Zastanemo li negdje na površini interesa, teško ćemo ići dublje od pukog opisivanja i nabrajanja doživljaja vezanih uz Božić. Kad je riječ o Božiću, vidljivo je da nas uz Božić vezuje djetinjstvo i ugodna sjećanja, no bilo bi promašeno, suženo i Božića nedostojno kad ne bismo mogli prepoznati njegovo značenje za naš sadašnji trenutak. To vrijedi osobito danas kad je potpuno očito da sentimentalna sjećanja, narodni običaji i medijska slika Božića ne mogu zamijeniti osobnu odluku za kršćanstvo. Božićni sadržaj, kao i božićni prizor, mogu nam pomoći da poradimo više na samorazumijevanju koje ne pada s neba, nego ga morao izgrađivati.
Vol i magarac – tko tu koga laže?
Davno prije negoli su božićni prizori poznavali ovce, ušli su u božićni prizor vol i magarac. Za ovce je razumljivo da su našle put do jaslica, ali kad uzmemo u ruke Mateja i Luku, vidjet ćemo da se vol i magarac ne spominju u evanđeljima Isusova rođenja. Zato je zanimljivo pitanje odakle u jaslicama vol i magarac. Pitanje postaje zanimljivije kad znamo da u nekim ranim prizorima uz Isusa nema ni Josipa ni Marije, već su samo vol i magarac. Čudno! Očito je da te dvije životinje imaju nešto zajedničko s Isusovim rođenjem, odnosno s Isusom kao takvim, da je riječ o likovima koji snažnije govore od bilo koje riječi. Dakle, vol i magarac nisu dio obiteljskog albuma Isusova rođenja. Nisu dio stvarnih događaja, ma koliko ih naša mašta prepoznaje kao dio skromnih uvjeta Isusova rođenja i dio sentimentalnih božićnih prizora. Razlog se krije u riječi “jasle” koju Luka, pored izvješća o rođenju, spominje još dva puta. To je navelo crkvene oce da taj dio evanđelja povežu sa starozavjetnim citatom proroka Izaije: “Čujte, nebesa, poslušaj, zemljo, jer Jahve govori: ‘Sinove sam ti odgojio, podigao, al’ se oni od mene odvrgoše. Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije” (Iz 1, 2-3).
Prizor vola i magarca želi pred naše oči staviti više od onoga što vidimo. Hoće reći o odnosu Izraela i Boga. Tu u priči nastupa svatko od nas na način da se u tom odnosu može prepoznati. Razumijem li što sve Bog čini za me, da me odgaja i podiže, a da, za razliku od vola i magarca, mogu odbiti Krista kao kruh života? Teško će vol i magarac odbiti ponuđenu hranu u jaslama, ipak, čovjek to može. Starozavjetni kontekst je ovdje važan. Izabranje Izraela nije u Božjim očima povlastica, jer za Boga nema povlaštenih. Izabranje je ono kako Izrael sebe shvaća iz odnosa s Bogom. Biti Izrael u odnosu na druge narode je zadaća koja obvezuje na život iz odnosa s Bogom. Kad se ovime stavimo u naš kršćanski kontekst, onda je jasno da te dvije životinje i nama hoće reći na što smo pozvani prema Bogu i prema drugima. To će reći da valja shvatiti tko je Dijete položeno u jaslama, da iz te spoznaje nastaje obvezujući odnos kojim sam pozvan na životvornu povezanost s Kristom ili se pak pretače u ravnodušnost. Izaija ističe nerazumljivo Izraelovo ponašanje, a time se i kršćanima u prizoru jaslica kroz vola i magarca hoće reći da je i nama moguće u Isusu ne prepoznati Boga među nama i njega samog kao hranu koja daje život. Sljepoća srca pred jaslicama i nije odveć rijetka. Bogatstvo osjećaja, kojima su redovito protkani naši Božići, još ne znači da “u božićnom Djetetu spoznajemo Boga” i da nas zaista obasipa “čežnja za nebeskim dobrima.”
Stavljajući vola i magarca u božićni prozor netko se davno upustio u govor vjere vođen njezinim poticajima, a nije se priklanjao jeftinom svođenju Božića na neobvezujući govor. Možda je to razlog zbog kojeg prizor vola i magarca ne prepoznajemo pod vidikom vjere. No, to je istinska slika koja otvara oči srca. Vol i magarac nose snažnu teološku istinu koja je daleko od božićne slikovnice amerikaniziranog i opoganjenog Božića bez Boga. Vol i magarac su dvije snažne poluge Božićnog otajstva. Otkrivaju nam na što smo zvani u odnosu na Isusa. U konačnici nam govore što slavimo na Božić. Uz to nam otvaraju i pitanja: Koga susrećem u Djetetu? Moguće je i na Božić u središte slavlja staviti sebe, pa čak u ime lijepih izričaja o obiteljskom blagdanu zaboraviti da na Božić nisu u središtu naše obitelji, nego sam Bog kojem se na Božić najbolje može prići polazeći od obitelji. Nismo u Božiću mi središte slavlja, nego Bog, a kad Boga stavimo u središte, onda se lako dolazi do onoga što je Bogu središnje – čovjek. Dakle, vol i magarac nisu dio božićnog prizora za upotpunjavanje dječje mašte, već su tu da bi budili svijest i savjest odraslih. Jer, reći će fra Bonaventura Duda, “vol i magarac u jaslicama stoje kao Božji svjedoci protiv nemarnih i nehajnih ljudi. Oni su živi prijekor i opomena nama, kršćanima, da se i na nama ne obistine riječi Ivanova Evanđelja, iz samog proslova što se čita na božićnoj misi poldanjici: „K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11).
Božićne lampice – više svjetla!
Koliko je srednjovjekovni teatralni pristup bio maštovit, govori nam podatak da je u nekim germanskim krajevima nastao običaj njihanja kolijevke prije ili poslije ponoćke, negdje se čak uz slavlje Bijega u Egipat na kraju mise pjevalo magareće revanje s poznatim ia. U to vrijeme nastale su dijaloške božićne pjesme, kao što je do danas poznata “Kog vidjeste pastiri” ili nekoliko pjesama koje su se pjevale u Dalmaciji prije današnjih. Prema bratovštinskim pjesmaricama, kao u Čulićevoj iz 1805. g., znamo za dijaloške božićne pjesme koje su imale kitice-pitanja za pastire i kitice-odgovore pastira. Stoga, odakle dolazimo i što se sve promijenilo u jednom stoljeću, najbolje nam govori ulomak iz članka o Vrboskoj iz 1944. g. u kojem fr. Rajmund Kupareo donosi trag otočkog Božića: “Sjevernjaci imaju krasne božićne običaje. Za njih je zapravo Božić najljepši i najintimniji blagdan. Uzkrs na njih i nema neke posebne draži. Sve je protivno na otoku. Tu Božić nije obilježen sniegom ni božićnim drvcem. Stari ‘hreb’, badnjak blagoslovljen vinom i uljem po najstarijem članu obitelji uoči Božića, gori na ognjištu kroz božićne blagdane. I to je sve. U crkvi nema jaslica, a dvije tri božićne pjesme ne bi zadovoljile sigurno raspoloženje sjevernjaka, koji je naučen da pjeva mnogobrojne i različite božićne pjesme. Novije vrieme unielo je u neke bogatije kuće na otoku božićno drvce s pozlaćenim ukrasima, a tek nekoje crkve uvele su i jaslice. U Vrboskoj ih nema. Vrboska djeca mogu jedino pričati o jaslicima u fratara u Pajizu (Stari grad) i u fratara u Faru (Hvaru). Oni samo znaju za malog Isusa položenog na oltaru ‘Gospe od Rozarija’ izmedju Porievih andjela. I drugo ništa. Tek kolede od Tri Kralja pa dalje – uniet će nešto sjevernjačkog štimunga u naše kuće, iako je to koledanje različito i sadržajem i napjevima od sjevernjačkog. Nikada ljepše pjesme nisam čuo u koledanju od one otočke: Kad se Bog čovik učini, / mnoga se čuda zgodiše, / i noć se u dan promini/ Andjeli s neba sletiše…”
Kršćanstvo je, znamo, pomoglo u oblikovanju zapadne kulture i omogućilo mnoga iznašašća bez kojih bi današnja sekularizacija bila nemoguća. To koliko-toliko svi uočavamo. Ipak, s vremenom je zapadna kultura omogućila da se iz kršćanstva “otmu” neki sadržaji i prevedu u kulturološki kôd koji više nije vezan uz kršćanstvo. Tako je Božić postao u pravom smislu oteti blagdan potrošačke kulture. U zapadnjačkim društvima Božić se rado slavi, ali se ne može reći da se živi ono zbog čega se slavi. Božić je poslužio javnim spektaklima kao rijetko koji kršćanski blagdan. Ne treba imati izoštren vid da bi se uočilo kako se Božić u javnosti, pod krinkom vjerskog sadržaja, pretače u slavljenje samih sebe, naših uspjelih društava, obiteljskog i prijateljskog darivanja… Vidljivo je da zapadnjačka kultura od Isusa jedino preuzima Božić, jer joj je to najisplativije. Bog sveden na Božić, odnosno kršćanstvo svedeno na neobvezujuću nijemost koja postaje marketinški trik, muzejski izložak ili trgovačko sredstvo zarade. Prilivi novih “prekrštavanja” adventa i Božića mnogostruko se povećavaju. Otprve to nećemo primijetiti, ali kad se uđe dublje, onda je vidljivo da se istinski smisao nadomješta poganskim uplivima. Odluka je očito pala. Tako smo uz ovogodišnje paljenje prve adventske svijeće u većim hrvatskim gradovima – a to se populistički širi poput vatre – čuli u medijskim prilozima izjave kako se to ima misliti, kako se ima tumačiti krilatica “Advent u Zagrebu”, “Advent u Splitu”, itd. Tako smo čuli da sve to služi kako bismo postigli “istinsku emociju Božića”, da bismo “osjetili Božić već u adventu”, jer je to “nova estetika, toplija i intimnija atmosfera”, “centar čarolije”, “bajka”, “zagrebačka priča”, “put do rekordnog broja noćenja u prosincu”, itd. Ovdje stavljam još jedno pitanje: Kako je moguće pristati na jeftinu praksu da redovito uoči prve nedjelje adventa, na nekom javnom prostoru, svećenik u društvu gradskih/općinskih vlasti pali prvu adventsku svijeću, dok istodobno na tom javnom prostoru sve sjaji od božićnih lampica i blještavila, i tako će biti kroz cijeli advent? O čemu onda govori ta svijeća, odnosno tko tu koga laže? Paljenje svijeće u tom je kontekstu gašenje smisla iščekivanja koje je bit adventa. Ako su nam estetski razlozi ključ uvođenja takve prakse i dobro poznato pridavanje smisla nekoj novini po ključu “čini ono što i drugi čine”, onda je jasno o čemu je riječ.
Sva su svjetla i osvijetljeni prostori uzaludno rasipanje novca ukoliko nisu izričaj i poticaj na život u svjetlu vjere, na življenje obasjano Kristovom svjetlošću i ukoliko svojim življenjem nisam čimbenik rasvjetljavanja vremena u kojem živim. Simbolika svjetla je snažna i potrebna, ali samo ukoliko ukazuje na Onoga po kome je “očima naše duše sinulo novo svjetlo”. Božićna simbolika svjetla je višestruka. Može se gledati kao izričaj Krista koji je svjetlo svijeta, kao zvijezda vodilja koja nas privodi Kristu, kao iskustvo pastira koji su svjetlom obasjani pohitili u Betlehem. Božić kao svjetlo, tj. Bog koji je svjetlo svijeta, otvara nam pogled za život, i to istinski život u njegovim dubinama koje bez Boga nije moguće doseći. Magi s Istoka, koji slijede svjetlo zvijezde, danas bi se trebali utjeloviti u nama kako bismo prepoznali da nije dovoljno biti vezan samo na sebe i svoje potrebe, interese, svoj osobni, društveni, stranački ili crkveni vidokrug. Božićno svjetlo nam je prigoda, makar Božić slavimo zimi, da se zapitamo jesmo li pristali na ljetni mrak, ma koliko se kod nas u ljetnim mjesecima sve manje razlikuje dan od noći! (Jasno, ne mislim na lov plave ribe!)
Dok božićne lampice svojom simbolikom upućuju na Svjetlo, njihov sjaj nas poziva da se zaputimo otkrivati zbilju do koje se ne dolazi ako se za nju ne preuzme odgovornost. Stoga je i ovaj Božić snažna prigoda da se zapitamo o odgovornosti za čovjeka, za život, okoliš, baštinu, za sve ono što nije obasjano svjetlom odgovornosti, već mrakom osobnih, prizemnih, suludih, gramzljivih, suparničkih i neprosvijećenih planova, pa dolazili oni i iz neevangeliziranih odnosa kršćana prema vjerskoj baštini.
Za mage znamo da su iz Betlehema otišli drugim putem u svoju zemlju. Čini se da je upravo Božić bogomdana prigoda da se zapitamo o mogućnosti drugog puta ili smo toliko zaljubljeni u svoj uspjeh da više ne vidimo potrebu povratka u zavičaj duše. Herod je živio tamu zavisti i ljubomore pa mu je svjetlo maga bilo izvor nemira, žudnje za odmazdom, ugroza sigurnosti. Komu smo dakle nalik? Magima ili Herodu? Možda i nama na otocima treba doviknuti mitski vapaj umirućeg Goethea: “Mehr Licht – Više svjetla”.
Iz: Kruvenica, br. 35, god. IX, prosinac 2015., Hvar
Odgovori