Kad se iz siline i britkosti otočkog narječja u riječ pretoči sklad talenta i misli, podneblja i vremena, onda je pred nama misaoni i interpretacijski biser. Jedan takav je – barem po mojem sudu – izrečen u stihu i izvedbi Ivice Rokija. Bez pretjerivanja se njegove stihove “Voda po kopanji” može slušati u istom kontekstu kao i socijalne naglaske starozavjetnih proroka.
U malo riječi puno duha. Genijalno!
Prenosim da i drugi kušaju!
(Kopãnja – drvena posuda u kojoj se na otocima mijesi tijesto za kruh)
Odgovori