SUSRET KOJI DONOSI BOGA

Riječ uz 4. nedjelju došašća - 2015.

NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 1, 39-45

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

U vrijeme britanske kolonijalne vlasti u Indiji, kako stoji u jednom tekstu, neki je anglikanski biskup upozorio misionare da bi pjevanje Marijina hvalospjeva Veliča moglo potaknuti revoluciju među Indijcima. Očito je dotični biskup shvatio da u Marijinu hvalospjevu ima nešto “opasno” što bi moglo poslužiti kao poticaj pokretanju društvenih promjena. S druge strane, ali ne i manje važno, vjernički pristup Svetom pismu zna da Božji dodir uvijek mijenja, da kad Bog čovjeka dodirne, onda svi koje susrećemo osjete miris Božje blizine. Iz tog se dodira mijenja čovjek, a promijenjeni čovjek prelijeva svoju nutrinu u životne strukture. S tom i takvom revolucijom srca računa Pismo. Uz to, vjera uvijek računa s Božjim interesom prema ljudima. Polazište vjere kaže da Bog djeluje među nama i u nama, da mu svijet i ljudi nisu izvan vidokruga i da je strastveno vezan uz svijet. Nama pak Božji dolazak izgleda prihvatljivije kad se radi o stanju patnje, bolesti, neimaštine, slomljenim naporima, itd. S druge strane, pomalo nas plaši Božji dolazak, jer negdje u dubini osjećamo da bi Bog mogao poremetiti naše planove, naš ustaljeni ritam života i oduzeti nam nešto uz što smo vezani. Marijini hvalospjev Veliča izričaj je te i takve vjere koja zna da kad se Bog nastani u nama, kad ga ljudska duša primi kao dušu duše, onda svijet više nije isti, niti se na svijet gleda istim očima. Udomiti Boga u svojoj duši znači prepoznati drugačiji put ophođenja jednih prema drugima. Stoga Božji dolazak među ljude razotkriva sve laži i zavođenja  na koja pristajemo misleći da će nam time život biti bolji. Bog dolazi k nama, ali ne na način ovozemaljskih gospodara. Njegov dolazak podiže slabo i obnavlja slomljeno. Uzeti Mariji i Elizabetu ozbiljno, znači učiniti zbiljskim jedan drugačiji način života. Po svakomu od nas to postaje zbilja.

Put pohođenja

Ovogodišnji niz adventskih nedjelja završava ulomkom evanđelja u kojem Luka očima vjere opisuje susret Marije i Elizabete. Tekstu, znamo, prethodi navještaj Isusova djevičanskog začeća. Opis susreta Marije i Elizabete stavlja naglasak na posljedice prihvaćanja Božje riječi u životnima tih dviju žena. Što se zapravo događa kad Bog susreće čovjeka i kad čovjek Bogu odgovori srce, otkriva nam nedjeljno evanđelje. Istina, bilo bi premalo ostati na tomu, jer susret dviju nositeljica života postaje izazov svakomu od nas da u njima prepoznamo poticaj vlastitoj vjernosti Božjoj riječi. Marija, vidimo, ne odlazi u jeruzalemski Hram, ondje gdje prebiva Bog Izraelov, već svojim pristankom postaje jedinstveni prostor Božje nazočnosti. Marijin pohod Elizabeti ostaje za sva vremena nacrt životnog hoda ljudi koji vjerom pristaju na Božju ponudu, koji Bogu kažu “da” i onda kad izgleda da Božja riječ nema utemeljenja. Tada se, kako vidimo iz Marijina primjera, život pretače u navještaj vjere, ali na način da se čovjek pretvara u biće zauzeto za potrebe drugih ljudi. Vjera, dakle, uzdiže, ali ne u smislu osjećajnog ushita, već uzdiže čovjeka na način da ga postavlja na put zauzetosti za čovjeka do sebe, čak i onda kada to dovodi do neugodnosti na osjećajnoj razini i do otpora.

Iskustvo Duha Svetoga nije u nekom “(o)padanju” ovog ili onog, nije ni u nekom osjećajnom ushitu ili u pukom tjelesnom izlječenju, nego nam se istinsko iskustvo Duha Svetoga predstavlja kroz Marijin život. U Mariji vidimo da Duh Sveti ražaruje srca ljudi da teže za onim do čega je Bogu stalo, da Boga stave u središte svog života. To će reći da Duh Sveti budi osjećaj za čovjeka, a ne neki ljudski osjećaj. Potom, a kao svjedočanstvo ovog ulomka, očituje nam se da iskustvo Duha Svetoga probija kroz sve naše znane i neznane Nazarete, Marije i Elizabete, prezrene i odbačena, skromna i skrovita mjesta ljudske nutrine. Makar je Nazaret bio daleko od Jeruzalema, ono što se u njemu dogodilo odjeknut će u Jeruzalemu, no Jeruzalem neće prepoznati “čas svoga pohođenja”, iako je u središtu imao Hram. Zato je razumljivo da u Gorju, tamo gdje je nerotkinja Elizabeta oćutjela kucanje Ivanova srca, Marija može naći sigurno utočište. Iza svega toga iščitavamo da je najlakši put do utočišta put prema čovjeku kojeg je Bog dodirnuo, koji je osjetio oslobađajuću snagu Božje riječi. Tamo se događa zagrljaj koji svjedoči da nas Bog jednako tako želi zagrliti svojim rukama milosrđa. Kod Marije i Elizabete nema slijepila ni granica koje bi sprječavale prihvaćanje ljudi. Dakle, ono što Duh Sveti daje uvidjeti našoj nutrini; ono za što nas prosvjetljuje, uvijek se tiče objave o potrebama Elizabete (čitaj: nas ljudi). Kršćanin je uvijek na provjeri hoće li ili neće svojom skrbi i blizinom svačiji život učiniti bogatijim, zrelijim i snažnijim. Zato je jasno da je kršćaninovo mjesto biti na putu prema drugome, nadasve prema čovjeku u potrebi. Uz to, Bog nam dolazi po ljudima, i to posebno po onima koji nisu uzdignuti na društvenim položajima, već su oraspoložili srce za Božji položaj u njihovu životu.

Nerotkinja i djevica: moguće u nemogućem

Nije prvi put da nam Pismo svjedoči: Bog pomiče granice našeg shvaćanja, očekivanja i odnosa. I u Mariji i u Elizabeti događa se jedno takvo pomicanje granica. Elizabeta je stara za rađanje. Nasuprot joj stoji Marija, mlada nazaretska djevojka koja začinje snagom Duha Svetoga. Marija i Elizabeta, dvije žene u kojima nemoguće postaje moguće. Kako? Božjom snagom. Dakako, ne nekom razarajućom Božjom silom, već snagom Božje ljubavi koja ne pozna granice i uvijek se očituje kao spasonosan izlaz za čovjeka. I jedna i druga na svijet donose živote koji će mijenjati svijet. Kad o tomu razmišljamo, onda moramo uočiti da se u Mariji i Elizabeti Bog očituje kao onaj koji dopire do čovjeka unatoč osramoćenjima i okovima pogibeljnih društveno-religijskih normi. Skrivati se od ljudi, ponekad je neizbježno i ljekovito, ali skrivati se pred Bogom potpuno je suludo. Štoviše, valja se izložiti Božjem pogledu koji nikada ne gazi naše dostojanstvo, nego liječi i odgaja. Izlaganje pred ljudima često je plod želje za priznanjem, pljeskom, potvrđivanjem naših stavova, uspjeha i dohranjivanjem svoga “ja”. Gorostasi vjere svjedoče da to nije put kojim se ide snagom vjere.

Ovdje valja zastati nad činjenicom da Elizabeta kliče Bogu kojem se svidjelo skinuti s nje “sramotu među ljudima”, a istodobno Djevičina trudnoća znači sigurnu sramotu među ljudima i put u sigurnu smrt. Elizabeta se Ivanovim začećem neočekivano lišava sramote, a Marija se zbog začeća sklanja od mogućih posljedica sramote. Onodobno shvaćanje sramote plod je društvenih uvjetovanosti i nezrelog razumijevanja Boga. Štoviše, Bog se, za razliku od nas ljudi, ničim ne uvjetuje u ljubavi prema čovjeku. U tom kontekstu postaje jasnije da za Boga nema te i takve ljudske sramote koja bi ga spriječila u skrbi prema ljudima; On očituje svoju veličinu i ondje gdje se ljudi više ne upuštaju u susret, gdje su već presudili drugima.

S još jednom važnom naznakom možemo proširiti promišljanje. Elizabeta proglašava Mariju blaženom jer je povjerovala, dok istodobno u kući ima muža Zahariju koji je zanijemio zbog nevjere Gabrijelovoj riječi. Zaharija je, znamo, imao viđenje u Hramu, ali je ostao gluh za Božju prisutnost koja mu se posred redovite svećeničke službe obraća na neredoviti način. S druge strane, Marija je u prezrenom galilejskom Nazaretu, daleko od slave Gospodnje i svih simbola Izraelove moći, no tamo Božji glasnik nailazi na Marijin raspoloživ stav predanja Božjoj riječi. Zaharija ostaje nijem do dana Ivanova rođenja. Time postaje slikom čovjeka krnje komunikacije, jer se odrekao temeljne komunikacije s Bogom. Upravo je to kritika i našim životima koji su najčešće nijemi s obzirom na Boga pa onda više ne ukazuje na Boga. To je kušnja kojoj smo trajno izloženi, ali i opomena da nije dovoljno pokriće služiti Bogu religioznim radnjama, potrebno je ono temeljno – vjernost Božjoj riječi.  Ako se to shvati, polazeći od Zaharijina primjera, tada naš život postaje govor. Za nadati se da ćemo kao kršćani uvijek posvješćivati taj biblijski trenutak.

← BOŽIĆ OBVEZUJE

ZAHTJEV BOŽIĆNOG SVJETLA →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.