Tekst napisan u siječnju 2012. povodom rasprava o zdravstvenom odgoju
Čovjek ne vidi ono što gleda, već ono što zna! Tako glasi jedna od ključnih rečenica koja nas želi osvijestiti za nužan oprez u razumijevanju neke stvari. Možda će netko pomisliti da je opet riječ o napornoj temi, no jasno je da se svatko od nas susreće s (ne)razumijevanjem i da je nerazumijevanje plodno tlo za manipulacije. Uz to, iskustvo nam govori da nerazumijevanje često polučuje obračune, polemike, zahlađene odnose i sukobe. Stoga je jasno zašto razumijevanje nije sporedna stvar, pa ni u vremenima kad imamo mnoštvo gorućih problema. Ako prihvatimo tvrdnju da je razumijevanje važna stvar u životu svakog čovjeka, onda se pitamo jesmo li obavezni biti svjesni onoga što utječe na naše razumijevanje.
Primjerice, kad netko promatra neku umjetničku sliku, onda joj, sasvim razumljivo, pristupa s određenim predznanjem i raspoloženjem. To predznanje i raspoloženje – a ono najčešće nije posvješteno – lako dovodi do krivog razumijevanja, a time i do krivog tumačenja neke stvari. Vrijedi, dakako, i obrnuto. Ipak, daleko bi nas odvelo nizanje sličnih usporedbi. No, sve bi to bilo manje važno da se razumijevanje ne tiče istine, a istina se tiče naše kože. Sve što se shvaća, shvaća se na način onoga koji shvaća – jedno je od ključnih načela teorije spoznaje i odgovara početnoj rečenici. Vrijedi to i na vjerskom planu, jer je razumljivo da kad se Bog objavljuje, onda ga čovjek doživljava na ljudski način i stvara o njemu govor i predodžbe u kojima su ugrađena naša iskustva, naše slike, naši pojmovi i naši osjećaji. Sve navedeno nam može poslužiti za razumijevanje svojevrsnog „teatra apsurda“ koji se posljednjih tjedana utaborio u hrvatskim medijima i društvu, odnosno za razumijevanje onoga što se krije u pozadini spora. Mješavina suprotstavljenih izjava i osvrta glede uvođenja zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole još jednom je pokazala da su razlike u hrvatskom društvu velike te da postoji ozračje isključivosti. Nesmotrenosti očito ne nedostaje ni u izjavama nekih crkvenih predstavnika, što pojačava spomenuti dojam. No, kad se brojni osvrti stave pod svjetlo kritičkog uma, onda se lako prepozna da i nije moguće drugačije u društvu koje ne vrednuje argumente, marljivost, poštenje i umješnost. Nema dvojbe da je dio nositelja vlasti, odgovarajući na prozivanja i osvrte, pokazao humanističku nepismenost političkih elita, poigravanje pojmom znanosti, površnost i populizam, pozivanje na Zapad kao argument istine itd. Sve je to dodatno stvorilo dojam da je Crkva protiv znanstvenih spoznaja i zdravog razuma, da je primitivna i zaostala, da je po službenoj dužnosti homofobna, protivnica seksa, i, konačno, svega što je ljudima važno.
Crkva, dakako, nije „sveta krava“ kojoj se ne bi smjelo kritički pristupiti, ma što tko podrazumijevao pod Crkvom, te o svemu otvoreno, argumentirano i s odgovornošću razgovarati. Dapače, kao članovi Crkve dužni smo čuti i rasuđivati svaku kritiku, a nadasve nas obvezuje glas razuma i znanstveni rezultati, ali ne i znanstveni dogmatizam, sekularizam, kao ni religijski primitivizam koji miješa stavove i argumente. Dovoljno je vidjeti s kolikom se količinom predrasuda, neznanja i ironije pristupa Crkvi kad se na njezin račun koristi riječ „dogma“, kao da su vjerske istine (= dogme) otoci sa zabranom pristupa razumu. Nema dvojbe da je u komunizmu dio polemika s Crkvom bile smisleniji i temeljitiji pa ih se danas s užitkom može iščitavati kao primjer dijaloga. Drugo, ali još važnije, posljednji su tjedni pokazali s kolikom su količinom predrasuda oboružani članovi Crkve prema Crkvi. Bilo bi bogomdano da su umjesto tih predrasuda zastupljene kritičke prosudbe vjernika laika na račun brojnih problema crkvenog života. Zato je ovaj spor bogomdana prigoda da se otvore oči i spozna kako vjersko neznanje, neprosvijećeni i ravnodušni katolicizam neće moći izdržati pred zapadnim utjecajima i hrvatskim kolonijalnim mentalitetom. Dovoljno se sjetiti da je s hrvatskih teoloških učilišta izišla plejada obrazovanih katolika, no njihov se utjecaj, osim školskog vjeronauka, gotovo nigdje ne prepoznaje, bilo u Crkvi bilo u društvu. Drugo, da se glas kršćana-intelektualaca ne čuje dijelom je posljedica zanemarivanja pastoralnog rada sa studentima-katolicima.
Zar nas ne boli što većina intelektualno prodornijih studenata šutke napušta Crkvu? Nemamo laičke katoličke udruge koncilskog usmjerenja, već cvjetaju retrogradni zastupnici političkog i tradicionalističkog katolicizma koji u javnosti stvaraju dojam da su kršćani opasnost sekularnoj državi. Uz to se u Hrvatskoj povećava broj klerikaliziranih laika koji – ohrabreni sličnim strujanjima na Zapadu – nalikuju borbenim klericima iz vremena antimodernističke zakletve Pija X. Da je 4. modul zdravstvenog odgoja sporan, to su osim predstavnika Crkve izrazili i druge skupine i pojedinci. Mnogi su ozbiljnost spora uočili tek onda kad su pogledali norveški dokumentarac „Pranje mozga“ (YouTube), što najbolje svjedoči kolika je moć medija. Poštujući potrebu cjelovitog razumijevanja jasno je da se o spornom modulu može govoriti tek onda kad se temeljito prouči sporni materijal i kad se pokaže spremnost na otvoren i stručan dijalog. Drugo, temeljitog razgovora ne može biti bez poznavanja temeljnih pitanja i ciljeva odgoja i obrazovanja, kao ni bez stručnog poznavanja intimnog područja ljudskog života u kontekstu kulture jednoga naroda. Jedno je sigurno: ono što je u 4. modulu sporno ne može se upoznati i razumjeti iz medijskih posredovanja tuđih mišljenja i stavova. Tim putem jedino se može ozvučiti rastuću neinformiranost, predrasude i ideološku podvojenost. Različita mišljenja, pogledi i svjetonazori bogatstvo su demokratskog društva, ali se isključivost i nespremnost na javnu raspravu uvijek obijaju o glavu. Uloga je kršćana, i to kao članova različitih Crkava, da životom i zauzimanjem budu proročki glas u sekularnoj državi, jer „svaki nauk koji iz ljudskog bića čini Božjeg partnera predstavlja dragocjenu podršku borbi i skupinama koje imaju za cilj obranu čovjeka protiv svake zloporabe vlasti“, kaže Étiene Trocmé.
Don Ivica Huljev
Objavio sam tekst iz siječnja 2012. godine. Vezan je uz zbivanja i prijepore kojih se još sjećamo, a sadrži neke naglaske i danas korisne. Toliko o tekstu.
Rad sa studentima – iako se time nisam bavio u pastoralnoj praksi, a to i nije moguće iz konteksta malih otočkih župa – smatram ključnim pastoralnim izazovom za Crkvu u sadašnjem trenutku rastuće sekularizacije u Hrvatskoj. Ne kažem da se na tom planu ne radi. Lagao bih kad bih to kazao. Posljednjih se godina očito više i drugačije radi, no daleko je to od onoga što bi trebalo. Naglasio bih da je potrebno organiziranije djelovanje s jačom institucionalnom podrškom i potporom, promišljenim i odmjerenim planovima, financijskim ulaganjem u vjernike koji će se na tom planu založiti u radu sa studentima, vrednovati misleće i kritične mlade vjernike u kojima ćemo prepoznati pastoralni resurs i oslonac s kojim se može i mora djelovati iz koncilskih nadahnuća. Da bi se to moglo, to onda mora biti dio strategije odgojnih institucija u Crkvi kako bi se u tom duhu usmjeravali i budući svećenici. Znam da će netko na ovo reći da i Crkva na Zapadu sve to ima pa su joj crkve i nadalje prazne. Takvih sam se argumenata naslušao, kao i obrazloženja sličnih naboja. Bojim se da se takvim tvrdnjama očituje pastoralna slika Crkve koja još nije izišla iz vremena predmoderne ili joj je uzor pastoralna praksa iz razdoblja između dva svjetska rata.
O spomenutim temama mogu reći da glede rada sa studentima, te teme ne smatram presudnima. Teme spolnog i ženidbenog morala imaju svoje mjesto i svoju težinu, ali nisu presudne. Polazište mora biti odnos prema Bogu i čovjeku, a tek se iz tog i takvog naboja vjere može suvislo i odgovorno doći na to osjetljivo područje. Drugo, kad je riječ o studentima, sržno je poticati i graditi otvorenost za svijet u kojem žive, da se osjete odgovornima za okolnosti u kojima žive i da se na svojim sutrašnjim položajima založe iz kršćanskih nadahnuća. Sve to u neku ruku znači usmjerenje u cilju izgradnje odgovornih članova posade, a ne pukih promatrača koji možda znaju naizust istine vjere ili se lako svrstavaju u željene blokove, ali se ne osjećaju pozvanima uključivati se u društvenu arenu iz vjere u Krista Isusa.
Tek toliko, jer o ovome nikad dosta.
Mirna Čudić
Zasigurno da je spolni odgoj tema o kojoj treba progovoriti unutar Crkve i da su se oko nje lomila koplja te je bilo bahatosti i od strane predstavnika vlasti, ali, nažalost, i od pojedinaca u Crkvi. Neosporno je da se Crkva Kristova obvezuje da s ljubavlju iznosi istinu. No zanima me koji je, po Vašem mišljenju, razlog da pastoralni rad sa studentima katolicima nije iznjedrio željene plodove u tom smislu? Konkretno govoreći o Zagrebu i o nizu svećenika koji rade sa studentima, a koji su govorili i o tim temama (Teologija tijela – koje sam neke i osobno slušala), gdje mislite da leže njihovi propusti kad, kako kažete, nisu doprinijeli, ili barem ne dovoljno, tome da se promiče dijalog o toj temi i s drugom stranom? Moram reći da se, barem oni koje sam ja čula govoriti o toj temi, trude s ljubavlju objasniti kršćansku istinu o ljudskoj spolnosti. Jasno mi je, inače, da su klerikalizirani laici i samim time nedostatak laičkih katoličkih udruga problem.