Uz 10. obljetnicu smrti Željka Mardešića
“Da je kojim slučajem živio u Francuskoj bio bi suvremeni Maritan, Mounier. Ali živio je u Hrvatskoj. Bio je Hrvat.” Ove riječ Gordana Črpića – a zasigurno ne samo njegove – pogađaju os razumijevanja šireg konteksta u kojem je živio jedan gorljivi vjernik, kršćanin koji je, pored mnogih upliva i obola, držao duhovne vježbe redovnicima i biskupima, te bio delegat BKJ na Biskupskoj sinodi u Rimu 1985. g., kao i još mnogo toga o čemu je već u pisanoj formi zaokružen niz. Ipak, budući da kod nas postoji napast zaborava, ovo pišem jer se 26. lipnja ove godine navršava 10. obljetnica smrti jednog od najgorljivijih podupiratelja koncilskog kršćanstva, uglednog sociologa religije, teologa bez diplome. Riječ je o Željku Mardešiću, čovjeku koji je izgarao za kršćansko ime, a posebno za buđenje svijesti o odgovornoj ulozi kršćana u društvu.
Zavičaj Željka Mardešića je Komiža na otoku Visu, prostor njegova djetinjstva, izvorište na kojem se – kako je sam napisao – “more prostire u beskraj, čineći od obzorja prostranu vječnost”. Zbog obiteljskog posla rodio se 10. svibnja 1933. g. u majčinu zavičaju – Milni na otoku Braču, a potječe iz obitelji koja je obilježila ribarsku povijest Komiže, nadasve razdoblje tvorničke prerade ribe, što nije nebitno znajući da se u nikojem njegovu tekstu ne sluti nostalgija na obiteljskim statusom. Spomenimo i to da dio korijena vuče s otoka Hvara, jer mu je baka Apolonija bila sestra komiškog župnika don Ivana Bojanića, istaknutog po pravaškoj političkoj opciji i idejnog začetnika neostvarene gradnje nove župne crkve u Komiži. Željko je umro u Splitu 26. lipnja 2006., a pokopan je u obiteljskoj grobnici na komiškom groblju 1. srpnja u grobu na kojem stoji obitelji nadimak “Višćica”, upravo u sjeni nekadašnjeg benediktinskog samostana koji je širio obzore obližnjem stanovništvu. Već spomenuti Gordan Črpić za Željka će reći da je “zaista imao sve elemente biblijskog proroka; vjeran Bogu, istinoljubiv, odan svome narodu. Bio je sjajan analitičar. Kao malo tko znao je jasno i razgovijetno protumačiti događanja u društvu i Crkvi. U analizi nije imao ‘dlake na jeziku’. Uvijek je rekao što se zbiva i kamo to vodi.”
Budući da nije bio miljenik medija, kao ni jedne elite, bilo lijeve bilo desne, njegov rad nije plijenio pažnju širokih masa, nego do danas nadahnjuje podupiratelje koncilskog kršćanstva i ljude koji se ne mire s dogmatiziranim tumačenjem društvene zbilje. Posebno su vrijedni njegovi stručni radovi, zapažanja, prosudbe i vizije u kojima dotiče stanje političke svijesti u Hrvatskoj te zbivanja 90-ih godina. U razdoblju socijalizma radove je objavljivao pod pseudonimom Jakov Jukić, a u pokoncilskoj Crkve ima veliku ulogu, iako je izvorno bio pravnik. Prateći brojne prijepore na društvenoj sceni, Mardešić je isticao da «demokracija ima svoje nedostatke i potrebu za moralnim poboljšanjem” te da su kršćani pozvani “da to nadopune svojim vrlinama”. Baveći se tumorima na kršćanskom tkivu jasno je (pro)kazao: «Gotovo je neshvatljivo da smo nekad uspijevali dijalogizirati s nevjernicima, a danas nismo u stanju ni s vjernicima drugačijeg političkog opredjeljenja, što je samo dokaz više da je još uvijek bliža izopačena političnost nego čovjekoljubivo kršćanstvo». Na srcu mu je posebno ležala čistoća pogleda na kršćaninov odnos prema životu. Zato je istančano isticao: «Zlo je najprije u nama i njega treba iskorijeniti: dobro je u bližnjemu i njega treba poticati. Otud i obrat u odnosu prema svijetu: nema neprijatelja, nego braće; nema protivnika, nego bližnjih. Kršćanin nije čovjek protiv drugoga nego za drugoga – kao što je to bio Isusu Krist”.
Dovoljan je ovaj mali pogled i već se može shvatiti s kojim je nagnućem pristupao. Njegovo je glavno načelo bila dobrota kao uvjet kršćanskog djelovanja i svjedočenja u društvu. Sve što je s pravom kritizirao bilo je iz čiste želje da se kršćani na kršćanski način zauzmu za društvo. U tom smislu kaže: “Kršćani se stoga, sasvim sukladno nauku Koncila, mogu opredijeliti za različite političke stranke, dakako, ukoliko one nisu programatski usmjerene protiv kršćanske vjere i morala, ali im metodologija djelovanja treba biti zajednička, a to je – dobrota».
***
Prije 16 godina, odnosno u travnju 2000. g., u intervjuu za “Nedjeljni Vjesnik” izgovorio je misli koje ni danas ne gube na svježini.
Našu Crkvu nije još ni načeo teološki pluralizam, pa je ona manje podijeljena od mnogih drugih na Zapadu. Za uzvrat se u njoj zbio jedan posve drugačiji rascjep, ali dublji i teže pomirljiv od prvog: onaj politički. Zato u našim prilikama vjernike više dijeli različito političko opredjeljenje nego što ih sjedinjuje zajedničko kršćansko uvjerenje. Da bi se shvatila narav toga rascjepa, valja se vratiti političkom životu u kojem se on stvara i prelijeva na vjerničko područje. Iz komunističkog je poretka prešlo i zadržalo se, ako ne i povećalo, prvenstvo politike nad gospodarstvom, pravom, kulturom i ideologijom. Ne bez ironije bi se moglo reći, da je u nas zavladala neka “metafizika politike” koja sebi sve podređuje i sa svim manipulira. U društvu je politika postala najvažnijim i najunosnijim zanimanjem. Stoga je izvorište svih naših nesnošljivosti i mržanja, upravo područje politike. Iz nje se naime sve razlijeva i odlijeva kao klice kuge u istoimenom romanu Alberta Camusa. To stvara vučje podneblje natjecanja i mržnje, kojem je malo ljudi uspjelo odoljeti. A više od svih drugih je Crkva pozvana da bude nositeljica mira i pomirenja. Za nju nema prečeg zadatka i odgodive dužnosti od toga. Ako se ne usprotivi mržnji izdala je svoje najsvetije poslanje. A naše društvo nepodnošljivo izjeda upravo politička mržnja: između stranaka, unutar stranaka i između novih stranaka iz posvađenih skupina. Sve doslovce ključa netrpeljivošću i nepodnošljivošću. A mi kršćani šutimo kao da se to nas baš ništa ne tiče, jer je navodno opet onaj “drugi” za sve kriv.
Danas i popravljači televizora moraju biti visoko obrazovani ljudi, a mi bismo htjeli dijalogizirati sa suvremenim društvom bez da poznajemo njegovu znanost i kulturu. Zato nam u prvi plan i dolaze katolici koji bolje osuđuju taj svijet nego oni što ga poznaju. Ima neka kultura vjerovanja, a ne samo nekultura napadanja na nevjerovanje. Na sreću stanje se danas poboljšava.
…Crkva zapravo nikad u svojoj dugoj povijesti nije bila bliža evanđeoskim uzorima nego upravo danas. Siromašna je ili je na putu da to postane, nemoćna u svjetovnosti, optužena za mnoge grijehe, više nalik na malo stado nego na moćnu državu konstantinovskog tipa, potisnuta na sam rub društva, prorijeđena otpadima i rastužena izdajama. Preostaje joj samo dobrota kao ponuda svijetu i vjerodostojnost kao test istinitosti. Po tome je onda najbliža sudbini svojeg Utemeljitelja. Ni Isus Krist nije bio u boljem položaju, pa ne vidim razloga za našu posebnu uznemirenost. Ono što treba priznati jest da je Crkva mnogo naučila iz povijesti. Zato njezini predstavnici danas manje sjede u prvim klupama, a više u zadnjim. Postaju svijesni da ih današnji ljudi prepoznaju po služenju, dok ih po zapovijedanju odbacuju. U mnogim državama su kršćani bliži potlačenima nego povlaštenima. Polako se mijenja društveno ozračje i prolazi samo ono što je vjerodostojno i svjedoči kršćanstvo. Drugo se prepoznaje kao krinka za korist i moć. Zar sve to nije za Crkvu prava blagodat i sretna okolnost za otrežnjenje. Kad se nije htjela sama sniziti do skromnosti Siromaha i Pravednika, učinilo je to svjetovno društvo, stavljajući Crkvu u takav izvori kršćanski položaj čistih početaka. No, to je Bog u povijesti često radio: preko pobjede Asiraca učio je vjernosti svoj židovski narod. Zato s velikim pouzdanjem gledam na izglede Crkve u trećem tisućljeću.
Izvor: Nedjeljni Vjesnik, od 22., 23., i 24. travnja 2000., str. 9.
Odgovori