Riječ uz evanđelje 32. nedjelje kroz godinu - 2015.
NEDJELJNO EVANĐELJE: Mk 12, 38-44
Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:
»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Dati riječ Bogu ili znakovima moći
Tko je barem povremeno pratio osvrte, zaključke, pitanja, stavove i izvješća o nedavnoj Biskupskoj sinodi u Rimu – a misli se na tiskane i virtualne izvore – mogao je zamijetiti da je Sinoda potaknula navijanja i strepnje glede mogućih izjava pojedinih biskupa, djelomičnih ili općih izjava i rješenja koja bi se mogla naći u završnom tekstu. Sve je iskrilo od više-manje senzacionalističkih i katastrofičnih pogleda i prokazivanja, pa do unaprijed ravnodušnih stavova koji polaze od toga da se sa Sinodom ne može računati u crkvenom ozračju današnjice u kojem se malo računa sa sinodalnošću, a prevladava slaba teološka misao koja je, barem jednim dijelom, posljedica stanja u kojem se na teologiju sve više gleda kao na smetnju, višak, nužno zlo, tumor ili kao na pukog poslužitelja učiteljstva Crkve. Nema dvojbe da u jednoj i drugoj zabrinutosti ima istine, ali, kao što nam je nasušno potrebna teološka strast, tako nam je potrebna i strast prema konkretnim ljudima i budućnosti. Ono što nadolazi ne zbiva se mimo naših sadašnjih odluka. Stoga, iako je vjernost prošlosti nužna, ona nedvojbeno mora računati i na vjernost budućnosti. Drugačije rečeno: traži se vjernost Bogu i čovjeku!
Kad se sve zbroji i oduzme, Sinoda je mnogima poslužila da u njezinu podnožju vode viteške turnire u kojima se vade oklopi, koplja i znakovlja prošlosti pa se stječe dojam da toj drevnoj strasti ne pripada mjesto u muzejskim prostorima. Poslužila je Sinoda i onima koji osim plitkog, ideološkog, zluradog i napadačkog stava ne žele i ne poznaju drugačiji odnos prema Crkvi. To, dakako, nije nešto novo. U tom bismo smislu bili vjerodostojniji kad bi oni koji u Boga ne vjeruju na našem licu više prepoznavali odsjaj Božjega lica, a ne spremnost na obračune.
Da je nesuglasica i problema uvijek bilo svjedoče nam brojne sinode i opći crkveni sabori. No, ovdje ne želim govoriti o tome, nego o ozračju koje prati prijelomna pitanja u životu crkvene zajednice, kao i ona pitanja koja su oblikovana da bi se skrila prava pitanja i uklonio pogled od današnjih izazova i, dakako, veoma bolnih pojava u kojima se suvremeni čovjek podredio vladavini tehnike te teško nalazi sebe u svijetu oko sebe. To ozračje pokazuje naše skrivene napasti. Tomu nam valja doskočiti svjetlom Božje riječi u kojoj nas Isusovo držanje prema onodobnim zbivanjima odgaja za zreliji pogled i držanje koje ne gradi nasipe, brane i zaokupljenost samim sobom, nego gleda na ono kako su drugi izloženi lažnim veličinama i ukazuje na skrivene opasnosti. Međutim, na tragu koncilskog kršćanstva treba jasno priznati: želi li Crkva ostati vjerna Kristu i sebe shvaćati i prihvaćati kao sakrament spasenja čitavog ljudskog roda – kako to podcrtava Drugi vatikanski koncil – onda smo pozvani svjedočanstvom života, i to svaki član Crkve, čuvati naslijeđe vjere. To nije lako, ali je jedino čime ostajemo vjerni. Uz to, treba reći da se naslijeđe vjere ne čuva očuvanjem nekih crkvenih uloga u društvu ili nepromjenjivošću crkvenih struktura, kao da je vjera muzejski predmet u kontroliranim uvjetima. Naslijeđe vjere postoji samo kao osobna stečevina, kao dar milosti primljen u krilo osobne vjere koja se nikada ne dokazuje društvenim trofejima iz prošlosti. Osobna vjera, rođena iz Božjeg dodira i našeg prihvaćanja, umrežuje nas s drugim Kristovim vjernicima u životno zajedništvo koje se već stoljećima hrani Božjom riječju te učvršćuje i pročišćuje djelotvornom ljubavlju. Zato je kruna tih nastojanja u odricanju od čari društveno unosnog tradicionalizma. Duge haljine, prva mjesta … i u našem slučaju igraju značajnu ulogu. Možda imaju drugačiji kroj i stil, no uvijek imaju isti cilj.
Možda će se netko pitati što bi to značio tradicionalizam. Ako je o tomu moguće nešto reći, mislim da ga osobno vidim i shvaćam kao odsutnost volje i nastojanja da se vjera živi iz uvjeta današnjeg života, da se snagom vjere i razuma izložimo pitanjima, kritičkom promatranju i odricanju od pukog citiranja evanđelja na način koji nije po mjeri evanđelja. Zato moramo ulagati duhovni i intelektualni napor, a nadasve njegovati molitveno predanje Duhu Svetom da nas očuva od prikrivenih napasti tradicionalizma i vjerske uskogrudnosti. U nama Duh Sveti potiče želju da nas razlike međusobno ne udaljuju, već da ponajprije težimo svrgnuti tiranina u sebi. Tiranin u nama se hrani samodostatnošću, predodžbama i predrasudama koje od njega ne traži otvaranje preobražavajućoj snazi Božje ljubavi. Tko pak s Duhom Svetim računa i njegovom skrbnom prisutnošću, taj mora računati da mu neće biti podignut slavoluk pobjede, nego će biti vođen na križ, a tek se na križu vidi tko se dariva, a tko od svoga daje da bi mu se dalo.
Udovičin dar: moć znaka
Kuda nam valja ići? Kamo nas vjera vodi? Ta pitanja plivaju na površini nedjeljnog evanđelja. Mnogi će na njih odmahnuti rukom, jer izgleda da je važnije pitanje kako nam vjera može pomoći da se bolje osjećamo, da se riješimo nekog životnih tereta. I nije to po sebi nespojivo, ali je promašeno kad se više ne vidi da nas vjera privodi zalaganju i opredjeljenju. Kad se više ne vidi da je vjera neodvojiva od odnosa prema ljudima, onda čovjek polako postane zadovoljan svojim poganstvom i bogom po mjeri svojih strasti.
Nedjeljno evanđelje nam donosi poznati prizor. U predvorju jeruzalemskog hrama susrećemo Isusovo prokazivanje licemjernih pismoznanaca. Oni su bili postavljeni u službu Božje riječi, točnije Zakona (Tore), a nakon povrata iz babilonskog ropstva njihova je uloga u narodu veoma porasla. Ipak, njihovo držanje govori da su bili u službi vlastitog društvenog položaja. I nije mala stvar da Isus izričito kaže: Čuvajte se pismoznanaca.
Riječ je o napasti koja vreba pred vratima svakog ljudskog srca da pod izlikom religioznih radnji i “dugih molitava” ostvaruje – kako bi Bajsić kazao – prašumske nagone. Možda upravo nigdje tako snažno ne zaudara kao pod maskom religioznih uloga. Takve su maske društveno isplative onomu koji ih nosi, ali i – bez uvijanja rečeno – onomu koji ih gleda. Što je religiozna maska više prilijepljena uz lice, to se i gledatelj osjeća sigurnijim. Stoga na kolaču kolektivne maskarade mnogi imaju udio. Na njihovo licemjerje Isus zaključuje: Stići će ih to oštrija osuda!
U tom kontekstu dolazi prizor udovičina dara. Pošto je pristupila do crte ženama dopuštenog prostora, jedna udovica donosi svoj dar. Kroz usta hramskog svećenika ili levita obznanjuje se koliko je dala. “Dva novčića!” – iznos koji postiđuje. Mizerija! Isus, srećom, gleda drugačije. Čuje ono što i drugi, ali razumije drugačije. To prvenstveno znači da je istinsko razumijevanje uvijek podložno očima nutrine i ušima srca. Upravo se u tomu vidi što je trebao biti Hram i čega je trebao biti jamac. Čega? Pa da nitko ne bude promatran očima interesa, da nitko ne bude “oderan” u ime Boga, već da Hram odgaja ljude za usvajanje Božjeg pogleda prema ljudima. Hram se, vidimo, prometnuo u svoju suprotnost. Postao je sebi svrhom i mjestom gdje se može kapitalizirati religiozna uloga. Uzevši novac u ruke i oglašujući koliko je tko dao, svećenik ili levit se neizravno pretaču u poslužitelja društvene naplate religijskog čina. Koje li sličnosti s našim vremenima! Ili se možda varam? Bogatiji dar bit će uzvraćen darivatelju na društvenoj ljestvici časti i ugledu. Ma on zapravo i ne dariva, daje da bi dobio. Upravo se u tomu krije napast zamjene dara i darivanja, primanja i služenja.
I prije negoli je udovica darovala dva nezamjetljiva novčića, već je svojim stavom darovala ono najveće – sebe. U takvom ozračju je očito da pred hramskom riznicom pozornost nije bila usmjerena na Boga, nego na veličinu onoga koji daje veći dar. Bog je u tom trenutku suvišan. Hram ima svoje zakonitosti koja su tako uređene da stvar ide i bez Boga. Uostalom, Isus će dijelom zbog tih i takvih nesporazuma nasilno stradati. A mi? Udovica je, vidimo, sebe izrekla iz dna svojih mogućnosti i time postala slikom vjere i onoga što predanje vjere u nama oblikuje.
Ovdje dolazi još jedna stvar. U kriznim vremenima izloženi smo napasti gledati na život kroz pitanja koja se tiču primanja. Učini nam se da je važnije povesti računa o tomu tko nam duguje ili koga smo zadužili, nego kako darivati. Stoga su krizne situacije mjesto provjere vjere. Dakle, kako se imam ponašati kad je u pitanje dovedeno ono što mi život znači? To je smjer na koji nam ukazuje moćni znak dara siromašne udovice. Bogataši koji davahu od svoga suviška bijahu robovi svojih posjeda. A da se može drugačije nije tek vidljivo u znaku ove udovice. Vidi se to iz cijelog života Isusa Krista koji je svega sebe žrtvovao za nas. Možda ovdje valja opet čuti Augustinove riječi: Svatko se može znamenovati znakom križa, izvikivati amen i pjevati aleluja, tražiti krštenje, posjećivati crkve i sudjelovati u njihovoj izgradnji, ali ono jedino po čemu se razlikuju sinovi Božji od sinova vražjih jest – ljubav.
Možda je sva muka našeg kršćanstva da se više ne osjećamo obdarenima.
Stariji autorov tekst vezan uz isto evanđelje vidi na ovoj poveznici.
Odgovori