Uz jučerašnji spomendan sv. Agate
U rastućoj zabrinutosti zbog krize vjere i nestanka kršćanskog identiteta – a s krizom prenošenja vjere kod djece i mladih najviše se bavi Crkva na europskom tlu – dobro se zapitati odakle nam uvjerenje da su u prošlosti, barem na našim stranama, stvari bile bolje, da je nekoć sve cvjetalo, da je, pored ostalog, vjera očuvala ovo i ono… Ako je vjera Božji dar i ujedno naše uzdarje Bogu, te ako je nekoć vjera bila sve i sva, je li onda opravdano zaključiti da se Bog promijenio pa nas više ne opasipa tim darom, ili je posrijedi nešto drugo. Znamo da su danas popucale mnoge stoljetne veze u društvu. Tržište svjetonazora, duhovnosti i vrijednosti raznoliko je i mnogo toga se bira po vlastitom ukusu. Iskustvo pokazuje da je mnogo toga nepovratno izgubljeno, ali će tu tvrdnju teško prihvatiti onaj tko smatra da se kršćaninom rađa, a ne – kako je davno Tertulijan kazao – da se kršćaninom postaje. Da bismo razumjeli kako kršćanstvu u visokorazvijenim društvima pripada uloga kreativne manjine, valja pogledati tragove prošlosti u sadašnjosti koji nam govore o jednom drugačijem konceptu poimanja vjere kakav je postojao u prošlosti, a danas je napušten.
U ime takvog pogleda na pitanje prenošenja vjere, ako se smijemo služiti tim izrazom, krenimo na Siciliju. Na tom ćemo prostoru naći jedan od najposebnijih načina proslave mjesnog zaštitnika. Riječ je o proslavi sv. Agate koja traje od 3. do 5. veljače u gradu Cataniji. To velebno slavlje s pravom zavrjeđuje naslov festivala. Prožeto je vjerskim, tradicijskim i folklornim elementima. Tih dana Catanija poprima nešto od snage obližnjeg vulkana Etne – osebujnu sicilijansku pobožnost i živost u kojoj se prožimaju srednjovjekovni i barokni stil, jaki naglasci slijevanja emocija u kolektivnu svijest i osjećaj pripadnosti zavičaju s očitim španjolskim utjecajem i elementima predkršćanskih kultova koji su postojali u antičkoj Cataniji. Ozračje je to gotovo neshvatljivo izvan konteksta mediteranskog mentaliteta i španjolskih silnica koje su obilježile minula stoljeća na tom jedinstvenom prostoru izloženom strahu od obližnje Etne. Valja znati da u sv. Agati Catanija prepoznaje zaštitu od razorne snage obližnjeg vulkana, potresa, pošasti, poplave i ostalih nedaća, jer je tijekom prošlosti nekoliko snažnih nedaća obilježilo Cataniju.
Nitko tih dana neće ne zamijetiti “sacco agatino” – prigodno ruho koje odijevaju štovatelji sv. Agate, a sastoji se od bijele tunike, crne baršunaste kape, bijelog pojasa, bijelih rukavica i bijelog rupčića. Legenda kaže da su se nakon 86 godina otmice – a krađa svetačkih moći posebna je tema – iz Carigrada u Cataniju vratile svetičine moći u zoru 17. kolovoza 1126. Providnost je htjela da se tom prigodom sama od sebe oglase zvona i objave radosni događaj. To je probudilo stanovnike koji su u onodobnim spavaćicama bosi izišli na ulice i pohrlili pred svetičine moći, a, kako ista legenda kaže, odatle je nastala procesija u kojoj se stanovnici odijevaju u spomenuto ruho. Druga tumačenja prepoznaju u tom odijelu elemente pokorničkih procesija i srednjovjekovnih bratovština.
Posebno su dojmljivi zavjetni svijećnjaci (“cannalori”). Sada ih ima 12 i pripadaju udruženjima kulturnih djelatnika i obrtnika, što svoje korijene vuče iz stare srednjovjekovne prakse. Predstavljaju zavjetnu svijeću, a oblikovani su u stilu sicilijanskog baroka s ukrasima sastavljenim od anđela, cvijeća, kipova, barjaka, što u danima proslave najbolje otkriva folklorne elemente slavlja. Gotovo da bi trebalo rabiti stil Dinka Šimunovića da bi se opisalo i izrazilo ono što se na ulicama Catanije zatiče. Na ulicama odjekuju zazivi u obliku zavjetnih povika prema zaštitnici, i to na sicilijanskom narječju, što se doima kao priča iz jednog zasebnog svijeta. U velikoj procesiji nosi se relikvijar u obliku biste optočen zlatom i draguljima, a na svetičinoj glavi je kruna, dar eng. kralja Rikarda Lavljeg Srca. Kroz tri dana odvija se nekoliko dionica proslave, a jedna od procesija završava u ranu zoru. U snimkama i na slikama važno je obratiti pozornost na izraze lica i emotivne naboje.
Da ne bismo ostali samo na talijanskom jugu, evo jednog pisma najučenijeg hvarskog biskupa Stratika. Pismo je iz Bogomolja na Hvaru Stratiko uputio Ansanu Lutiju iz Siene. Prijevod pisma prenosim iz članka Ane Perinić Lewis i Pavla Rudana.
Bogomolje Hvarsko, 24. svibnja 1786.
Iz nadnevka ovoga pisma razabrat ćeš da putujem obavljajući svoju pastirsku vizitaciju tako negostoljubivim mjestima, tako užasnim putovima, strastima toliko udaljenim od talijanskih običaja da je to nepojmljivo. Ne znam zašto pisci tražeći primjere barbarstva uvijek navode Kanadu ili Madagaskar kada ovi vrlo bliski otoci iz toliko veće blizine isto podastiru. Budući da u gradu živi mnogo muževa koji su prešli more, ti isti unose neke talijanske običaje i navike, ali kako je to nepostojano, te kako ni ljudi iz Tvrđave ni s kopna ne mare nimalo za grad, i rijetko onamo zalaze, tako nema ničeg zajedničkog, niti jezika, niti vjere, niti nošnje, niti zakona građanskoga društva. Mjesto iz kojega ti pišem udaljeno je 50 milja od mojega sjedišta, a već je 40 dana kako obilazim taj otok, jedan od tri velika otoka koji čine moju biskupiju. Ne bi vjerovao kako je jaka izvanjska religioznost ovoga naroda i kakvom se snagom služi u obuzdavanju jakih strasti što proizlaze iz krajnjeg siromaštva i nedostatka bilo kakva straha od zakona. Da nije toga, te da pronicljivo ne dijelimo i uskraćujemo sakramente i oproste, i slično, te da ih svetošću izvanjskog bogoštovlja ne držimo u strahopoštovanju, valjalo bi da jedni druge poubijaju. Kamo god idem, nose me u otvorenoj nosiljci kao kip nekog sveca, a okružen sam puškama i isukanim sabljama; muževi me na svim postajama ratnički pozdravljaju, a žene slijede pjevajući i plešući. Blažen je tko mi može dotaći odjeću, poljubiti prsten ili dobiti iz moje ruke krunice, medalje, relikvije. Na moj poziv prekidaju se najžešće svađe, vraća se i ono što se najteže vraća, izmiruju se najprljaviji poslovi. Razum je malo poznat i slabo se koristi; žene su za taj puk neka vrsta nečistih životinja, koje se ne spominju osim npr. ako se kaže ‘Moja žena, govoreći s oproštenjem’: a ne usuđuju se biti ondje gdje su muškarci, osim ako ih se pozove. Gledam pod svojim nogama muževe golemih čekinjastih brkova, urešene pojasom za samokres i noževe, kako gorko plaču ako naredim da ih se liši pričesti. Ukratko, neka dođu ovamo oni smiješni jansenisti koji bi pojednostavnili izvanjsko bogoštovlje i učinili ga mističnim, pa će vidjeti čitave narode kojima je vjera pružena na najpriprostiji način jedino sredstvo da uzljube Pravednost i žive u miru. Vrlo materijalni oltari, Gospe, svetačke moći, procesije i himni jedina su hrana kojom se može održati pobožnost naroda koji se tako malo služi razborom. No, skine li se vanjski sloj, puk je svuda jednak.
Ante Gverić
To je zbilja čudo od skazanja u Cataniji za sv. Agatu.
Lani sam svjedočio tome. Kao da stoljeća nimalo nisu okrznula tradiciju već je samo nadograđivala. Dobar materijal za raspravu o tradiciji i vjeri…