ne bi utjecao na ostatak godine. Iako to ovdje nije izravna tema, konačno se moramo pozabaviti pitanjem: Što nama turizam čini i kako na nas utječe? Ponegdje se, istina, nalaze još izdanja starog mentaliteta, ali je uglavnom riječ o ostatcima ostataka koji nas mogu lako zavarati da je stanje i nadalje kao prije, no čim se osvrnemo oko sebe opažamo da su naše župe sve više zgarišta na kojima se okuplja tradicionalni tip vjernika u nadi da će Bog poslati pastire koji će napuniti crkve, okupiti djecu i mlade na pobožnosti, ili – kako pjesnik kaže – vratiti nas “kominu, fameji.”

S druge strane, kao što je u uvodu rečeno, ne vidimo i ne doživljavamo promjene na jednak način. Nekom župniku je dovoljno vidjeti ispunjenu crkvu na prvoj pričesti i krizmi da zaključi kako je sve u redu, dok drugi u tim istim brojkama vide izmijenjenu situaciju. Nije tajna da se u spomenutim slavljima svećenici često osjećaju kao da su na prisilnom radu, a primatelji obrede doživljavaju kao slavlje oslobođenja od prisile. Dakako, ne dijele svi ovakav pogled. Ipak i tu vrijedi temeljno pravilo razumijevanja: Ne vidimo ono što gledamo, nego ono što znamo! Sve to dovodi do toga da imamo različita mišljenja i stavove o današnjici pa se često samo iz pristojnosti “razumijemo”, a zapravo je riječ o nerazumijevanju, što, pored ostaloga, potiče stvaranje grupacija u mjesnim Crkvama ovisno o pogledima i senzibilitima. Iz takvih se grupacija razvijaju štetne isključivosti i naboji koji potiču zatvorenost, a sve na štetu zajedništva i svjedočenja.

Što nam je činiti? Kako dalje?

Na jednom je predavanju u Beču 1997. g. rečeno sljedeće: Brod koji se zove župna zajednica, razbio se. Skupljamo brodolomce, njihove obitelji i djecu koji su ostali na kopnu te znatiželjne stanovnike zemlje koji uživaju u pričama preživjelih… Dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci više se ne vide u crkvi. (…) Njihova kultura je postkršćanska i protivna narodnoj Crkvi (Norbert Copray). Ima li u ovim riječima sličnosti s našim stanjem, to neka svatko prosudi za sebe. Mentalitet oblikovan u razdoblju komunizma ozračio je sve pore osobnog, društvenog i vjerskog života i time ušao u Crkvu slabeći duh inovativnosti. Današnji sekularizacijski val pokazuje da je nastupilo rastakanje neupitnih načina života i vrijednosti. Broj rastava i nestabilnih brakova na našim otocima dovoljno govori sa sebe. Zato mi se čini da je potrebno krenuti od uvida u konkretno stanje. Ako smatramo da naši sumještani, a time i župljani, nešto čine krivo ili drugačije negoli se to još do jučer činilo, valja se zapitati zašto to čine? Što ih potiče da čine to što čine? Zašto im je ponašanje drugačije od ponašanja njihovih djedova i baka? Iako se ovo nekomu može činiti gubljenjem vremena i beskorisnim zamaranjem, smatram da je to nužno jer često imamo predrasude o stanju i površne uvide pa istupamo s floskulama i pobožnim frazama kao plitki tumači stanja koje ne poznamo. Naši emotivni dojmovi nisu isto što i uvidi u stvarno stanje stvari, a o argumentiranom pristupu nikad nije dovoljno napominjati. Drugo, osim bavljenja uzrocima sadašnjega stanja, valja se pitati o naravi kriterija po kojima rasuđujemo. Tek potom dolazimo do čistine na kojoj se može govoriti o mogućnostima novih pristupa.

Činim ono što mogu! Takav stav je ponekad izlika za nerad, ali je ponekad jedini smisleni pristup. Zašto? Ako su u našim župama za obrede najviše zainteresirani tradicionalni tipovi vjernika, onda je jasno da njima ne odgovara drugačiji tip pastira ni pastorala. Tradicionalnim župljanima odgovara tradicionalni župnik pa se i zvanja javljaju po sličnom ključu. S druge strane, tradicionalni tip župnog pastorala stvara tradicionalni tip vjernika, a tradicionalni tip vjernika, kao i retroklerik, ne trebaju ideje, inicijative, prijedloge, rasprave. Za njih vrijedi načelo: Čini ono što se uvijek činilo!

Treće, da bi se Crkva uvijek iznova bogatila svojim tradicijama – što ne bi trebalo dovoditi u pitanje – onda se od Crkve očekuje da svoje tradicije ne okameni kroz formu pukog ponavljanja. Tradicije se ne mogu očuvati inzistiranjem na nepromjenjivosti, nego u njima valja prepoznati vrelo nadahnuća iz kojega se mogu crpiti “rješenja” za sadašnji trenutak.

To, znamo, ide teško i zahtjeva drugačiju svijest koja ne ide u paru s naslijeđenim mentalitetom. Iako me svojim stilom i impulsima izrazito obradovala enciklika “Radost evanđelja”, te smatram da još godinama nećemo dorasti njezinim silnicama, ipak moram primijetiti kako ni u njoj nema konkretnih određenja. Papa kaže: Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet. Da, ali gdje se to dade kušati da odemo i sebi pripravimo prikladnije metode? Jasno, nitko nema čarobni štapić, a nema ga ni Papa, ali je sigurno da se samo uranjanjem u otajstvo Krista i Crkve može doći do spomenutoga. To je ono što se ima misliti kad kaže ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja. Kad se sve zbroji vidimo da je nasušno potrebna pastoralna prementalizacija na svim razinama (Josip Šimunović).

Zaključni poticaji

Vjerojatno ne bismo ni pomišljali na organiziranu župnu katehezu kad bi mladi poslije krizme svojim ponašanjem potvrdili stav onih 49 mučenika iz Abitene: Bez nedjelje ne možemo živjeti! Kad bi stav spomenutih mučenika iz 304. g. i danas bio živ u našim župama, onda bi napor oko ostvarivanja organizirane župne kateheze nedvojbeno bio suvišan. No, to bi značilo da sve prethodno rečeno ne drži vodu. Zato i nadalje ostaje mučno pitanje: Može li organizirana župna kateheza “zadržati” mlade ili je riječ samo o lijepom prijedlogu koji će zakratko odgoditi njihov odljev? Stvar je, dakle, drukčija negoli na prvi pogled izgleda, makar se pojedincima činilo da župna kateheza ne može plodonosno zaživjeti zbog nemara župnika. Bio bih presretan da je tomu tako, jer bismo onda imali jasan uzrok neuspjeha. Međutim, stvar je složenija i ne smijemo odustati od razgovora i traganja. Više nego ikada do sada traži se pronicavost, ali i otvorenost kritikama i prijedlozima koji nas potiču na suodgovornost u djelovanju, računajući s velikim mogućnostima znanja i umijeća vjernika laika. Bez njih Crkva tapka u mraku pastoralnih nesnalaženja. Dakako, valja bdjeti da u ime angažmana laika ne isplivaju klerikalizirani laici koji, makar zaogrnuti laičkim ruhom, svojim mentalitetom isijavaju klerikalizam.

Nema dvojbe da predloženo organiziranje župne kateheze očituje želju Crkve za pomakom, jer dosadašnji način pastorala ne proizvodi učinke koje bismo htjeli u župnoj zajednici. Zato, mimo bilo kakvih umišljaja, nudim nekoliko točaka-pitanja na koja, priznajem, nemam odgovor, ali slutim da se bez suočavanja s tim pitanjima ne može dogoditi pomak.

***

• Ako se danas u Crkvi govori o novoj evangelizaciji, treba li onda definirati što je to stara evangelizacija? Zašto Crkva sadašnjeg trenutka nema potrebu za starom evangelizacijom? Što je cilj nove evangelizacije i kako ju ostvariti u našim uvjetima?
• Kako iz sadašnjeg stanja župe kao administrativne jedinice odgovoriti poticajima pape Franje o misijskoj preobrazbi Crkve ukoliko kod nas prevladava tradicionalni tip vjernika i pastira?
• Je li dovoljno tragati za mjestima gdje se organizirana župna kateheza, a nadasve model župe kao zajednice zajednica, pokazao plodonosnim ili valja pokušati nešto rizičnije i primjerenije našim uvjetima?
• Koje zahtjeve u formaciji svećeničkih kandidata traži nova evangelizacija? Može li se govoriti o novoj evangelizaciji ukoliko se posljednjih godina na svjetskoj i domaćoj razini javlja tip mladog retroklerika kojemu se pridružuje tip metroklerika? Što nam poručuje slabljenje interesa za koncilske teme i pozivanje na tradiciju shvaćenu kao rubricističko opsluživanje crkvenih običaja kod dijela mlađih svećenika i sve češći ton: Ja sam ovdje župnik!
• Kako iz dosadašnje pripreme za sakramente doći do toga da sakramenti uvode u život po Kristu? Kako izbjeći današnje stanje očitovano u čestom stavu pastoralnih djelatnika: Ovdje samo pali uvjetovanje i ucjenjivanje, ako nećeš tako, onda ništa nećeš postići.
• Ako se danas sakramentima kršćanske inicijacije pristupa kao obredima društvene integracije ili ih se po starom ključu prima kao uvjet bez kojeg bi se u lokalnoj zajednici bilo izloženo poniženju i sramoćenju, kako onda doći do toga da doista budu sakramenti uvođenja u kršćanstvo.
• Kad se naše župe usporede s kućom, može li se reći da dio ukućana više ne želi u njoj stanovati ukoliko se ne obnovi prema suvremenim standardima? Kako u toj obnovi ostati vjeran Bogu i čovjeku?
• Što nam Bog poručuje u sadašnjem trenutku? Je li nezainteresiranost za ono što nudimo znak odumiranja duhovnih organa u nutrini naših suvremenika ili bi se na nezainteresiranost trebalo gledati kao na poticaj otvaranju novih perspektiva u navještaju Božje riječi? Kojih?

(Ovaj je tekst djelomično izložen na Svećeničkoj skupštini Hvarske biskupije u Bolu 16. rujna 2015.)

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.