RIJEČ UZ EVANĐELJE 2. KORIZMENE NEDJELJE - "C"
NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 9, 28b-36
Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Čim se osvrnemo na sebe i svijet oko sebe – a barem to nije teško – lako ćemo uočiti kakav i koliki se trud, novac i projekti ulažu da bi se dogodile ove i one, male i velike, osobne i društvene, vjerske i političke, nacionalne i ekonomske, statističke i demografske preobrazbe. Ipak, očito je da se, pored hvalevrijednog truda, često očekuju preobrazbe ljudi i stvari oko nas, ali ne i nas samih. Štoviše, prevladavaju pogubni stavovi i uvjerenja u kojima se više-manje govori da ima smisla založiti se, upregnuti volju, misli, riječi i djela tek kad se stanje popravi, kad bude bolje, kad se stvore pogodni uvjeti i sredstva, maknu ovi i oni s položaja, itd. Takva stremljenja i stavovi su posvuda prisutni, a nadasve ondje gdje iskustvo poučava kako je teško nositi se s lošim navikama, drugima i drukčijima, okoštalim institucijama i ljudima koji se umješno savijaju pred velikima i moćnima kako ne bi ugrozili svoje interese i pozicije. U korizmenom ozračju morali bismo više pozornosti posvetiti toj prijetećoj napasti koja, iako nije od jučer, unosi svjetovna mjerila u naš odnos prema Bogu i Crkvi. Ako bismo samo gledali svjetovnim mjerilima, onda bismo teško mogli naći opravdanje za veću zauzetost u svojim crkvenim i inim zajednicama. Preobrazba lica Crkve nije u logici svjetovnog uspjeha koji se mjeri brojem i jačinom struktura, već u mjeri spremnosti na svjedočko, preobraženo življenje.
Plod molitve – preobraženje volje
Luka kaže: “Povede Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana na goru da se pomoli”. Iz tog kratkog Lukina nacrta nameće se dublji zaključak: nema hoda za Kristom bez uspinjanja na “brdo”, a to znači da se naš životni hod iz vjere nužno treba oslanjati na molitvu iz koje izvire preobrazba. No, kad kažem molitvu, onda je veoma važno ispravno razumijevanje molitve. Prvo, kad povežemo načine i mjesta na kojima kršćani najgorljivije i najčešće mole, bit će nam jasno da se i danas molitva uvelike shvaća kao puko izgovaranje riječi od kojih se očekuje da utječu na Boga kako bismo ga pokrenuli u prilog naših potreba, odnosno da nam se ostvare želje. Tu se susrećemo s odveć suženim pogledom na molitvu koji nam priječi pogled prema temeljnoj ulozi molitve, a to je preobrazba ljudskog srca kako bi postalo propusnije za Božje djelovanje, kao i naš iskren i predan “da” Bogu. Zato uvijek moramo posviješćivati da molitva ne mijenja Boga, ma koliko nam to izgledalo samorazumljivo i prirodno, nego molitva mijenja nas. Molitvom se preobražava naša volja, odnosno otvaramo se Očevoj volji – htjeti onako kako to Bog hoće! Da bi se shvatila narav preobraženja volje, možemo to izreći i ovako: što se više izlažemo Bogu, više smo osjetljivi za istinu o nama samima, odnosno naš pravi identitet koji se otkriva iz odnosa s Bogom. To dovodi do porasta samokritičnosti koja nam pomaže da se u susretu s Bogom mijenja naša zaljubljenost u same sebe i sliku o sebi koju stavljamo pred druge. Zato su kršćani trajno izloženi napasti olakog oslanjanja na ideju o istinskoj preobrazbi koja će doći od nas samih. Zaborav Boga – a kao na dlanu je razvidno da je odavno nastupio – lako dovodi do prepuštanja toj napasti. Stoga kao kršćani moramo hrabrije bdjeti da ne obljutavi naše kršćanstvo kojem je svojstveno da svijet preobražava dobrotom, i to polazeći od uvjerenja da Bog s križa svjedoči do koje je mjere spreman ići iz ljubavi prema čovjeku.
Vjernost budućnosti, a ne obljetnicama
Postoji nekoliko drevnih tumačenja koja nude odgovor na pitanje u čemu je bit Isusova preobraženja. Razlika među njima nije velika. Ipak, vezujući se uz baštinu istočnih crkava, možemo reći da se promjena dogodila u očima trojice učenika. Istok time naglašava da se Isusov identitet ne mijenja, nego se promjena događa u nama. Zahvaćeni Božjom blizinom učenici su (u)vidjeli ono što očima nije vidljivo, a to je Isusovo bogosinovstvo. Dakle, naglasak je na vjeri koja otvara oči srca i preobražava u nama pogled na svijet i ljude u njemu. Drugo, kao i u Getsemaniju, tako i na gori preobraženja, Isusova molitva ima svoju protutežu u pospanim učenicima koje svladava san. Time se podcrtava da su prosvjetljenje, rast i izazovi često praćeni našom pospanošću, izdajom i sljepoćom. Za nas Isusovo preobraženje znači da nam se valja izložiti Božjoj volji kao vrhuncu s kojeg se razaznaje smisao života, a on se sastoji u darivanju. Zato se s gore preobraženja trebamo vinuti do Golgote, tj. do Isusove smrti na križu kako bismo u njoj prepoznali istinsku Božju slavu koja se potpuno očitovala u Isusovoj vjernosti svom poslanju. Gledajući na Isusovu smrt očima vjere, prepoznat ćemo da se istinsko oslobođenje i spasenje događa kroz darivanje, da je ljubav odgovor na nasilje, a praštanje na zavist, prijezir i bezakonje. Zahvaljujući iskustvu s gore preobraženja, koja je svojevrsni kôd vjere, Luka nas poučava da nema ostanka na gori preobraženja. Vjera nije stanje ugodne izdvojenosti iz svijeta i njegovih nedaća. Petrov prijedlog je ocijenjen promašajem. Riječ je o nerazumijevanju Kristova puta, odnosno o nerazumijevanju Isusova mesijanskog poslanja koje se ima ostvariti kroz sramotu križa, iako križ neće imati posljednju riječ. Bez dvojbe smijemo reći da nam to jasno govori da je vjera hod koji se ostvaruje na putovima konkretnih prostora i konkretnih ljudi, ali iz otvorenosti Očevu glasu koji nas poziva da slušamo Isusa.
Isus učenike vraća u surovo podnožje. Vraćaju se zajedno u prostore svakodnevice, dolinu životnih izazova iz koje će dospjeti na drugo brdo – Golgotu. To će reći da je kršćanin pozvan unijeti više Kristova svjetla u svoju sadašnjosti, a time i budućnost. U njoj nikada nećemo biti sami. Na putovima našega hoda s nama je Duh Sveti koji nam otvara oči srca i snaži našu vjernost Očevu glasu. Vjernost, dakle, nije u zamrzavanju trenutka preobraženje ili u obljetnicama koje slave preobražavajuće trenutke kršćanske prošlosti, nego u povjerenju prema budućnosti koja će od nas tražiti vjernost Kristovoj riječi.
“Ako kršćanstvo ne donosi više od svijeta, onda nema razloga da postoji” (Željko Mardešić).
Odgovori