Kršćani pod vidikom Bogojavljenja
Matejeva pripovijest (Mt 2, 1-12) o poklonu mudraca (maga) predstavlja jednu od nosivih slika božićnog vremena. No, bilo bi krajnje površno kad ne bismo uočili da Matejevo pripovijedanje otvara pogled za razumijevanje životnog putu iz vjere svakog čovjeka. Nije riječ o pukom reportažnom prikazu jednog događaja iz Isusova djetinjstva koji nam stoljećima upotpunjava božićni prizor i daje dodatni ton božićnom ugođaju. Riječ je nadasve o teološki bremenitom tekstu u kojem se svjetlom Kristova uskrsnuća, ali i dubokim vjerničkim iščitavanjem Staroga zavjeta, očituje spasenjsko značenja Isusa Krista za sve ljude.
Biblijskog pisca vodila je želja da progovori Židovima na razumljiv način, na način koji omogućava prepoznati Isusa kao ostvarenje mesijanskih iščekivanja, ali ih i suočiti s površnim i promašenim likom Mesije kojem neće odgovarati sve dionice Isusova života. Tekst je nadasve kršćanima iz židovstva trebao otvoriti nove vidike u promatranju Isusa Krista. Što se točno ima misliti pod zvijezdom – a Matejevo evanđelje kaže da su je ugledali mudraci – to ovdje ostavljam po strani. No, sasvim je dopušteno Matejev tekst iščitavati u dubljem duhovnom značenju za naš sadašnji trenutak. Recimo samo to da nam u zvijezdi prethodnici valja prepoznati očitovanje vjerničke svijesti da je moguće biti privučen svjetlom Božjih znakova samo onda kad u nama ne zamre pogled prema visinama. Jedno je sigurno: znakovi Božje prisutnosti ne poznaju vrijeme zalaza. Stoga je očito da kad se Bog objavljuje, onda to uvijek znači da je čovjek pozvan na iskorak, na put, na oboružanost čežnjom za puninom života. Gdje bi, dakle, trebalo usmjeriti životni pogled?
Usmjeriti pogled prema izvoru svoga bića i izdići se iznad plitkih interesa i banalnosti, znak je da smo prepoznali put koji vodi prema punini života. Čime sam pokrenut? Obazirem li se na zbivanja oko sebe? Dopuštam li da u meni odjeknu znakovi Božje prisutnosti te pokrenu korake moga života prema darivanju? Ta i slična pitanja nužna su u susretu s Matejevim tekstom.
Za nas je također važna poruka Matejeva teksta da mudraci u svojoj drugoj etapi hoda iz Jeruzalema do Betlehema ne dolaze slijedeći zvijezdu, već – kao što Matej pripovijeda – iz povjerenja u Pismo, tj. Božju riječ koja ih dovodi do mjesta »gdje bijaše dijete«, a upravo se nad tim mjestom zaustavila zvijezda. Uznemireni Jeruzalem i Herod u njemu slika su svega onoga što se krije u nama, a nadasve postaju slikom za naše “ja” koje se grčevito bori za prvenstvo, za osobne interese, očuvanje udobnosti i nepoljuljani mir. Buntovnička narav našeg “ja” pokaže se u svoj svojoj punini čim se čovjek nađe u situaciji da bi se trebao susresti s pravim veličinama. Tada se događa ono što iščitavamo iz potajnog susreta Heroda s mudracima u Jeruzalemu.
Stoga, prepoznati da nam Božja riječ otkriva kamo nam je ići, da nas stavlja na put koji vodi prema cilju životnog putovanja, to je zadaća kojom kršćani snaže i obnavljaju svoju odluku za Krista. To dakako nije jedini naglasak. Matej nam kaže da mudraci »otiđoše drugim putem u svoju zemlju«. Zacijelo u tomu možemo iščitati dubinu poruke koja pogađa i naše živote. Kući se ne vraćaju vođeni zvijezdom, već nošeni unutarnjim svjetlom koje je zasjalo iz susreta s Kristom. Dakle, kad se životom kuša Božju prisutnost, onda se nedvojbeno događa promjena životnog smjera. Tko susretne Boga i dopusti mu da ga zahvati, taj se preobražen vraća svojoj svakodnevici.
Što bi trebao značiti susret s Bogom, to možemo različito tumačiti. Nije prijeporno da nas istinski susret s Bogom lišava napasti bogohulnog isticanja svojih zasluga pred Bogom i veličine svoje vjere. Pritom mislim na ono kad iz pojedinih usta čujemo: “Ja sam veliki vjernik!” Dakako, naglasak je na “veliki”. Čim se suočimo sa sadržajem tog iskaza, lako ćemo uočiti da je riječ o neposvještenoj huli na Boga. Kroz te riječi – barem kad se stavi sa strane subjektivno raspoloženje ljudskog srca, a o tomu samo Bog može prosuđivati – progovara krajnja neupućenost u vjeri. Nažalost, spomenute riječi nije odveć rijetko čuti iz usta ljudi koji imaju stotinu opravdanja za izostanak s nedjeljne mise, koji žive kao da ne postoji nedjelja, ili iz usta onih koji su poticatelji sukoba, podjela, gramzljivosti, rastava, sebičnosti ili svugdje oko sebe šire zadah nemira. Kad ti isti protumače što pod time misle, onda krene lavina dobro poznatih argumenata: “Uvijek svratim u Međugorje”, “Sin mi je kupio krasan kip u Bistrici”, “Svojoj smo djeci sve (čitaj: sakramente) dali”, “Nikad ne prođem kraj Veprica a da ne zapalim svijeću i pomolim se za zdravlje”, “Uvijek smo blagoslivljali kuću”, “Nikad petkom ne jedem meso”, “Meni vam je vjera sve”, “Nikad nisam ostala bez blagoslovljene vode”. Ovdje zacijelo treba stati, iako bi se ovo moglo nizati do u beskraj. Ima toga obilje, a vrijedilo bi sočnije “bisere” zapisati čim se čuju. Drama ovih iskaza najbolje se vidi po mnogim osobnim i društvenim pokazateljima koji očituju koliko je toga nekršćanskog nahrupilo u živote ljudi i nametnulo se kao društveni stil. Val površnog poimanja i življenja kršćanstva sve više preplavljuje naše prostore pa je razumljivo da su svi ti iskazi samo loši pokušaju pokrštavanja životnih praznina i neevangeliziranih religijskih ponašanja.
Drugo, teško se oteti dojmu da uznemirenost Jeruzalemaca i Heroda nije polučila njihov iskorak iz Jeruzalema. Iako su bili upoznati s Pismom, ostaju zatočenici straha za gubitak stečenih pozicija i vlastite sigurnost. Iako im je Betlehem bio pred vratima, vrata srca su im ostala zatvorena za put koji vodi do njihove promjene. Ono što nas kršćane time nužno ohrabruje tiče se našeg života. I danas se Bog »rađa« u uvjetima suvremenog svijeta. Na društvenom, religioznom i političkom nebu ima obilje znakova koji ukazuju da bismo trebali odlučnije ići prema Bogu kako bismo obnovljena srca, tj. »drugim putem« mijenjali svoju svakidašnjicu. Kao i mudraci s Istoka, tako i mi, pored teškoća i neizvjesnosti, pozvani smo svoje životne darove predati u službu ljudima, tj. u službu istih ciljeva radi kojih je Bog postao čovjekom.
Odgovori