Tragovi jednog sjećanja
Primjer sam vam dao
da i vi činite kao što ja vama učinih.
(Iv 13, 15)
Franjo Jurak pripada upečatljivoj skupini kršćana i katoličkih svećenika 20. st. Pečat im je davao napor da, uz redovite župničke obveze, pomognu u ostvarivanju koncilskih nadahnuća u društvenim i crkvenim uvjetima našega vremena. Tim usmjerenjem, služeći Bogu i čovjeku, utkao je samoga sebe duboko u tkivo Crkve i postao nadahnuće svima koji u sadašnjem trenutku žele ostati vjerni Kristu i nadahnućima Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.).
Brojna iskustva – najčešće izrečena u spontanim i usputnim razgovorima – potvrđuju da za Franju Juraka nije postojala platonička Crkva koju bi se ljubilo zbog nje same ili zbog očuvanja njezinih institucionalnih mehanizama, nego siromašna i ponizna Crkva koja kao sakrament služi čovjeku na putovima i stranputicama jednoga grada, koja Kristovom ljubavlju prihvaća sve ljude i dopire do zaboravljenih svjedočeći tko su povlašteni adresati Kristove ljubavi. U tom služenju kod Juraka se osobito razvio osjećaj za socijalnu pravdu, siromašne, stambeno ugrožene, društveno-politički nepodobne, razočarane Crkvom i sve koji su zagrljeni plaštem 25. poglavlja Matejeva evanđelja.
Ako bi netko htio znati što se to misli pod socijalnim naukom Crkve, onda je Jurak referentna točka iz koje se dade učiti kako živjeti taj nauk. Teološkim se rječnikom može reći da je postao propustan za proegzistentan vid euharistije. Ima tu nekih točaka u kojima se prepoznaju poveznice Franje Juraka i latinskoameričkih biskupâ Oscara Romera i Héldera Camare. Riječ je nadasve o čovjeku koji je djelotvornom ljubavlju ukazivao da se može živjeti u blagoslovljenoj zaljubljenosti za Kristovo djelo i ostvarivati crkvenost lišenu natruha feudalnog mentaliteta sa sindromom klerikalnog sužavanja Crkve. Nesumnjivo se trudio da koncilska nadahnuća (o)živi u novonastalim senzibilitetima zagrebačkog života, makar pritom nailazio na brojna nerazumijevanja zbog razumljivog otpora prema novom i drukčijem. Štoviše, ti su nam otpori i nerazumijevanja svojevrsni znakovi koji i danas govore da vrijednosti Božjega kraljevstva žive u oporim uvjetima zemaljskog hoda. Time Jurak pripada krugu kršćana koji su znali izabrati «svoj križ» i nositi ga snagom Duha, makar iskazivali pritom očite crte ljudskih slabosti, ograničenja, nedorečenosti i samo čovjeku svojstvene tvrdoglavosti. Ako to smijemo dopustiti svakom smrtniku, onda nema razloga da to uskratimo Franji Juraku.
Moja me sjećanja vraćaju u jesen 1995. godine. Kao student laik na KBF-u u Zagrebu započeo sam novu dionicu života. Bilo je to vrijeme novih spoznaja, druženja, otriježnjenja, nemira, zrenja i redefiniranja dotadašnjih spoznaja, navika i strasti. Toliko barem za sada mogu reći nošen lijepim uspomena. Budući da mi je hvarski zavičaj neizostavno zadao neke od prepoznatljivih mediteranskih senzibiliteta, uvijek me je privlačila riječ i način govora. Izgleda, a to sam tek poslije shvatio, da postoji suzvučje mediteranskog ambijenata i kulture riječi, što se ponekad izriče u neodoljivom šarmu otočkog cinizma i britkih metafora. K tome, kultura propovijedi – usuđujem se to tako nazvati – tradicijskim je kanalima za mnoge otočane utkana u pore njihova bića. No, o tome ovdje nije riječ, već to navodim radi potonjega, bez čega bi ovo prigodno slovo bilo lišeno svoje pretpostavke.
Kao neizostavno navodim da sam nekoliko nedjelja u listopadu navedene godine, odlazeći od jedne do druge zagrebačke crkve, tražio duhovni dom, mjesto gdje će – priznajem to iskreno – propovijed imati posebnu težinu, gdje će riječ zahvatiti dublje u život. Možda je to neumjesno i napuhano rečeno, no za mene je to bilo žarište na kojem se sudaraju moje unutarnje čežnje, ali i mučno žarište koje me i danas uznemiruje. U jednom sam razgovoru to priopćio svojem kolegi, prijatelju i ugodnom sugovorniku Josipu Štefancu, aktivnom župljaninu Župe sv. Marka Križevčanina u Zagrebu, koji mi je preporučio da iduće nedjelje dođem na misu u župu na Selskoj pa ću možda tamo naći ono što će mi odgovarati. I tako je bilo. Sjećam se da sam, već od samog početka mise, nekako spontano osjetio da je to ono što sam očekivao od grada, da se tu nekako drukčije diše i drukčije susreće ljude. Idući susreti su to samo potvrđivali.
Jurakova riječ, katkad zbog oslabjela vida velikim slovima naznačena na papiru, bila je jezgrovita, biblijski utemeljenja i aktualizirana za društvene prilike. (Ne zaboravimo da je to vrijeme nakon Oluje!) I danas su mi pred očima stepenice pred crkvom sv. Marka u Selskoj, lica i obrisi, kao i ona usputna druženja pred crkvom u kojima se osjećalo koncilsko lice Crkve.
Ne mogu mimoići ni one, meni do tada nepoznate, meditacije nakon pričesti, koje je često čitao i danas društveno prepoznatljiv Krešimir Sever. Tako je započelo moje povremeno i sudbonosno druženje s tom župom, i to do ljeta 1996. godine. Iako je bilo kratko, bilo je sudbonosno i duboku. Zapravo, bila je to župa u kojoj se dogodilo taloženje i konačno usmjerenje već postojećih mogućnosti u mome životu. U toj su župi župnik Jurak, župni vikar Branimir Motočić, ali i ostali, imali neku začuđujuću podudarnost i osvježenje. Bilo je to za mene zaista novo, drukčije. Bio je to put na kojem su se otvarala nova obzorja od kojih se i danas hranim u svećeničkoj službi.
Do danas su mi prvenstveno ostali u sjećanju razgovori iz kojih je, istina, izblijedio cjelovit sadržaj, ali je ostao okus i dojam koji pomaže da se i danas prepozna o čemu je bila riječ. Sjećam se da smo doticali neke od važnih teoloških i pastoralnih tema, posebno pitanje kako i na koji način živjeti svoje kršćanstvo, kako postići veći angažman vjernika laika, što sprječava Crkvu da se to dogodi, itd. Bilo je tu tema koje su iznosile Jurakovo životno i svećeničko iskustvo i sve je to ukazivalo da je bio spreman na novo, da se nije mirio s neplodnim tradicijama. Ne mogu se do kraja prisjetiti u kojoj je prigodi komentirao jedan članak koji se vezivao uz tekst Ivanovog evanđelja o pranju nogu, no trajno mi je ostalo u sjećanju da je taj njegov komentar djelovao na mene kao prijelaz na drugu obalu spoznaje Evanđelja. Ma da i nije bilo tih razgovora, sjediti za stolom u župnom domu, okružen brojnim sustolnicima za vrijeme ručka, bilo je i više negoli znakovito. Vjerujem da o tome mnogi mogu posvjedočiti s mnogo više sjećanja. Bio je to govor bez riječi, učenje kojim se oblikovao stav, a iz svega svijest.
Govorilo je to o tomu da je o Jurak drukčiji, a to je privlačilo, unosilo nešto od očite evanđeoske jednostavnosti i skromnosti. Skromnost je jednostavno bila koncentrirana do začuđujućih razmjera. Vjerojatno bismo mogli potvrditi da je to budilo u svima iskreno divljenje, ali ne i neupitno nasljedovanje.
Uključenost vjernika laika u pastoralne sadržaje njegove župe bio je nosivi dio u Jurakovu životu. To se osjećalo na svakom koraku. S radošću se sjećam činjenice da mi je ponudio vođenje jedne skupine krizmanika, što mi je predstavljalo posebno zadovoljstvo i sudbinski mi pomoglo da razbistrim što želim od života. U daljnjim je koracima, promišljanjima, dvojbama i konfrontacijama ta župa – a navlastito njezin župnik – u mojim očima uvijek bila primjer kako se može gradu prići iz urbane svijesti, a ne mu nametati zakonitosti seoske kulture koja se očituje u pastoralnim modelima koji su nespojivi sa senzibilitetima gradskoga čovjeka. Što je vrijeme više odmicalo, toga sam postajao sve više svjestan.
Istina, mnogo je toga nestalo iz sjećanja, jer život je donio druge preokupacije i daljnja zrenja, no i danas se s očitom zahvalnošću sjećam Juraka kao čovjeka koji je – koncilski rečeno – bio i ostao znak vremena na putu prema punini Božjega kraljevstva. Stoga je ovih nekoliko misli prilog koji nema nakanu pridati Juraku aureolu svetosti, posebno nema za cilj prokazivati njemu suprostavljene pastoralne pristupe, već ima za cilj posvjedočiti da je obraćenje na koncilsko kršćanstvo, kako bi to kazao pokojni Željko Mardešić, neizostavno za vjerodostojnost Crkve u sadašnjem trenutku. Ovo ciljano ističem u trenutku kada se više-manje osjeća zaborav Koncila i porast zlogukih proroka koji u Koncilu, i to diljem svijeta, vide utjecaj Zloga koji je Crkvi donio odljev srdaca i nestanak društvenog statusa.
K tome, Juraka se spominjemo u trenutku kada se u našoj domovinskoj Crkvi sve manje vrednuje teološka refleksija i njezin odraz na pastoralnu praksu, ali i zbog manjka ozbiljnoga pastoralnog rada sa studentima. Bojim se da smo kao Crkva trenutačno u očitom stanju grijeha zbog diletantskog odnosa prema studentima kojima se ne posvećuje odgovarajuća briga. Stoga je razumljivo da rastućim otapanjem kršćanskog identiteta kod studenata Crkva u Hrvatskoj ostaje zatočenica pučkog katolicizma bez utjecaja na društvena i kulturna zbivanja, i to po onima koji će sutra demokratskim mehanizmima utjecati na dušu hrvatskoga društva. Upravo je Jurak, toga se dobro sjećam, isticao važnost teološke refleksije i pastorala studenata, a da pritom nije patio od umišljaja da ima gotova rješenja. No, o tome će zasigurno iscrpnije svjedočiti njegovi bliži suradnici.
Franjo Jurak proročki opominje, posebno župnike, da se vrijednosti koncilskog duha Katoličke Crkve, osobito ekumenski duh i duh dijaloga, ne smiju zatrti pokušajem restauracije pretkoncilske Crkve. Svima koji se trude, makar to djelovalo kao utopija, zaživjeti duh Koncila u zadanim pastoralnim uvjetima, Jurak može biti poticaj da se odvaže i vjeruju da Duh vodi Crkvu kroz tijek vremena, te da ni pod koju cijenu ne preziru suvremenost i čovjeka u njoj, jer upravo Bog u Kristu pokazuje da za njega nema nevažnih i odbačenih.
Na kraju spominjem da su ove misli rođene post festum, jer razumjeti Juraka moguće je tek kada se čovjek dade povesti onim Duhom kojim je on bio nošen, ili drukčije neće ići. Zato s pravom možemo potvrditi da nam tek predstoji Jurakovo vrijeme. Jasno, ne na deklarativnoj razini koja bi bila ideološki probitačna, već počevši danas malim koracima velike ljubavi prema Bogu i čovjeku.
(Tekst sam napisao u Starom Gradu 2010. godine. Objavljen je najprije u Glasu Koncila, a potom u knjizi Župnik Franjo Jurak. Uloga župnika u Gradu, Zagreb, 2015. Upečatljiv Jurakov životopis možete pročitati na stranicama Kršćanske sadašnjosti.)
Odgovori