U kolikoj se mjeri tijekom vremena događaju promjene najbolje nam govori odnos prema smrti. U Klimantovićevu glagoljskom zborniku iz 16. stoljeća nalazi se zanimljiva mrtvačka pjesma Šekvencija nad mrtvim junakom u kojoj se navode neočekivani “igrači” u paklu. Vrijedno se nad njom zaustaviti, jer svojim duhom daje pogled na drugačije senzibilnosti.
(…)
Draga bratja, kad umremo,
pomislimo kamo gremo.
Ni obuću ni odiću
ni nosimo s sobom piću,
nere dušu grisi slide,
a grišnici to ne vide.
Vsih vas molim, Boga cića,
prid očima bud vam svića.
(…)
U pákli su zmije ljute
i paklene muke krute.
V njem su mnozi svita kralji,
cari i pape z gardinali.
U pakli su silni duke
i u njem su věčne muke.
Onamo su silni knezi
i tržnici š njih pinezi.
Vlastele su i ubozi
i redovnici vele mnozi,
biskupi su i perlati,
popi mnozi i zali fratri.
U pakli su i remete
ki su bili zale šlete.
U pakli su sudci krivi,
zlo se na njih v pakli gnjivi.
Onamo su oholi djaci,
vsaki tužnim glasom jači.
U pakli su i kraljice,
vladike mnoge i vdovice.
Onamo su koludrice
i vse krive redovnice.
U pakli su manjurice,
vsaka tužnim glasom kliče.
Onamo su od svita redi,
to za svoje hude zledi.
V zalih mukah vsi ti stoje
jer krašahu tělo svoje.
Vsim je, bratja, nam umriti,
da ne vimo gdi ćemo priti.
Našom dušom pečalimo,
huda děla ostavimo.
(…)
Odgovori