Riječ uz evanđelje II. nedjelje došašća - 2015.
NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 3, 1-6
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: »Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«
Za-nas-Bog
“Bijeg od svijeta” davno je napuštena misao kršćanske duhovnosti. Uostalom iz svijeta nije moguće pobjeći, jer smo njegov dio i svijet je u nama. Čak i odlazak u osamljene predjele i pustinjačke nastambe ne daje nam sigurnost da ćemo se uspješno obračunati sa svojom svjetovnošću i s “grešnim svijetom” koji nas okružuje. Ono što kršćanstvo hoće u ovome svijetu izvire iz Božjeg odnosa prema svijetu, a Isusov život nam govori da Bog računa sa svijetom, da mu spasonosno prilazi, da ga ne ostavlja i da se za nj zalaže. Bog ne izabire neku daleku osamu ili samostansku klauzuru iz koje će izdvojeno i nasuprot svijetu djelovati za svijet. Bog dolazi u ovaj svijet na način kako je to Isus pokazao primjerom na prašnjavim galilejskim, samarijskim i judejskim stranama, i to kao naš suputnik i supatnik. Ako je tomu tako – a bez toga bi došašće izgubilo tlo pod nogama – onda je na nama da se u svijetu založimo za ono do čega je Bogu stalo, a to je nadasve čovjek.
Imati prijateljski i sućutni stav prema svijetu, znak je da razumijemo kamo nas došašće želi usmjeriti. Krist, koji ne uzmiče pred rubnim i odbačenim ljudima, jasno pokazuje na kakvu budnost Bog poziva čovjeka. Štoviše, kršćanstvo živi iz vjere da Bog svakodnevno dolazi u ovaj svijet, da je u svijetu prisutan kao njegov spasitelj koji pridiže klonulo i povija ranjeno. Ne dolazi u svijet sa željom za preispitivanjem odnosa prema svijetu ili da obračuna sa zlim svijetom koji mu se opire, već se Božji sud nad svijetom ostvaruje na način odgoja i liječenja svijeta. Za razliku od naših isključivosti, krutosti, umišljaja i pokušaja gospodarenja nad Bogom, Bog ne koristi mehanizme izopćenja i retoriku svrstavanja, jer gdje bi se to čovjek mimo Boga mogao liječiti od prokletstava u kojima se svojom zlovoljom zapleo. Nema tog i takvog “grešnog stanja” zbog kojeg bi se Bog odrekao čovjeka ili bi nam uskratio svoju naklonost. “Non ferro, sed ligno” – davno je rečeno, jer ono Božje nije posvjedočeno u Kristu mačem, nego križem. Dakako, Božji dolazak nije bez zahtjeva i nužno nas remeti u našim udobnostima i uglađenostima. Zahtjevi Isusova poziva na obraćenje tiču se ljudskog srca. Riječ je o promjeni koja zahvaća čovjeka u cjelini, odnosno promjeni koja korjenito zahvaća u odnose čovjeka i Boga, čovjeka i drugih ljudi. Obraćenje je ujedno poziv na preispitivanje usvojenih slika o Bogu koje smo pozvani usklađivati s licem Isusa Krista. Stoga je Isus ključ razumijevanja Ivanovih riječi. A onda, svatko polazeći od sebe, zna da mu valja pripraviti vlastitu nutrinu da bi Bog u nama mogao djelovati kao duša naše duše. Možda nas to ponekad može lako oduševiti i zapaliti u nama iskru spremnosti, ali uvijek se hoće umiranje vlastitog “ja” i prepuštanje Duhu Svetom da nas iznenadi uvijek novom svježinom Kristova lica.
Pustinjske prednosti – vraćanje Izvoru
Na obale Jordana slijeva se mnoštvo Ivanovih suvremenika. Do njih je stigla vijest o izazovnom Ivanu i njegovu nastupu. No, bilo bi premalo da istodobno u nekima od njih nije odjeknula Ivanova riječ. Pogađa ih oštrinom i britkošću. Pritom je vidljivo da ih ne ostavlja ravnodušne. Ivanova riječ dovodi ih na obale one rijeke koja označava Izraelovu povezanost s vlastitim korijenima i poziv na izlazak iz životnog ropstva. Prepoznali su da ih njegove riječi suočavaju s Božjom riječju koja u Ivanu oblikuje mač prokazivanja Izraelova zastranjenja, licemjerja narodnih i vjerskih vođa.
Zato je važno uočiti da Luka Ivana Krstitelja predstavlja kao poslužitelja jednog obraćeničkog znaka. To će reći da je Ivanovo krštenje bilo znakovito uranjanje njegovih suvremenika u vode Jordana, ali ne kao magijski čin pročišćenja ili kao religiozna radnja bez povezanosti s njihovim odlukama. Ući u Jordan nije moglo polučiti samo od sebe nutarnju promjenu, već se uranjanje u vode Jordana događalo kao očitovanje spremnosti da se čovjek uhvati u koštac sa samim sobom, da se dogodi spremnost na promjenu puta, odnosno povratak na pravi put. Pritom, stilom starozavjetnih proroka, Ivan poziva na promjenu srca. Iz nje se pred Bogom rađa otpuštenje grijeha, odnosno oslobođenje od okova zla. U tom je smislu Jordan izazov suočavanju s korijenima na kojima je Bog svjedočio svoju privrženost Izraelu.
Vratimo se na početak nedjeljnog evanđelja. Vidimo da Luka smješta Ivanov nastup u pustinju, ali i u određeni društveno-politički poredak. Nabraja velikane i dosege njihove moći. Tiberije, Herod, Filip, Poncije Pilat, Ana i Kajfa djeluju kroz društveno-religijske uloge. S druge strane, Bog se služi neočekivanim i rubnim ljudima te u prostoru i vremenu podiže lica na kojima će zasjati trag njegove skrbi za ljude. Svi nabrojeni zemaljski vladari određivali su životne okvire ljudi, prekrajali njihove sudbine i koristili se ljudima po svom nahođenju, ipak Božja riječ ne dolazi po njima, već po Ivanu. Uz to, ne dolazi ni po religioznim službenicima u jeruzalemskom Hramu. Bit će dovoljno reći ovo: Ivan je u pustinji, ali pustinja nije u njemu! Drugog dokaza ne treba. Iz toga slijedi drugi zaključak: povijesni ustroj i društvene veličine ne posreduju Božje spasenje. Ne stoga što bi Bogu neko ljudsko biće bilo nepristupačno i odbojno, već se u tekstu očituje da ljudska moć i nadmoć nisu izvori iz kojih dolazi ono spasonosno. I to je onda prvi dio radosne vijesti, a drugi se odnosi na nas same, jer se to događa i danas. Bog nas i danas po skrovitim i neznatnim ljudima susreće. Progovara nam glasovima koji dopiru iz suvremenih pustinja, a ti su glasovi ponekad kritički vapaj upućen Crkvi da progovori o Bogu na nov način, da ga svjedoči upirući prstom u Božju pozornost na ono neznatno.
U tom je smislu jasno da nije potrebno biti obasjan svijetlom reflektora, popularnošću i blizinom velikih, obasut slavom i čašću, postavljen na važne društvene i vjerske položaje, dovoljno je predano živjeti iz povjerenja da nas Bog prihvaća takve kakvi jesmo i da s nama računa. Bog, dakle, očekuje da svoja umijeća i darove, raspoloživost i dobru volju unesemo u današnji svijet kao svojevrsni glas kojim smo pozvani sebe i svoje suvremenike izvoditi iz okova današnjeg ropstva. Ukoliko se prilagodimo šutnji kao stilu življenja, onda će nas bilo koji glas teško moći uznemiriti. Uzimajući to u obzir, jasno je da su kršćani prvi na to pozvani. Životi nas kršćana potrebni su kao svjetlo koje ukazuje na Božji prolazak kroz ovaj svijet. Ivanove riječi, iako davno izgovorene, mogu biti nadahnuće našoj svakodnevici da ne zašutimo onda kad se od nas očekuje stati i ostati na strani čovjekova dobra ili kad se protivne sile natječu u nastojanju da čovjeka otmu iz zavičaja vjere. Ivanov glas nadahnuće je Crkvi u cjelini i svakom njezinu članu da se dade uznemiriti znakovima vremena, a jedan je od očitih da joj mlađi ljudi sve više okreću leđa i da se njezina riječ sve manje prepoznaje u povezanosti sa stvarnim životom. Možda nije na odmet to uvijek iznova isticati. Došašće nas otvara nadi da je moguć protok drugačije svijesti, jer svatko od nas može biti Ivan po kome Božja riječ dolazi ovome vremenu, riječ po kojoj Bog pripravlja svoj dolazak.
Stariji autorov tekst vidi na ovoj poveznici.
Odgovori