Riječ uz 33. nedjelju kroz godinu - 2015.
NEDJELJNO EVANĐELJE: Mk 13, 24-32
Reče Isus svojim učenicima:
»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«
Bartolomejska noć u kolovoza 1572. označila je početak jedne krvave drame koja je uzdrmala onodobni Pariz i Francuskoj donijela niz vjerskih ratova. Pokolj hugenota (protestanata) kao da ima neke zajedničke crte s prekjučerašnjim pokoljem u Parizu. Nije ih u potpunosti neumjesno povezivati, jer je sigurno da u jednom i drugom pokolju, kako onom u 16. st. između katolika i protestanta, tako i u ovom prekjučerašnjem, jednu od nosivih poluga čini religiozno sljepilo nošeno nasilničkim sklonostima ljudske prirode, manjkom dobrohotnosti, tupošću uma i nekritičkim dogmatizmom koji Boga svodi na tzv. vjerske istine za koje su ljudi spremni ubijati i biti ubijeni. Kad nam je izgledalo da smo, barem u Europi, daleko odmakli od zadaha vjerskih ratova, i da nam čak izgleda nemogućim vidjeti bilo kakav upliv vjerskog sljepila kroz nasilničke postupke, ovakvi nas masakri podsjete na trajne sklonosti ljudske naravi koja nasilje umije pravdati Bogom i Božjom stvari.
Protiv utamničenog uma i religioznog sljepila
I nepodnošljivo je umu, a koliko tek vjeri u Isusa Krista, susresti krvave prizore pariškog masakra za koje će mnogi reći da su zloporaba vjere, što je točno, ali će se rijetki usuditi govoriti odakle klija takva zloporaba vjere i pojava religioznog sljepila. Riječ je nadasve o neprosvijećenom mentalitetu iz kojeg se lako mogu roditi religiozni fanatizmi s borbenim stavom prema onima koji, gledano iz tog kuta, vrijeđaju Božju čast ili se pak radi o onima koji se Bogom služe kao zakrpom svoga neznanja i pokrićem za tko zna kakve frustracije. Bogu, barem kad je riječ o kršćanskom pristupu, nije potrebna žica, ograde i nasilje, jer se On u svome Sinu do kraja predao u ruke nasilnika. Put Isusa Krista svjedoči Božju bezuvjetnu ljubav koja oduvijek nudi ljudima zajedništvo u kojem nema mjesta isključivosti i religioznom sljepilu. Dovoljno se sjetiti da Božji Sin u jeruzalemskom hramu prokazuje sljepilo onih kojima je bilo poslanje liječiti vid i otvarati oči vjere da nitko ne bi bio zaslijepljen tuđim ili svojim lažima. I to što nam je Božji Sin pokazao životom, izranjenom kožom i bolnim stradanjem, ostaje zauvijek kriterij provjere naše vjerodostojnosti te nam ukazuje čemu bi trebala služiti sva naša religiozna opredjeljenja, veličine, stremljenja i vrednote.
Stoga nije na odmet da se upravo pred grozomornim prizorima pariškog masakra uvijek iznova opredjeljujemo za ostanak nasuprot svakoj religioznoj zatucanosti, bigotizmu, sljepoći i izgonu uma. Očito je, a to nije samo potvrđeno ovim događajem, da je uvijek iznova potrebno “obrezanje” pameti i srca, da i kršćani moraju iz ovih tragičnih događaja učiti kako bi još snažnije prepoznavali gdje bi se to mogla nastaniti u nama slatka napast religioznog sljepila. Vjera ne čini da um ostari prije vremena, da ostane rob “kršćanluka”, kako je to zgodno govorio Mounier, već je upravo vjera ono što me potiče da svoju razumsku dušu povjerim nadspoznatljivom Bogu, jer nije kršćanski moguće biti za Boga, a protiv razuma. Ondje gdje sve zaudara od mrtvila uma, tamo se čovjek ne može nadati preobražavajućoj snazi vjere koja nije zatvoreni sustav pred kojim se razum mora odreći svoje naravi. Pred Božjim licem stajat će jednom i naše lice, a pred njim dolazimo s onim što nam je stvaranjem darovao – razumna narav. Na našem se licu valja očitovati da nismo oboljeli odričući se naravi.
Kad se već tako i toliko snažno znamo boriti za življenje u skladu s ljudskom naravi, onda to znači boriti se za život sukladno razumu bez kojeg nema te iste naravi na koju se pozivamo. I tu vrijedi da se moramo odrješito rješavati “leševa” prošlosti kojima umijemo robovati kao da smo bjegunci pred obvezama vlastite slobode. Otvorenost Duhu Svetom, koji unosi stvaralački nemir u naša srca, znači da smo spremni odricati se onoga što je Bogom osuđeno, što je na putovima životnog predanja i stradanja Božjeg Sina prokazano kao nedostojno čovjeka i Božje ljubavi prema njemu. Služeći se slikom klimatskih zavrzlama oko otapanja ledenjaka, važno je da uvijek budemo budni kad nam se preporučuje ili sami potičemo otapanje “ledenjaka” nečovječnih struktura, mentalnih tvrđava i psiholoških laži. Jer što god vjernik više prima u krilo svoje vjere kritičku snagu uma, time u njegovoj nutrini vjera postaje življa. I, naposljetku, pariški pokolj znak je jednog vremena u kojem se, kako su to upravo francuski mislioci kazali, dogodila “Božja osveta”, tj. neočekivani povratak religioznosti u raskršćanjenoj Europi na način da se ipak nije dogodio povratak kršćanskim korijenima, nego religioznim koktelima koji hrane samodopadnost i gotovo nimalo ne pokreću čovjeka da sebe stavi u pitanje i mijenja svoja opredjeljenja. Fundamentalizam je, znamo, karikatura vjere. S druge strane, povjerenje u našu razumsku prirodu znači da prihvaćamo i njene granice, granice spoznaje, jer polazimo od iskustva vjere da nam se Bog može objaviti i na način koji razum spoznaje da ne može razumjeti, da je doveden pred otajstvo. Ako je nekoć, i to s pravom, odzvanjalo Mounierovo pitanje: Je li kršćanstvo čovjeku oduzelo muževnost?, tako danas valja odzvanjati Bochenskova ispovijest: Misliti da bih bolje vjerovao, živjeti svoju vjeru da bih bolje mislio.
“Zvijezde” padaju, nemoj i ti
Uđimo u nedjeljno evanđelje s još jednim pariškim znakom. Pariška crkva imala je u prošlom stoljeću na čelu rijetko viđenog biskupa. Bio je to Židov – kardinal Jean-Marie Lustiger. Rođen kao Aron, kršten u 14. godini života. Ovdje ga navodim kao svojevrsni znak vremena u kojem je živio i djelovao kao glas koji je tražio oprost za šutnju francuske Crkve u vrijeme nacizma, kao gorostasa vjere kojeg su već odavno mnogi nazivali prorokom. Spominjem ga jer većina bibličara stavlja ovaj novozavjetni ulomak Markova evanđelja u onodobni životni kontekst. To bi značilo da, osluškujući poruku, moramo računati na stvari koje idu uz tekst i bez kojih se ovako zahtjevan i složen tekst, gotovo nerazumljiv suvremenom čovjeku, ne može razumjeti. To o čemu govori Isusov govor ima svoje poveznice s onim što je Lustiger govorio. No, krenimo redom.
Izrael je, znamo, bio okružen narodima koji su štovali različita božanstva. U onodobnoj kulturi okolnih naroda nebeska tijela su bila božanstva koja određuju živote ljudi, a posebno je poznato kako su Babilonci nebeska tijela smatrali bogovima, što je bilo plod nepoznavanja odnosa u prirodi. Zato se pitamo o čemu to govori Isus kad navodi sunce koje će pomrčati i mjesec koji više neće svijetliti, zvijezde koje će padati i sile koje će se poljuljati. Je li riječ o reportaži iz budućnosti ili je posrijedi naglasak koji više govori o kretanjima onoga pod nebom, negoli o kretanju na nebu, tj. o zbivanjima koja se događaju uzduž i poprijeko ljudskih putova.
Sve one strukture i veličine, bilo da je riječ o pojedinim ljudima i njihovim životnim putovima, zakonima i urotama, posjedima i pohlepama, htjenjima i strastima, koje nemaju čovječnu crtu u sebi, već su ogrezle u zlu, neće imati konačnu riječ na trkalištu života. Jer nisu utemeljeni u Božjem htjenju, pripada im ništavilo. Drugačije rečeno, sve ono što kroz povijest ljudskog roda – služeći se idolopoklonstvom naroda i kraljevstava, civilizacija i kultura – unosi razarajuću snagu u živote ljudi, a time razara i oštećuje Božju sliku u čovjeku, to će imati koban kraj. Sva nečovječna stanja, odluke i strukture, projekti ostvarivani kroz sebičnost i porobljavanje čovjeka, nužno će propasti. Nemaju u sebi postojanost. Propast će također i sve slike i predodžbe božanstava, ali i predodžbe sretnog života koje su utemeljene na nadmoći jednih nad drugima. Svako savijanje pred lažnim veličinama, dodvoravanje trgovcima duša, neće imati zadnju riječ. Njihovo “nebo” prolazi. S druge strane, takve “zvijezde” proizvode u našoj osobnoj i zajedničkoj povijesti bol, očaj, gorčinu, nemire, progonstva, točnije scenografiju suzne doline, ali ta se bol ima prepoznati očima vjere kao porođajna bol iz koje se rađamo na puniji život u zajedništvu s Bogom. Zato sve ono čemu se klanjamo kao bogovima i čemu izručujemo svoje srce, otkriva svoju laž tek u susretu s Božjim srcem.
Vratimo se Lustigeru. Jedan detalj iz njegova života vraća nas njegovu prepoznavanju lažnih bogova i pariškim ulicama. Govoreći o povratku poganstva, Lustiger kaže: Čim popusti napor obraćenja, divinizirani predmeti čežnje u društvu preuzimaju Božje mjesto, i to do te mjere da smo time sami zaslijepljeni. Sjećam se da sam se nakon dugih duhovnih vježbi, nakon samoće i molitve, odjednom našao na gradskoj ulici. Promatrao sam izloge nenaviklim i neopterećenim očima. ‘Gospodine’, pomislio sam, ‘to je dakle to?’ Konačno sam vidio što obožavamo. A što je u izlozima, oglasima i u medijima? Nudi se da kupimo predmete koji su slika naših čežnja i ljudskih božanstava.
Markov ulomak daje još jedno određenje. Nisu ova ili ona božanstva izvori našeg određenja i sigurnosti. Isusove riječi ostaju nepoljuljana sigurnost našem životu: Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti – kaže Isus. Iz te snage živimo kao kršćani. Stoga u većim ili manjima zlima, kad nas sustignu nevolje, bolesti, ratovi, uništenja, osobne i narodne tragedije, Isusova riječ jamči da nismo ostavljeni. Uvučeni smo u porođajne boli koje najavljuju rađanje života u punini, ali nam treba shvatiti i prihvatiti da je vrijeme dar u kojem smo pozvani da iz nas izraste nešto veliko. To ću prepoznati kad uvidim oko čega se trebam založiti, gdje u životu trebam staviti težište.
Valja biti budan za trenutke u kojima će se od nas tražiti da učinimo svoj život plodnim.
Odgovori