U listopadu 1947. godine don Ante (Tone) Giaconi (Komiža, 1913. – Split, 1969.) sastavio je kratki povijesni pregled vjerskog stanja u Podšpilju. Izvještaj je vrijedan zbog zavičajne prošlosti, ali i kao dokument koji daje naslutiti onodobna strujanja koja su nužna za razumijevanje sadašnjeg trenutka. U prijepisu donosimo cijeli izvještaj potpisan u Komiži 21. listopada 1947. godine. Naime, 1947. god. je Giaconi bio župni pomoćnik (“kapelan”) u Komiži, a posluživao je i Podšpilje u kojem je od 1939. do 1946. bio nastanjen kao dušobrižnik. Iduće godine, tj. 1948. započinje njegovo utamničenje, što predstavlja zasebnu temu iz protuvjerske prošlosti Visa.
Historijat župe Pošpilje
Pošpilje je, kao posebna dušobrižnička stanica, osnovana god. 1917. Do tada je bila sastavni dio župe Komiža. Crkva je sagradjena god. 1893, a posvećena je Porodjenju Bl. Djevice Marije /Mala Gospa/. Od 1893 do 1917, polazi svećenik iz Komiže da na Malu Gospu služi sv. misu. Prije 1893 postojala je u župi kapelica u čast sv. Antuna Padovanskog. Ona je dosta stara, sagradjena je pod Ženomglavom, a vlasnost je obitelji Dojmi. U toj kapelici obavlja se služba božja na sv. Antuna i sv. Ivana Krstitelja. Tom se prigodom vršio i blagoslov polja. Osnutkom župe, ovaj se običaj sačuvao i dalje.
God. 1923 sagradio je Niko vitez Mardešić kapelicu u Podhumlju, posvećenu sv. Nikoli. U njoj su tri kipa i to: Sv. Nikole, sv. Antuna Padovanskog i Gospe Lurdske. Na sva tri ova blagdana obavlja se u ovoj kapelici služba božja sa procesijom. Tako je, gradnjom ove kapele, prestao običaj da se u starijoj kapelici pod Ženomglavom vrši služba božja na sv. Antuna, te se sada u njoj vrši služba božja samo na sv. Ivana Krstitelja. U kapelici sv. Nikole u Podhumlju nalazi se umjetnička slika škole Tintoreto, a prikazuje smrt sv. Josipa. Sliku je pregledao akademski slikar Bartul Petrić, ustanovio joj porijeklo i procjenio je na 150.000 Din, te je tom prigodom o istoj obavijestio Narodne vlasti.
Dosadašnji dušobrižnici: Veleč. Don Dinko Bučić, Veleč. Don Pavo Tomić, veleč. Don Jakov Račić, veleč. Don Ante Giaconi.
Bratovština ni društava nema. Veleč. Bučić bio je osnovao Djevojačko društvo, koje je kasnije propalo. Prve misije u župi bile su god. 1927. Vodio ih je O. Pavao Dodić i Dane Zec. Uspjeh je bio dosta dobar.
Prije rata župa je brojila 810 duša, a sada 650. Osnutkom župe nije sagradjen župski stan, nego je župnik stanovao na najam, kojeg je u početku plaćao narod, a kasnije je Nikola vitez Mardešić, ostavio za župski stan svoju kuću u Podhumlju, ali je kuća sve do sada zapremljena po vojsci.
Svi su se dušobrižnici, uz svoju dušobrižničku službu, bavili davanjem privatnih instrukcija i spremali djake za srednju školu. Tako sva inteligencija iz Pošpilja prima prve početke od svećenika. Instrukcijama su se naročito bavili Bučić i Giaconi. Giaconi je za vrijeme talijanske okupacije od 1941 – 1943 god, kad su djeca učila samo talijanski, spremao i mnogo djece osnovne škole i poučavao ih na hrvatskom jeziku.
U početku je narod bio silno zagrijan za crkvu, ali već 1921 god. uvlače se u narod slobodarske ideje. Naročito je naškodila vjerskom duhu propaganda agrarne reforme. Začudo je da se je baš u Pošpilju ta propaganda toliko oborila na crkvu, gdje crkva nije imala ni pedlja svoje zemlje. Razlog je tome, što je tadanji dušobrižnik Bučić, uzeo stav protiv agrarne reforme. Godine 1921 osnovana je zadruga Težačka sloga. Rukovodstvo zadruge uzima stav protiv crkve. Pod uplivom Radićevih ideja, rečena zadruga ima i kulturno prosvjetnu sekciju. Bučić na ustuk osniva kulturno prosvjetno društvo Težački napredak, ali je kratka vijeka. U zadruzi Težačka sloga dolazi do čestih prepiraka; jer neki članovi hoće da se Bučić primi u zadrugu. 1925 god. Bučić osniva novu zadrugu. Sada haranga protiv Bučića postaje još jača, tako da je 1927 morao biti premješten. Drugi se svećenici ne upliću u mjesne zadruge, ali vjerski život ostaje na istoj niskoj razini. God. 1939. izgledalo je da će se vjerski život nešto probuditi. Dušobrižnik Giaconi okuplja mladiće u pjevački zbor. Skuplja djecu i tako se jako povezuje s roditeljima. Ali rat, a onda okupacija, pa sticaj prilika, narod se potpuno odbio od crkve, nešto iz obzira, a nešto iz straha. Pošpilje sada izgleda kao duhovna pustinja. Još su jedina utjeha djeca, koja posjećuj crkvu jače, nego ikad prije. Ta činjenica kao i to, što narod doista obilato potpomaže crkvu kad god se nešto traži, daje zaključiti da je vjerski život u župi u srcima vjernika još živ, ali ovakav nehaj ne dolaziti u crkvu jest posljedica sticaja prilika, kao i to što je narodu ušlo u običaj da u crkvu ne dolazi. Na koncu još treba istači jednu žalosnu činjenicu, da kod diobe župa Komiža – Pošpilje, župa Pošpilje nije dobila nikakve dotacije od strane Komiže, nego su sva imanja i crkovinarstva i župske nadarbine ostale Komiži, a crkva Pošpilja bila je upućena na prosjačenje po narodu. Skupljalo se vino u vrijeme jematve sve do god. 1944. Sada je skupljanje zabranjeno, a narod crkvu potpomaže novčano.
Josip Bučan
hvala na lijepom izvatku iz zaborava