A od smokve se naučite prispodobi! (Mt 24, 32).
U obljetničkoj smo godini spomena na završetak Koncila. Ta obljetnica nije mala stvar, jer je Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) prijelomni događaj novije crkvene povijesti. O tomu je kroz pet desetljeća od njegova zatvaranja mnogo izgovoreno i napisano, posebno o (ne)prihvaćanju Koncila na našim stranama. Koliko je i kako važnost Koncila posviještena i ugrađena u misaone i praktične putove naše crkvene svakodnevice, to je drugo pitanje. Na toj je liniji važno istaknuti da se značenje Koncila ne vezuje isključivo uz razdoblje njegova održavanja, već svakim danom raste spoznaja o njegovoj važnosti za naš sadašnji trenutak.
Dakako, postoje i oni koji drugačije misle te utiru put slabljenju koncilskog oduševljenja i koncilskih slutnji. Koncil, dakle, nije i ne može biti potrošena tema, posebno ne u trenucima rastuće sekularizacije, pluralizma pogleda i praksi, kao i rastućeg individualizma koji danomice ubire svoje žrtve na hrvatskim prostorima. Štoviše, upravo se danas vjernost Koncilu nameće kao uvjet bez kojeg se na našem crkvenom obzorju ostaje zatočenik iluzije da je izlazak iz krize moguć kroz povratak u sigurnosti pretkoncilske Crkve, bilo na liturgijskoj bilo na katehetskoj razini. Dakako da i to može biti izgovoreno kao puka retorička fraza ili kao plitko svrstavanje, no ubrzo se prepozna izgovara li to netko kao frazu ili je zaista riječ o opredjeljenju koje se nužno potvrđuje i kroz samokritiku prema osobnim slutnjama o Koncilu.
Koncil između jučer i danas
Da je Koncil danas nedvojbeno važan može se najlakše prepoznati iz uvida u društvena i crkvena zbivanja 19. st. i prve polovice 20. stoljeća. To, istina, može izgledati suludo rečeno, no bez razumijevanja povijesnih silnica spomenutog vremena nije moguće uočiti što se to ima misliti kad se govori o koncilskoj obnovi i svježini koja je Crkvi darovana Koncilom. Stoga mi se čini da je upravo ovdje vrijedno spomenuti izjavu pokojnog kardinala i milanskog nadbiskupa Martinija o dvjestogodišnjem kašnjenju Crkve, jer je upravo razdoblje od početka oblikovanja građanskog društva važno za razumijevanje koncilskih tema. Dakako, tek nam predstoji podrobnije se zaustaviti nad njegovim izjavama. Drugo, obol brojnih teologa koji su desetljećima prije otvaranja Koncila – a takvih kod nas gotovo da nije bilo, što je razumljivo zbog okolnosti i unutarnjeg raspoloženja – prokazivani i prozivani kao „lijevi“, rušitelji vjere, tradicije i narodnih interesa, predstavlja ključ za razumijevanje Koncila. Već je na Koncilu postalo jasno da njihovo osporavanje i nametnuta šutnja snažnije progovara od govora njihovih osporavatelja. Bez tih i takvih teologa, ali i duhovne situacije onoga vremena, bilo bi nemoguće zamisliti sadržaj koncilskih dokumenata. Srećom, dogodio se Ivan XXIII., ali sve je to nemoguće bez Božjega prsta. Kako vrijeme odmiče sve više sam zadivljen činjenicom da se uopće dogodio Koncil. I što god više bacam pogled u godine koje su mu prethodile, to više ostajem zadivljen spoznajom da se Koncil dogodio. Ne bismo smjeli zaboraviti da je Crkva – uvažavajući svu složenost povijesnog konteksta – prvi put o demokraciji afirmativno progovorila 1944. g. kroz božićnu radioporuku pape Pija XII., da je do Koncila svaka ekumenska aktivnost bila zabranjena, da je u pristupu liturgiji prevladavala suhoparna rubricistika, a u moralnoj teologiji kruta kazuistika, da je Crkva sebe shvaćala kao „societas perfecta“ itd. Time ne želim reći da s Koncilom počinje Crkva, odnosno da prethodnim stoljećima pripada negativan predznak. Takav bi stav, ma tko ga zastupao, bio odraz površnosti i manjka osnovnih spoznaja o prošlosti koje se uvijek obijaju o glavu. Recimo i to da pored brojnih obola, Koncil pomaže bolje razumjeti vrijednosti stoljetne baštine, ali koncilski duh ne dopušta da se prema njoj postavimo kao puki čuvari muzejskih izložaka ili, kako bi papa Franjo kazao, kao štovatelji pepela. Omalovažavanje prošlosti i ismijavanje stoljetnih formi života Crkve nema nimalo veze s koncilskom obnovom! Sve nas to dovodi do zaključka o neospornom značenju Koncila. No, od objektivnog značenja do spoznaje na osobnoj razini postoji put kojeg se ne može proći na pukoj intelektualnoj razini. Riječ je o putu osobne suživljenosti s dinamizmom iz kojeg se rađao Koncil. Stoga cjelovitije poznavanje Koncila oštri sluh za trenutak u kojem živimo i pomaže nam prepoznati zašto je važna vjernost izvoru – Kristu Gospodinu, ali i zauzeta želja da se Isusov navještaj o Božjem kraljevstvu učini razumljivijim ljudima današnjice i da ga prepoznaju kao cilj svoje životne žudnje.
O Koncilu osobno i s ponosom
S prvim koracima teološkog studija u Zagrebu počeo sam uviđati da Koncil predstavlja bogomdano uporište na putu razumijevanja i življenja vjere u kontekstu današnjeg vremena. Uz to je razumljivo da dolazeći iz male otočne sredine u kojoj je već 30-ih godina 20. st. započelo polagano otapanje tradicijskog kršćanstva, gdje su tijekom komunističke getoizacije jedni uz druge živjeli „crveni“ i „crni“, gdje je turizam ubrzao otapanje tradicijskog morala, ne treba mnogo napora da se prepozna što je Koncil htio i kamo nas je usmjerio.
Kako su dani svećeničke formacije odmicali, susreti i saznanja se umnažali, postalo mi je jasnije da je upravo Koncil mjesto na kojem stoji ili pada poimanje svećeničkog zvanja i Crkve. Što time želim reći? Crkva u kojoj se ostvaruje svećeničko poslanje nema danas sigurnije točke u pristupu čovjeku od koncilskog poimanja same sebe i svijeta. „Koncilsko kršćanstvo“ – kako bi to kazao Željko Mardešić, koncilski gorostas sa srednjodalmatinskog podneblja – određuje i danas moj osobni pogled iz vjere u Krista. Ipak, smatram da se oduševljenje za Koncil ne rađa iz intelektualnog napora ili intelektualne strasti, kao ni iz puke obveze prema dokumentima Učiteljstva, već iz suživljenosti s društvenim i teološkim strujanjima koji su omogućili nove teološke naglaske i učinili da se gromoglasno zaori „aggiornamento“. Iako se u dokumentu Porta fidei navode riječi Ivana Pavla II. da je Koncil „siguran kompas“, ipak je jasno – što se iz dokumenta dade naslutiti – da se danas lome koplja oko načina tumačenja Koncila. To što je većina koncilskih otaca, surađujući sa svojim peritima, prepoznala kao produbljenje razumijevanja Objave, to ni danas ne gubi svježinu u našem naporu oko uvođenja u iskustvo vjere ljudi današnjeg vremena.
Da je sredina iz koje se dolazi veoma važna, i to sa svim svojim čimbenicima, najbolje sam osjetio u susretu s kolegama koji su imali drugačije poglede i očekivanja, posebno kod onih koji su izrasli iz sredine u kojoj početna odluka za svećeništvo ne znači već pola obavljenog posla. No, to je tema za sebe, iako izgleda nametljivo. Ne kažem da većina nije imala sluha za koncilske teme, već nisu osjećali zašto bi Koncil, njegov govor i slutnje, bili važni ljudima današnjice i njihovom poimanju svećeničke službe. Dakako, susreti s ljudima koji su u Koncilu prepoznali zavičaj vjere, posebno s onima koji su na svojoj koži osjetili nerazumijevanje crkvenih struktura i oporo strančarenje karijeristički usmjerenih klerika, obogatio je pogled i ukazao na razloge koji opravdavaju važnost Koncila. Zahvaljujući literaturi (Duda, Turčinović, Bajsić, Šagi, Fučak, Kresina i Starić) koja je u razdoblju nakon Koncila promicala koncilsku misao na našim prostorima, kao i živućim pobornicima koncilske obnove, sve više sam uviđao da Crkva ne može svjedočiti svoje oduševljenje za Krista bez nepotkupljivog opredjeljenja za duh iz kojeg su rođeni ključni naglasci koncilske obnove. Tim više što se svakodnevno rađaju nove teškoće koje iziskuju da se “aggiornamento” doživi kao milosni dar proročkog odnosa prema rastućim teškoćama, bilo u Crkvi bilo u svijetu.
Dovoljno se sjetiti da se do Koncila pojam „svijet“ najčešće shvaćao kao negativan pojam. Koncil mijenja pristup i daje mu evanđeoski tonalitet. Za početak će biti dovoljno naglasiti kako Koncil Crkvu vidi u dijaloškom odnosu prema svijetu. A ako je tomu tako, onda – jer to zahtijeva dijalog kao takav – svijetu se može stajati samo sučelice, i to ne iz nekog mentaliteta ziguratskog trona i zaleđa baršunastih odaja, već iz poniznog uvjerenja da se polog vjere korjenito svjedoči onda kad se slijede Isusova prignuta koljena služeći svijetu kao što je to On označio gestom pranja nogu „one noći kad bijaše predan“. Štoviše, Crkva je u svijetu. Stoga inkarnacijsko načelo mora određivati njezin pristup prema rastućim izazovima i do sada neviđenim iskustvima.
Usput spominjem da sam tu svoju strast prema Koncilu htio izreći kroz prve korake svećeničke službe pa sam htio da, uz simbole četvorice evanđelista, na misnici koju sam imao na Mladoj misi budu inicijali koncilskih konstitucija: LG, GS, DV i SC. Tada sam zaista osjećao, a danas još i više, da bez Koncila postajemo svojevrsnom karikaturom ili pukim poslužiteljem religijskih navika unutar okvira vjerskog tradicionalizma. Još bih jedan razlog istaknuo koji pokazuje da Koncil nije potrošen.
Koncil višestruko obvezuje
Znamo da je najteže mijenjati mentalitet. To se najbolje vidi na planu naših držanja, ponašanja i očekivanja. Upravo se Koncil htio uhvatiti u koštac s unutarcrkvenim mentalitetom i dovesti ga pred svjetlo Evanđelja. Budući da za većinu katolika u Hrvatskoj Koncil nema stvarnog značenja za osobnu vjeru, potrebno je isticati vjernost Koncilu kao uvjet bez kojeg se ne može prepoznati opravdana potreba promjene mentaliteta. Osjetljivost za sadašnji trenutak jedan je od načina kako se svjedoči vjera, a vjera je samo onda vjerodostojna kad se živi na način evanđeoske zauzetosti oko svjetla a ne oko politički probitačnog proklinjanja tmina. Crkva se, znamo, nalazi pred stalnim izazovima koji od nje očekuju svjedočanstvo vjere u služenju čovjeku. To ne znači odsutnost kritičkog stava prema zabludama, već da unatoč rastućim zabludama suvremenog svijeta služi Kraljevstvu „kao svjetiljka što gori i svijetli“.
Duboko sam uvjeren da i za “običnog” vjernika Koncil predstavlja nepresušni izvor nadahnuća u odgovornom zauzimanju za Crkvu i društvo, da – koliko je moguće – prati svoje vrijeme i pokaže osjetljivost za trenutak u kojem živi, da u svjetlu Evanđelja prati “znakove vremena” i posvjedoči da je kao član Crkve pozvan biti kritična savjest društva, i to ne društva kao apstraktnog pojma, već počevši od susjedstva pa šire. Sve je to nemoguće bez samokritike i dijaloškog raspoloženja. No, bez odgovornosti nećemo biti svjesni onoga što činimo ni posljedica koje proizlaze iz našeg mentaliteta. Nije li ipak rastući broj kritika na račun Crkve plod Duha koji nas potiče na vjernost Evanđelju i koncilskoj obnovi? Budući da smo sa svih strana pritiješnjeni prilivom neobarokne teološke misli, utjecajem izravnih i prikrivenih osporavatelja Koncila, što najbolje pokazuju internetski portali, potrebno je iskoristiti sadašnji trenutak kao prigodu da nepregledno more koncilske svježine bude dostupnije u otvaranju crkvenih perspektiva.
Odgovori