Plodovi riječi u Hrvatskoj
Živimo u vrijeme koje je obilježeno vladavinom liberalnog kapitalizma i sve češćim svođenjem znanja na robu kojom se stječe umijeće stjecanja kapitala. U liberalnom kapitalizmu s hrvatskim obličjem ima mnogo toga što je neozlijeđeno prešlo prag društvenih promjena 90-ih godina i nastavilo opstojati na prerušen način sa stremljenjima koja su usvojena u vrijeme partijske podobnosti. Dakako ima i onoga što je bilo sastavnim dijelom mentaliteta između dva svjetska rata te se u retoričkom stilu moglo prepoznati 90-ih godina i u današnjim frazama kao nesklad s vremenom.
Na odgoju društva – a to je izrazito zahtjevno – nije se radilo primjerenim sredstvima. Samokritika i nužno prokazivanje lažnog komoditeta, kao jedno od ključnih sredstava u odgoju društva, nisu se poticali na primjeren način. Uostalom, još nitko nije jasno i argumentirano kazao što su naši strateški ciljevi i što bi trebalo poduzeti da se osjeti kako smo prešli prag zrelijeg društva. Najbolje se to vidi po netrpeljivosti prema kritikama koje su od 90-ih naovamo izmjenjivali stranački tabori i njihovi barjaktari. Etiketiranja i prozivanja na površnim osnovama dijelom su hranjeni borbenom i ideološkom retorikom koja nije oblikovala stav otvorenosti i dijaloške kulture, već se svodila na isključivost prema protivniku i njegovu taboru. Glad za jakim vođama s mesijanskim očekivanjima prepoznatljiva je odlika nezrelih plemenskih mentaliteta u kojima je lakše podići borbenu raspoloživost ocrnjivanjem protivnika, negoli uklanjati crne mrlje u vlastitim redovima. I nije to nešto novo što već nisu vidjeli naraštaji naših predaka. Doista možemo reći da dijelom beremo trule plodove zloporabe riječi u društvenim odnosima. Sve je to začinjeno porastom divljeg individualizma u kojem se više i ne računa da bi mogla postojati obvezujuća istina. Štoviše, izgleda da je to nepotrebno, jer se ionako može živjeti s nekom svojom probitačnom istinom u društvu koje više vrednuje puko mišljenje, a ne stavove i racionalna obrazloženja. Uostalom, može li se uopće govoriti o argumentima ukoliko se isključi ratio koji, pored brojnih mogućnosti – može spoznati vlastita spoznajna ograničenja i biti otvoren za „višak smisla” kojeg sam ne može dokučiti.
Kojim smjerom?
Pored tog i takvog političkog krajolika oblikovanog zloporabom riječi moglo bi se na dugo i široko govoriti o medijskoj manipulaciji riječima. U hrvatskom medijskom prostoru nedostaje duhovnosti riječi koja će pomoći da se pojedinac susretne sa samim sobom, da sa smanjenim uplivom predrasuda pristupa drugomu i njeguje društvenu odgovornost na razini lokalnih mogućnosti. Tu često izgleda da je retorika medijskih sadržaja poslužila uspavljivanju naroda i reklamiranju toplih obloga umjesto opravdanih kirurških zahvata. Umjesto suočavanja sa zbiljom pred očima se često odvijala lutkarska predstava s posuđenim glasovima skrivenih lica kako bi lutke što uspješnije zabavile publiku. Koliko ova slika odgovara stvarnosti, neka svatko prosudi iz svog kuta gledišta. Da je tomu tako najbolje se vidi kad se ljudi čude određenim pojavama i postupcima. Zašto uopće ovo spominjati? Odgovor na ovo pitanje leži u činjenici da je riječ i nadalje moćno sredstvo kojim odgovorni, ali i ljudi na svim razinama, posebno intelektualci, mogu pomoći da se unese više svjetla u društvene odnose, da se oblikuju senzibiliteti koji će nastojati da se javno izgovorenoj riječi dade veće dostojanstvo. Nastojanje oko pravednijeg društva neće ići bez nastojanja oko iskrenih riječi koje otrježnjuju i unose potreban nemir savjesti. To još ne znači da je time sve riješeno, ali se bez preispitivanja retoričkih pristupa ne može napredovati.
U našim otočkim okvirima – a okviri su tek pojašnjenje da smo upućeni na druge – potrebno je da se kroz riječ izreknu trenutačno najvažnija pitanja budućnosti otoka i njegovih žitelja. Kad je riječ o životu na otoku, onda je nužno da se što prije prepozna kojim bi smjerom trebalo usmjeriti društvene snage, kako se mentalitet otočana ne bi podredio mehanizmima turističkog servisa te se pukim rastom kupovne moći hipnotiziralo njegove žitelje. Ovo, razumije se, predstavlja temu za sebe. Pritom riječi ne bi smjele zamagljivati stvarno stanje i uklanjati pogled od promašaja koji su već počinjeni. Zato nema drugoga puta od puta racionalne argumentacije, ma koliko to izgledalo neostvarivo u našim isključivostima.
Društvena zrelost nije moguća ukoliko se traži suradnja s istomišljenicima. Istina, snošljivost prema različitostima nije po sebi dovoljna. Potrebno je mnogo više. Tu se otvara prostor neodgodive odgovornosti kršćana za rast zrelijeg društva. Dakako, odgovornost kršćana za zrelije društvo moguća je samo ukoliko vjera postane dijelom osobnog uvjerenja koje ne teži za svjetovnom moći. Na kršćanima je prevažna zadaća da se trude oko sklada riječi i djela kako nas djela ne bi prokazala kao ljude koji licemjerno koriste riječi.
Crkva s mirisom naftaline?!
Problemi s kojima se susreće Crkva na Zapadu već su godinama naša svakodnevica u Hrvatskoj. Pritom je važno da se među problemima posebno stiče svakodnevno otapanje naslijeđenog modela vjerovanja i pripadanja Crkvi, posebno kod djece i mladih. Komunistička je getoizacija s partijskim mehanizmom usporila priliv zapadnih utjecaja, što je nakratko odgodilo sekularizacijske procese koje su naši susjedi već odavno započeli, ali je i oblikovala nešto nama svojstveno, bez čega se pristup našim prostorima ne može mi sliti.
Razmišljajući o nekim konkretnim pastoralnim teškoćama i manjku zrele vjere biskup Krätzl kaže: Čini se da je glavni razlog taj što je sve što se tiče vjere zapelo u ‘dječjim cipelama’. Da je stanje danas osjetno drugačije vidi se po sve većoj zamorenosti svećenika koja se na Zapadu javila 70-ih godina, ali i velikom nepovjerenju prema koncilskom licu Crkve. Kao u zapadnjačkim društvima, tako se i kod nas posljednjih desetak godina, posebno kod mlađih svećenika i njihovih pobornika među vjernicima, javlja retrogradni poriv za Crkvom s mirisom naftaline. Vidljivo je to po jakim feudalnim i birokratskim crtama u držanju prema župljanima, stilu odlučivanja, rječniku i temama koje su primjerenije pretkoncilskoj Crkvi, baroknom kostimiranju, itd. Pritom ne vide da nije Koncil proizveo sekularizaciju, već je 60-ih godina u društvu započeo jedan dugotrajan i nužan proces odnosa Crkve prema sekularizaciji na način koji je nedvojbeno vjerniji evanđelju.
Broj svećeničkih zvanja opada, a i tamo gdje ih u sadašnjem trenutku izdašno ima, ne znači da su ta zvanja suvremena u smislu da se svećenički kandidati osjećaju pozvanima graditi crkvene zajednice s ljudima današnjeg mentaliteta, podmetnuti leđa i suočiti se s neuspjehom, razočaranjem i suhoćom kao trajnim obilježjem suvremenog pastorala. Drugačije rečeno: biti dijaspora i manjina. Oduševljenje za svećenički poziv neće doći iz obnove autoritarnog modela svećeničke službe koje je u prošlosti društvo dodijelilo svećeniku te ga s društvenim promjenama ogolilo.
Glede ovih tema je vidljivo da se ovdje kobnim pokazuje oslabljeno poznavanje prošlosti i odnos prema njoj, što nam se obija o glavu u potezima koji pokazuju nerazumijevanje mentaliteta i povijesnih lutanja. U svakom se vremenu polog vjere može dublje shvatiti, što još ne znači da ćemo time dobiti zrele kršćane koji su svjesni krsnog poslanja i imaju vjernički žar. Istinu nadasve treba uvidjeti, a iskrenim uvidom dolazimo do zaključka da nas bombardiraju različiti oblici relativizma. Jedno je sigurno: nije ih moguće zaustaviti osudom i podizanjem brana. Oni su nam izazov da uvidimo vlastita zatajenja Isusove riječi i prepoznamo kamo nas Božji Duh šalje u sadašnjem trenutku.
Što nam Božji Duh govori u tihoj apostaziji kršćana i kritici Crkve? Valja se u ovom trenutku posebno pokrenuti proročkim snagom Božje riječi koja pokazuje da je obnova moguća jačanjem osobne vjere i buđenje duhovnih i intelektualnih snaga u Crkvi. Bez toga – a nadasve bez uočavanja stvarnoga stanja – nije moguće izići u susret rješavanju teškoća koje nas pritišću. „Je li Crkva vjerna modernom čovjeku? – pita se Tomáš Halík u tekstu koji zavrjeđuje da se razmatra gotovo kao svetopisamski ulomak. Čini se da Halíkov odgovor najbolje usmjerava naša traženja. Halík kaže: Ne vjerujem u put unatrag, nostalgiju tradicionalista, niti u neko ‘naprijed’ u smislu konformizma određenim linijama modernosti. Ako dobro razumijem ono što Duh Sveti (danas) govori crkvama’, onda se taj ‘zagovornik’ (parakletos) zauzima za put u dubinu, za oslobođenje (kenozis) i sazrijevanje. Taj put u dubinu je nedvojbeno zahtjevan i nije daleko od Isusove logike uskoga puta i malog broja onih koji njime prolaze. Zato je nedvojbeno potrebno oduševljenje za ono proročko u Božjoj riječi. Tek će tom snagom crkveni govor – makar medijima ne bio zanimljiv – nedvojbeno pomoći u oblikovanju savjesti koja će biti otvorena Božjem glasu. Božja riječ nas opominje da riječ kojom se Crkva obraća svojim članovima i svim ljudima dobre volje mora biti rođena iz molitve, poniznosti i učenja.
Tekst objavljen u: Kruvenica, br. 29, god. VIII, lipanj 2014., Hvar
Odgovori