NAZARET: ZAVIČAJ GNJEVA

Riječ uz evanđelje 4. nedjelje kroz godinu - "C"

NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 4, 21-30

Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?« A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.« Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Opet smo u Nazaretu. Prizor u sinagogi se nastavlja. Pošto je ukazao na samoga sebe kao ozbiljenje Izaijinih riječi, Isus izaziva preokret u držanju njegovih sumještana. Ozračje se naglo mijenja. Nazarećani pred Isusa stavljaju upitnik. Simpatije se preokreću u odbojnost. Je li im bilo preprekom to što je Isus sin Josipov, pa time njegovo porijeklo ruši njegovu vjerodostojnost u njihovim očima, ili je prepreka to što Isus ne stoji na Josipovoj liniji, što nije dio religijskog sliva svoga zavičaja, što se njegovi naglasci ne uklapaju u mesijanske čežnje ljudi njegova zavičaja. I jedno i drugo dade se iščitati iz prijepora nastalog u nazaretskoj sinagogi. Svakako, prepreke dolaze sa strane Nazarećana. Ostalo su nijanse.

Nazaretski sindrom

Nazaret za sva vremena ostale model zatvorene zajednice u kojoj ustaljeni obrambeni mehanizmi nemaju snage poticati preobrazbu (ne)razlučivanja. Nazaret je ostao primjer zatvorenog mentaliteta koji se iznutra oštri u svojoj zatvorenosti prema novostima i drugačijim pogledima, shvaćanjima i vrijednostima, a isključivo se povodi za prošlošću kao kriterijem po kojem se ima razumjeti Božje djelovanje u životu pojedinca i zajednice. Isus u Nazaretu, kao što donosi Lukino evanđelje, ne može djelovati. Ne može doseći dušu Nazarećana dok Nazaret ne iziđe iz njih, dok ne osjete da Isusovo “danas” izaziva, uznemiruje i rasvjetljava naslijeđene poglede i istine. Dok su snažno podložni prošlosti, ne mogu čuti i istinski doživjeti oslobađajuću snagu Isusova “danas”. Nekritički su podložni prošlosti, a to, kao bezbroj puta tijekom prošlosti, zatvara i sprječava rast u prepoznavanju Božjeg djelovanja u sadašnjosti. Drugo, Nazarećani, kao i svaka skupina kojoj Nazaret predstavlja model, pokazuju poznati obrazac (ne)prihvaćanja: dok se Isus ne iskaže u oštroj opreci prema drugima, onima koji su protivnici njihove grupe, ne može biti prihvaćen. Žele ga de-finirati Nazaretom, a Isusova riječ poziva da uvide sljepoću nazaretskog pogleda. Budući da Isus ne osuđuje i ne odbacuje one druge, ljude preko ovih ili onih granica, ne može biti prepoznat kao njihov. Kafarnaum je za njih uvijek manji. I tu se krije izvorište svih netrpeljivosti, kao i neobraćenih religijskih mehanizama koji nisu otvoreni preobražavajućoj snazi Isusove riječi. Svi religijski fanatizmi i fundamentalizmi imaju korijen u krivovjeruju glede Božjeg djelovanja. Za njih je Bog definiran prošlošću, kao i razumijevanje istine, te mu pristupaju kao magijskom sedativu koji bi trebao dovesti do ugode.

Brini se za nas i naše!

I onda im Isus skreće pozornost na dvije drevne zgode. Podcrtava im proroka Iliju koji je bio poslan udovici u Sarfati sidonskoj i proroka Elizeja koji je izliječio Naamana Sirca. Pred oči ima stavlja djelovanje drevnih proroka izvan granica Izraela kao opominjući znak Božje neograničenosti prema svim ljudima, čime dodatno prokazuje njihovu ograničenost u pristupu Pismu na koje se pozivaju. Tako se od početnog udivljenja nad Isusovim riječima došlo u stanje gnjeva. Slijedi odbacivanje, prauzor svakog odnosa prema uznemirujućoj i prokazujućoj snazi Božje riječi. Htjedoše ga strmoglaviti pa ga odvode na rub grada, baš onako kako mu se bezbroj puta tijekom pojedinačne i zajedničke prošlosti dogodilo kad je u ime ovog ili onog interesa, bilo vjerskog bilo političkog, odstranjen i smatran prijetnjom. Kao da mu svojim gnjevom poručuju: “Premalo si naš! Ostavi Kafarnaum i brini se za naše dvorište.” Nazaret time predstavlja prauzor svakog budućeg odbacivanja Isusa Krista, bilo da je riječ o odbacivanju od strane njegova naroda bilo da je riječ o svim povijesnim zatvorenostima koje pamte burna kršćanska stoljeća.

Jasno je da i mi, kao današnji slušatelji Božje riječi, možemo utjeloviti nazaretski sindrom odbacivanja. Mentalitet zabilježen u Nazaretu pokazuje se žilavim i u onim stavovima koji smatraju da će biti bolje kad iz Crkve odu svi oni koji svojim životom pomračuju našu sliku Boga, remete naše navike, uznemiruju svojim pitanjima i traženjima, kritiziraju naše institucije ili nas smatraju preprekom na putu prema Bogu. Tako se čovjek lako nađe u onoj istoj sinagogi koja je osjetila snagu gnjeva Isusovih sumještana. Dobro je to istaknuti, ali čini se da još treba naglasiti i ovo: Bog, odbačen i sveden na rubno i dekorativno, povremeno i folklorno, nacionalno i zavičajno, emotivno i rodbinsko, jučer i danas, a bit će i sutra, biva po istom ključu protjeran iz ljudskog života. No, kako u Nazaretu tako i danas, On prolazi između nas i odlazi naprijed iz ljubavi prema ljudima. Zato se moram pitati prepoznajem li njegov prolazak kroz živote ljudi koje se odvodi na rub ili su već zaživjeli stanje ruba. Hoće li naša šutnja i truli kompromisi, kao način rješavanja svoga mira, doprinijeti suludom pokušaju odbacivanja Boga iz ljudskog srca, kao nekoć u Nazaretu.

To da je Bog došao, uvijek je ugodno čuti, no to da je došao svima, da se očinski brine i za one koji nas ili njega odbacuju, to će uvijek izazivati otpore. Isus je u Nazaretu odbačen, jer nije bio na njihovoj liniji, jer nisu bili dozreli prihvatiti Božje lice na licu Isusa Krista koje i od njih očekuje drugačije držanje. Zato nije potrebna velika mudrost da bismo zaključili kako je uvijek potreban oprez pred mogućnošću da moja umišljena sigurnost, moje navike, moje vrijeme, moje iskustvo, moje znanje, kao i štošta što me zatvara, ne dovede do odbacivanja Boga, da prođe i ode. Kad čujemo da Isus prolazi između Nazarećana i odlazi, valja uočiti da je On sam izlaz iz tamne, sputane i nezrele slike Boga prema licu Božjeg milosrđa. U prvom redu svjedoči da je Put koji vodi do preobrazbe i istina koja oslobađa iz samodostatnih i samodopadnih poimanja Crkve. Bog uvijek prolazi. Ne zaustavlja se samo kod “naših”. Ide – ma što tko mislio – silinom Duha i kod “vaših”. Njegovi putovi su uvijek preko granica, jer Božja ljubav ne pozna nama tako svojstvena ograničenja, zidove i prava.

← “ŠTO BI SE U ŠVICARSKOJ URADILO…”

ODGOJI ME I ODGAJAT ĆU →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.