Riječ uz evanđelje I. nedjelje došašća - 2015.
NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 21, 25-28.34-36
Reče Isus svojim učenicima: »Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati,uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«
Znakovi koji bude
S Drugim vatikanskim koncilom (1962. – 1965.) otpočeo je u Crkvi glasniji poziv na buđenje iz podmukle nostalgije za povratkom u sigurnost prošlosti i buđenje na snažniju usredotočenost na Krista koji nas vodi prema budućnosti, jer je upravo Krist naše došašće. Nema dvojbe da će integristi reći: “Da, Koncil nam je donio prazne crkve i opustošena sjemeništa!” Točno je da su crkve praznije i bit će praznije, no to nije plod Koncila, već Koncil otkriva zašto su crkve prazne. Ipak, to je druga tema. Koncil kaže: »Božji se narod – pokretan vjerom kojom vjeruje da ga vodi Duh Gospodnji, koji ispunja krug zemaljski – trudi razlučiti prave znakove Božje prisutnosti ili njegovih nauma u događajima, potrebama i željama koje su mu zajedničke s ostalim ljudima našega doba.« (GS, br. 11). Tim i sličnim riječima Koncil poziva Crkvu »čitati znakove vremena« u svjetlu evanđelja.
Promjene i nestalnosti dovele su do potrebe razumijevanja svijeta u kojem živimo. To je jedna od ključnih nakana Koncila: potaknuti Crkvu na veću osjetljivost za svijet u kojem živi. Drugo, vjera nužno traži razumijevanje, odnosno vjera može i mora izdržati pitanja. Bijeg od racionalne odgovornosti nije dostojan vjere. Zato se očekuje da se vjera opravda i kritički razloži, da bude u stanju kritički promišljati život i nositi se s nestalnostima u kojima živimo. Zahtjev vjere nužno ide za time da prepoznamo napasti dirigirane pličine. To će reći da rast iz vjere u Božji dolazak ujedno znači zdušno i predano pristupati na način da se ponajprije djecu i mlade – ma koliko se hvaliti tehničkim dostignućima i informacijama – odgaja za proročku kritičnost koja će oblikovati čovjeka u biće koje se ne savija pred moćnima, već njeguje poklonstveni stav pred Bogom. Bili bismo lašci kad bismo kazali da ne vidimo kolikom se brzinom mijenja svijet oko nas. Promjene mijenjaju senzibilitete, stavove, pristupe i očekivanja. Dakako, lakše je to reći i o tomu promišljati, nego se time voditi u djelovanju. Razumljivo je da je vrijeme prisila izgubilo svoju uvjerljivost, posebno kod mladih, iako će uvijek biti onih kojima uvjerljivost neće ovisiti ni o najmanjem zrncu racionalnog opravdanja, već iz uvjerljivosti koju daje većina, populizam vođa, ideje, religije, stranka, klubova… Došašće bi nas u tom smislu moglo u Hrvatskoj snažnije poticati na buđenje glasova koji će poticati slobodnu odluku za Boga, a ne čuvanje zgarišta neevangelizirane religioznosti.
Huka mora i valovlja
“Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja” – Isusove su riječi u nedjeljom ulomku evanđelja. Apokaliptične slike onodobne religijske kulture mogu nam pomoći da se odgovornije postavimo prema životu. Svijet u kojem živimo obilježen je nestalnostima. Mnogo toga propada. Jedno obličje mijenja drugo.
Promijene se događaju neslućenom brzinom i čovjek se ne snalazi uvijek najbolje. Zbog svega toga kršćane mogu preplaviti osjećaji gubitnika. Može nam se uvući pod kožu svijest da gubimo jer smo kršćani. To je napast koja odasvud prijeti.
Društvene su promjene toliko snažne da se olako možemo prepustiti nostalgičnom sjećanju i oplakivanju za vremenima starih pozicija “kršćanskog društva”. To da se kao kršćani osjećamo svoji na svome, dolazi iz našeg odnosa s Bogom, a ne iz društvene sigurnosti vjere. Zato nas tonovi nedjeljnog evanđelja potiču na pitanje: Kako gledam na svijet? Kako vidim promjene u njemu? Danas se u određenom smislu pred našim očima odvijaju prizori poput zbivanja kojima je Augustin nazočio. Rim se raspadao. Genijalnost rimske diplomacije dolazila je na manje. Plaćenička vojska postala je sjeme napadača, a udomljeni barbari obaraju bogove zbog čije su ih sigurnosti Rimljani puštali preko limesa.
Evo zašto je važno biti svjestan da društvena “huka mora i valovlja” ne može izostati. Zato ne treba tragati za apokaliptičnim projekcijama budućnosti, ma koliko zloguki proroci išli u prilog naših osjećaja bespomoćnosti i u prilog slike Boga osvetnika. Očigledno je dovoljno promotriti svakodnevne promjene i pitati se smijem li dopustiti da me to paralizira, da se odreknem nade i prepustim drijemanju u kolijevci potrošnje i udobnosti, prosječnosti i zaborava Boga.
Došašće je povlašteno vrijeme u kojem valja računati s pitanjem: Dopuštam li Bogu da me iznenadi? S druge strane, silina promjena može izazvati pospanost zbog osjećaja bespomoćnosti. Isparavanje nade događa se ponajprije onda kad udomimo svijest da ništa ne ovisi o nama, jer ionako ne mogu utjecati na promjene. Kristova riječ nam ne daje za pravo prepustiti se pospanosti ili očekivanju pomoći iz prošlosti. Bog nam dolazi. Iz toga se rađaju poticaji da mu idemo u susret, da se trsim oko onoga što je životom Isusa Krista pokazano kao vrijedno zalaganja. Otvoreno srce poziv je od kojeg ne smiju odustati kršćani.
Pazite na se…
Mučna zbivanja uvijek donose strahove. Odviše bismo bili naivni misleći da se može proći bez strahova i tjeskobe. Odgovor evanđelje je u mogućnosti da snagom vjere mijenjam odnos prema njima. Gledati na sebe i svijet na način kako Bog gleda na svijet, to je ono što se traži i ono što je moguće snagom vjere. Drugo, ove i one “zvijezde”, velike i male “sile” će se urušavati. Što to zapravo hoće reći? Pa kad Bog ulazi među ljude i kad ga čovjek prima u svoju nutrinu, kad se nastane među nama vrijednosti Isusova života, tada nužno dolazi do urušavanja idola koje su ljudi gradili i kojima su sebe izdizali u veličine kojima se drugi imaju pokoravati. Riječ je, dakle, o Kristovoj radosnoj vijesti, a ne o kataklizmičkim najavama u prilog naših strahova. Isusov navještaj govori o oslobođenju od lažnih veličina. Odatle je razvidno da to urušavanje neće teći mirno. Sa sobom će uvijek povlačiti tjeskobno stanje. No, tek će se tada uvidjeti tko i što je građeno na Bogu, a što na bogovima.
Zato je razumljivo Isusovo upozorenje da valja paziti na “srčani pritisak”. Dakle, otežalo srce predstavlja prijetnju. Nisu prijetnja zvijezde koje se kreću na svodu nebeskom, nego “zvijezde” koje smo udomili u srcu i koje gospodare našim kretanjima, odnosima, držanjem i stavovima. Stoga je razumljivo da se budnost srca ne može postizavati i održavati bez molitve.
Kad kažemo molitve, onda ne mislim na molitvu shvaćenu kao obredne formule koje se ponavljaju radi postizavanja duševnog mira ili u prilog slike Boga kojeg molitvom činimo osjetljivim za čovjeka i njegove brige. Molitva se nadasve tiče rada srca, tj. molitva nas čuva u životnoj povezanosti s Bogom koji dolazi u naš život. Molitva preobražava ljudsko srce u plodno tlo na kojem rastu plodovi istinske pobožnosti, a to je život po Bogu. Po molitvi se naše srce sve više suobličava Kristovu licu. Zato se ne može kršćanski opravdati stavljanje ljubavi prema čovjeku na prvo mjesto. Prvo mjesto jedino i isključivo pripada Bogu. Samo iz ljubavi prema Bogu izvire nepatvorena ljubav prema čovjeku, i to do mjere darivanja života za druge. Dakako, suludo bi bilo misliti da ćemo se opravdati Bogom kad izostane ljubav prema čovjeku. To neće ići. Ipak, tek po molitvi vidimo “zvijezde” koja ne padaju, a to je Bog sam koji nam daje snagu da uzmognemo uspravno stajati i onda kad sve oko nas pada.
Prema komu podignuti glave?
Uz ovo promišljanje možemo vezati još jedno pitanje: Kad pogledam na lik raspetog Krista, vidim li količinu patnje ili veličinu ljubavi? Ta dva viđenja mogu izgledati kao lice i naličje iste medalje. Izranjeno Kristovo lice može se vidjeti na različite načine. To povijest najbolje svjedoči. No, što smo molitveno više budni, to jasnije na licu Raspetoga vidimo očitovanje Božje ljubavi prema nama. Zaustavljati se na pukoj patnji i količini nasilja lako nas može dovesti do zamke da patnju smatramo sredstvom kojim se Bog služi da bi pokazao opravdanje patnje. “Pati, jer i Bog je patio” – bilo bi oskvrnjivanje Kristove patnje i način manipuliranja ljudima. “Ljubi, jer Bog ljubi” – to je put vjere nadahnut Kristovim križem.
Raspeti Krist nije očitovanje Božjeg promicanja patnje, već bezuvjetne spremnosti da se iz ljubavi prema ljudima ide do kraja.
Stoga ono Isusovo “uspravite se i podignite glave” uvijek znači biti zagledan u Raspetoga. Na križu Raspeti zauvijek svjedoči kako se Bog odnosi prema ljudima. Nije Bog biće kojem ponekad “prekipi” pa se okomi nasiljem na svijet i ljude u njemu, bilo razarajućim djelovanjem prirodnih bilo ljudskih sila. Kršćanski govor o Bogu nije iznašašće, nego osluškivanje života Isusa Krista u kojem je Otac progovorio jezikom ljubavi. I danas je taj govor živ, jer ga isti Duh čini razumljivim našim srcima.
Dakle, važnija su zbivanja u nama.
Odgovori