Riječ uz evanđelje 5. nedjelje kroz godinu -"C"
NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 5, 1-11
Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Prizor s Genezaretskog jezera otvara nam oči za ono što na prvi pogled nije vidljivo. Zaustavimo li se pozornije na tekstu, uočit ćemo da se s jedne strane nalazi okupljeno mnoštvo koje je nagrnulo čuti Isusa, dok je s druge strane ribolovna družina koja na obali ispire mreže. Dvije mreže i dvije vrste ulova. Jedna “lovi” po danu, druga po noći. Već slutimo da se pod prvom misli na Božju riječ koja je postigla cilj – zahvatiti ljudska srca i privesti ih Isusu, dok je Šimunova mreža ostala bez ulova. Po tim malim nijansama možemo uočiti bogatstvo poruke. Naglasak je na tome da je u Isusovim riječima mnoštvo prepoznalo Božju riječ koja ih iznutra pokreće i dovodi do nasljedovanja Isusa. Tako taj prizor zrcali svevremensko iskustvo vjere: čim dubinske težnje ljudskog bića takne Božja riječ, čim čovjek prepozna da ga Božja riječ iznutra zahvaća, da ga iznutra liječi i pridiže, tada se čovjek pokreće i slijedi Isusov put. Ne pokreću ga običaji, zdanja, zvukovi, strahovi, naredbe ili kataklizmičke prognoze, kao ni ono izvanjsko što spada u pomoćna sredstva vjere, već se istinsko nasljedovanje Kristova puta događa samo na poziv iz slobode, tj. iz osobnog iskustva Božjeg dodira.
Nikad nije kasno
Mnoštvo koje okružuje Isusa bilo je pokrenuto svojim potrebama. Tako se događa i u našim životima. Jasno je da tu priča ne završava, jer čim se Božju riječ primi kao hranu, otvaraju se oči za prepoznavanje istinske hrane koja siti najdublje slojeve duše. Potom kod Luke vidimo da prizor s obale nije zatvoren. Otvara ga Isusov pogled. Luka nam ukazuje da Isusov pogled dopire i do ribara u tijeku njihova redovitog posla. Za njima je noć bez ulova. Prazne mreže ne izazivaju pozornost prolaznika. Još im preostaje isprati mreže i krenuti kući. Njihov radni tijek već je unaprijed zadan. Sve se u njihovu poslu unaprijed zna – osim ulova. I tako iz dana u dan. Njihovu svakodnevicu prekida Isus, jer On nije običan prolaznik – vidi, kako kod Petra, tako i kod nas – obilje mogućnosti u mrežama našeg života. Potom slijedi ono glavno: Petar, mimo svih pravila ribolova, na Isusovu riječ baca na pučinu mrežu. Rezultat? Obilje riba. Tako je Isusov navještaj s obale dobio uprizorenje u liku Petra koji, vjerujući Kristovoj riječi, zadobiva obilje riba.
Dakle, kao Petar, tako i mi, često dođemo do krajnjih granica svojih mogućnosti, sposobnosti, znanja, razuma, iskustava, uvjerenja, pouzdanja. Očito je da najčešće – ili možda jedino tek tada – postanemo otvoreni za Božju riječ koja nas poziva da s njom krenemo drugačijim putovima prema dubinama života. Svakodnevni izazovi, stresovi i krize najčešće nas izbacuju na obale života i suočavaju s vlastitim nemoćima. Lako je zamisliti druge u takvom stanju, no teško nam je kad se nađemo pogođeni takvim stanjem. Onda nam izgleda da nas je i Bog napustio, da smo prepušteni na milost i nemilost okolnostima, no Božja riječ – a ona je mreža koja zahvaća i izvodi na slobodu – kazuje nam da slijedeći stope Isusova života dolazimo do istinskog obilja. Drugo, kao što Isus uzima Petrovu lađu, tako su mu i naši životi potrebni da Radosna vijest dopre do svih ljudi. Služi se našim životima, ma kakvi oni bili, da bi svakoga dana ulazio u živote ljudi. Dakako, očekuje našu suradnju. Kao nekoć Petru, tada govori i nama danas: “Ne boj se! Želim ti se darovati.”
Biti lađom Božjoj riječi
Sve navedeno govori da biti kršćanin znači osloniti se cijelim svojim bićem na Kristovu riječ i uzeti je sa svom ozbiljnošću kao snagu koja mijenja naš život. To, znamo, nije lako ostvarivati, i nikada neće biti lako. Biti kršćanin nije isto što i smatrati da Bog postoji, a ponajmanje se sastoji u znanju o Bogu ili pozivanju na obiteljske i nacionalne korijene, vezanosti uz zavičaj ili svođenje vjere na rutinsko sudjelovanje u crkvenim obredima. Kao što se vjera ne može nametnuti, ne može se ni naučiti u školi ili na tečaju. Riječ je o iskustvu Božjeg dodira koji me šalje da iz ljubavi i slobode svoj život živim u otvorenosti i odgovornosti za potrebe ljudi. Kao nekoć galilejske ribare, tako danas svakoga od nas na obali života susreće Božji dodir. Mogu mu odgovoriti vjerom ili potpunom nezainteresiranošću. Kad Isus kaže Petru da će odsad loviti ljudi, onda je jasno da se ta i takva zadaća odnosi na sve Kristove vjernike, a vjernik ne može svoju vjeru svesti na prakticiranje vjere u smislu sudjelovanja na sakramentima. Nije sporno da se to podrazumijeva, ma koliko to à la carte kršćani smatrali dijelom prošlosti, ipak sudjelovanje u obredima nije jamstvo da je s mojom vjerom sve u redu. Teško je, istina, do kraja izreći sve što se ima misliti pod izrazom biti kršćanin, no, bez obzira na nedorečenosti, sigurno je da to znači prakticirati život iz vjere u Isusa Krista, tj. živjeti na način da se iz vjere u Krista založim za ljude na način da činim sve što mi je moguće kako bih izvodio ljude iz mraka na svjetlo.
U svakom slučaju, Kristov vjernik nalazi svoje usmjerenje u događajima poput ovog iz nedjeljnog evanđelja. Na tom putu je otvorenost Duhu Svetom neizostavna. On me potiče da se svakoga dana u novim okolnostima trudim unijeti više Kristova svjetla, a upravo je to mreža kojom ljude izvodim u život. I ne odnosi se to na neke izdvojene situacije, rijetke prigode i rijetke ljude, nego u svim okolnostima života. Loviti ljude – a to se tiče svih kršćana – znači pomoći čovjeku da se prepusti snazi Božje ljubavi koja obogaćuje naše ljudske ljubavi, hrani ih i njeguje. Danas, čini se, pored navedenoga, snažnije treba poticati i razvijati suosjećanje s ljudima koji su pogođeni nepravdom, samoćom, neimaštinom, beznađem, prijevarama, otuđenjem, gramzljivošću i ostalim teškoćama i zlima. Napokon, ista logika vrijedi i za one koji su se odrekli svojih duhovnih korijena pa su zaboravili da su zaboravili Boga ili su svojim životom Bogu okrenuli leđa. Sve su to načini kako se možemo staviti u službu života, tj. (u)lova ljudi.
Evo, time dolazimo pred otajstva vjere, a nadasve euharistiju, jer da bi rečeno bilo moguće, potrebno se hraniti otajstvima vjere. Njih nitko i ništa ne može zamijeniti. Sve ono što sam kroz odgoj prošao, kao i kroz različite tradicijske forme, obiteljski i zavičajni ambijent, sve je to pripomoć sazrijevanju iz vjere, ali ne može zamijeniti moje opredjeljenje za Isusov poziv. Iako postoje stanja, periodi ili čitave etape kad izgleda besmisleno slijediti Krista, kad se čini korisnijim produbljivati rovove i osiguravati samoga sebe i svoje klanske potrebe, no kad-tad ću se spotaknuti o Božju riječ koja me zove da joj budem lađom.
Odgovori