Tragom jednog putopisa
Kako je IZIDOR KRŠNJAVI (1845. – 1927.), poznati hrvatski kulturni djelatnik, doživio i opisao Modru špilju na Biševu, možemo saznati iz njegova putopisa Iz Dalmacije. Rad je objavljen 1900. g. u Zagrebu. Obiluje živopisnim stilom i zanimljivim spletom doživljaja i činjenica.
Kršnjavi spada u niz velikana koji su poslije 1884. g. posjetili Modru špilju i ostavili pisani trag svojih doživljaja. Naime, ono što je stoljećima bilo poznato komiškim ribarima, dospjelo je pred oči javnosti kad je 1884. g. austrijski barun Eugen Ransonnet miniranjem proširio ulaz u špilju. Njegovim je predstavljanjem Modra špilja postala turističko odredište i dobila udio u stručnoj i turističkoj literaturi. Drugo – a za one koji ne znaju – Kršnjavi je dospio na oltar, iako nije uzdignut na čast oltara. O čemu je riječ? Moderni hrvatski slikar Marko Rašica (1883. – 1963.) smjestio je Izidora Kršnjavog, kao i tada mladog Miroslava Krležu, među čistilišne duše na dnu slike Gospe Karmelske, a tu je oltarnu sliku Rašica izradio 1923. g. za Gospinu crkvu-tvrđavu u Vrboskoj. Slika, koja je zamijenila oštećenu Celestijevu sliku iz 1659. g., ubrzo je dospjela pod udar pučke kritike. Onodobnom ukusu, ljudima naviklim na klasične crte svetačkih lica, nije odgovarao novi stil, a negodovanje je izazvalo pravu buru reakcija i podsmjeha.
Ovdje donosim dio iz spomenutog putopisa u kojem je opisana Modra špilja.
Sa Hvara uputili smo se u Vis, gdje je ladja noćila, da sutra zorom put uz obalu dalmatinsku nastavi. (…) Htjedosmo – cielo družtvo, što se na ladji sastalo – u Biševo, da vidimo prekrasnu modru špilju. Nije bilo moguće, jer nema parobrodske sveze onamo a putovanje jedenjačom znači, da bi čovjek radi tih devet kilometara od Komiže morao tu noćiti, pa nekoliko dana čekati, da svoj put nastaviti može.
Što bi se u Švicarskoj uradilo od takovoga prirodnoga čudovišta? Poznam modru špilju na otoku Capri; ona je veća od špilje na Biševu, ali nije ni s daleka tako liepa, kao ova.
Poznam Biševsku špilju, vidio sam ju prije nekoliko godina, ali bih rado bio pošao i ovaj put onamo, da se čarobnoga pogleda naužijem. Nije se nikako dalo udesiti. Ni jedno parobrodarsko družtvo ne misli na to, da uredi pravilno svezu izmedju Visa i Biševa, premda je sasvim sigurno, da bi posjet ove spilje u Dalmaciju privukao mnogo tudjinaca, koji sad već počimlju pohadjati taj krasni dio naše domovine.
Dobri hoteli i dobre putne sveze više privlače tudjince, nego liepe doduše, ali malo nespretne putne knjige, kao što je Petermannova, u kojoj bi se štošta još popraviti moralo.
Na Biševu ima deset špilja, od kojih je Medvedjina 150 metara dugačka. Najznamenitija je svakako modra špilja. Ulaz u nju kroz tamni koridor kao da pripravlja dušu na nešto izvanredno. Taj se tamni put zaokrene, pa se najedanput stvori pred zatravljenim okom špilja tako vanredne ljepote, da se ljudskoj duši čini, kao da su se ostvarili poleti njene fantazije. San na javi. Velika špilja, kao srebrom obtočena, na komu je najfiniji limuzinski email. Voda na kojoj plivaš, od ozdol je razsvietljena sjajnim srebrenim dnom. Pod vodom prolazi most od stiene do stiene, a izgleda, kao da je od najčišćeg srebra. Voda bistra i modrikasta, tako je divno razsvietljena, da bi se morska pučina u prispodobi s njom čini težka i gusta. Pusti veslo u vodu, umoči ruku, sve se pretvara u čisto srebro, a naša barka i naša lica izgledaju tamna, kao da ne spadamo na to eterično mjesto mi, stvorovi – materijalni. Vidi mi se, kao da nezvani dodju u carstvo poezije čim ona sjajnije razapinje svoje šatore nad njima, čim ljepše pretvara sve u alem-kamenje i zlato i srebro, tim tmurnija i materijalnija je prikaza profanih u njenom hramu.
Kroz godine nitko ne dodje u špilju na Biševu, svaki dan se u njoj nevidjeno odigravaju ovi bajni prizori; takav je i poezija vilinski dvor, u kojem će ili potamniti lice i pogled nezvanika, ili će ostati kroz koje vrieme neposjećen; ali kada tamo dodje pravi pjesnik i zaroni u te azurne talase poezije, njegova se pojava preobrazi, on dobiva sav sjaj njezin i mi zanešeni gledamo, što on osjeća.
Bilo bi vriedno samo radi Biševa poći svake godine u Dalmaciju, da čovjek u onoj divnoj špilji prosanja nekoliko sati. Tu bi mogao pomisliti, da nije više na ovom svietu, već na drugome možda planetu. Sa otoka Visa krenusmo put Korčule…
Iso KRŠNJAVI, Iz Dalmacije, Zagreb, 1900, str. 38.-40.
Odgovori