Čudotvorni sv. Križ u Vrboskoj
Čudotvorni sv. Križ u Vrboskoj
Kad se spomene Maraški petak, vjernici hvarskih župa znaju da je riječ o prvom petku mjeseca ožujka (lok. mãrač) kad se u Vrboskoj slavi godišnja proslava Čudotvornog sv. Križa. Najstariji dokument u kojem se spominje Sv. Križ je vizitacija papinskog vizitatora i zadarskog nadbiskupa Oktavijana Garzadorija iz 1625. godine. Garzadori bilježi da se na pokrajnjem oltaru sv. Križa u Gospinoj crkvi-tvrđavi nalazi drveno raspelo s kojeg je curio znoj te se jednom godišnje na tom oltaru slavi misa. Stariji spomen od Garzadorija nije nam poznat. Potom se u vizitaciji apostolskog vikara Petra Morarija iz 1627. g., uz oltar sv. Križa u Gospinoj crkvi, bilježi kako se govori da je 11. travnja 1614. g. raspelo proplakalo te spominje posudicu u kojoj je pamuk kojim su obrisane suze. Najpotpuniji dokument o čudesnom događaju s raspelom u kući pomorca Petra Ordinanovića je vizitacija hvarskog biskupa Vicka Milanija iz 1645. godine. Taj dokument donosi iskaze don Jurja Fabrija, Petra Ordinanovića i njegove kćeri Katarine.
Prijepis izjave Katarine Ordinanović iz zapisnika Milanijeve vizitacije, 1645. g.
God. 1645. – ispitivanje svjedoka
Pošto je zamijećeno čudo – a pojmom čuda se ovdje nećemo baviti na način povijesno-kritičke metode – bio je pozvan don Juraj Fabrio i korizmeni propovjednik Dionizije della Croce. Raspelo je, po odredbi hvarskog biskupa Petra Cedulina, 11. travnja preneseno iz Ordinanovića u Gospinu crkvu, a nosio ga je župnik don Petar Golokordić u pratnji spomenutih svećenika. Ordinanović, kako sam u iskazu kaže, nije bio očevidac čuda, već navodi da su mu po povratku iz Venecije kći Katarina i njegova majka kazali da je raspelo proplakalo prije dva dana. U iskazima se govori o suzama koje su tekle s Isusova lica, kao i podatak da ih je pamukom obrisao don Juraj i spomenuti propovjednik. Katarina je izjavila da je u vrijeme čuda imala oko 11 godina. Pošto je išla uzeti novac iz ormarića, primijetila je da se na raspelu Kristovo lice oznojilo te da kapljice padaju do brade i na desno rame. Kad se usporede tri izjave, vidimo da ima nekih odstupanja, a glavna je posebnost Milanijevog zapisnika iz 1645. da se čudo dogodilo prije oko trideset i pet godina, a to bi bilo oko 1610. g.
Suze – zašto?
Na glavnom oltaru crkve-tvrđave postavljeno je 1895. mramorno svetohranište za Sv. Križ, rad Ivana Rendića. Danas se Sv. Križ nalazi u svetohraništu na oltaru Imena Isusova u župnoj crkvi sv. Lovre, iako je Gospina crkva izvorno mjesto čašćenje Sv. Križa.
Za razliku od hvarskog Sv. Križića iz 1510., za vrbovačko čudo nemamo poznatih zapisa o reakcijama stanovništva. Ključno je navesti da se ni u jednom od tri spomenuta dokumenta (Garzadori, Morari, Milani) ne navode uzroci čuda, odnosno neka uzročno-posljedična veza. Prvi zapis u kojem se spominju uzroci čuda potječe tek iz 1902. g. u knjizi Petra Kuničića Vrboska i njezine rijetkosti. Kuničić bilježi usmenu predaju koja je do danas nepromijenjena. Prema Kuničićevim zapisima, uspoređujući ih s ostalim povijesnim vrelima, čudesne suze sv. Križa imaju uzrok u bolnim vrbovačkim podjelama. Naime, Vrboska, kojoj ime potječe od obližnjeg Vrbanja, nastala je spuštanjem stanovnika Vrbanja i okolnih naselja u do tada nenastanjenu uvalu radi lova srdela. To se izričito navodi u dokumentu iz 1504. g. Potom kroz 16. st. nastaju dvije suparničke skupine uključene u dvije bratovštine, svaka uz svoju crkvu. Crkva sv. Lovre sagrađena je krajem 15. st., a crkva sv. Marije između 1504. i 1521. g. Spor oko prvenstva jedne od dviju crkava riješen je 11. veljače 1558. nagodbom o sjedinjenju dviju bratovština u bratovštinu Tijela Kristova. Nagodbom je određeno da će se bogoslužje obavljati jedne godine u crkvi sv. Lovre, druge godine u crkvi sv. Marije. Tako je Vrboska sve do početka 19. st. imala dvije župne crkve pa je dvadeset osoba iz obitelji utemeljitelja crkava svake godine biralo ili potvrđivalo župnika i kapelana, odnosno dva kapelana od kojih je jedan vršio dušobrižničku službu (“kapelan kurat”), a drugi je bio kapelan bratovštine. Presveto se jedne godine čuvalo u crkvi sv. Lovre, a druge godine u crkvi sv. Marije. Da je zbog toga bilo napetosti, svađa i sablazni, to nam govore dokumenti. Stoga usmena predaja vidi u suzama Sv. Križa poziv na pomirbu dviju suprotstavljenih skupina. Kao što ni nagodba iz 1558. nije uspjela izliječiti dotadašnje rane, tako ni događaj s raspelom nije označio prekid napetosti. Dokumenti bilježe da je napetosti bilo i kasnije. Ukoliko neki novi dokumenti budu otkriveni, utoliko će se vrbovačko čudo moći bolje razjasniti. Za sada imamo samo navedeno.
Današnji izgled – radovi 1782. g.
Kako je Sv. Križ izgledao do njegova sadašnjeg izgleda, nije nam poznato. Po svemu sudeći na njemu nije bilo ukrasa. U veljači 1782. g., Sv. Križ je dobio do danas očuvan izgled, a radove je izveo zlatar Nicolini. Pritom je pamuk sa suzama, koji je do tada bio u staklenoj posudici, ugrađen ispod Isusovih nogu u malom srebrnom relikvijaru (theca) sa staklenim pokrovom. Drvo je okovano, tj. obloženo pozlaćenim ukrasima i srebrom koje su darovale crkve, a troškove izrade su podmirili mještani. Savjesno pristupanje poslu najbolje nam je posvjedočeno zapisnikom u kojem se navodi da su drveni čavlići zamijenjeni zlatnima.
Velike proslave Sv. Križa
Procesija prigodom proslave 1914. g.
God. 1914. slavila se 300. obljetnica Sv. Križa. Na velebnom slavlju sudjelovao je hvarski biskup Zaninović te pomoćni biskup splitski i makarski Carić. Za tu je prigodu franjevac Ljudevit Matković napisao pjesmu Zdravo Križu, a uglazbio ju je fra Kamilo Kolb. God 1934. u Vrboskoj je održano Biskupijsko hodočašće sv. Križu u povodi 1900 godina Kristove smrti. Na slavlju, koje je održano na malom otočiću (Škojic) u vrbovačkoj uvali, sudjelovali su hvarski biskup Pušić i ljubljanski Rožman. God. 2014. slavila se 400. obljetnica koju je na Pjaci prevodio splitsko-makarski nadbiskup Barišić i hvarski biskup Štambuk. Svaka od ove tri proslave bila je popraćena velikom procesijom.
“Zdravo Križu” – pjesma Sv. Križu
Fra Ljudevit Matković (Vrboska, 1887. – Zemun, 1920.)
Zdravo Križu, zdravo drvo,
O kom visi jedan Bog!
Oko tebe kupimo se
Kao oko stijega svog!
Križu sveti, molimo Te
Jer si plako radi nas,
Da te tvoje barem suze
Budu nam na vječni spas!
Ti si dika anđelima
Ures svijetu, ponos nam,
Careva Te nosi kruna,
Svaki grob i svaki hram!
Al Ti srce mnogo mnogo
Uskratilo mio stan,
Pače Te i s porugama
Izgnalo iz sebe van.
Možda zato, Križu sveti,
Ti si plako ovdje baš,
Pokazavši koliko Ti
Na srdašcu spas je naš.
Plač i suze nam doliče,
Mi složismo taj Križ tvoj;
Trnje, čavli – grijesi naši,
A naš nehaj – krv i znoj.
Samo jedno pravo srce
I u srcu bol nam daj,
Da u plaču i pokori
Provodimo život taj.
Daj nam snage kô u lava
Vojevat za Tvoju čast,
Među srca širit svijetom
Tvoju blagu svetu vlast.
Daj u Tvome da se hladu
Zagrlimo ljudi svi,
Da praštamo, da ljubimo,
Kao što nas učiš Ti.
Križu sveti, kunemo se,
Nek nas čuje cio svijet:
Samo Tvoji, za Te ćemo
Uvijek živjet, uvijek mrijet!
Don Ivica Huljev
Nemamo zapisa koji bi nam govorili o utjecaju čuda na reakcije ljudi, a Matković je pjesmu napisao u 20. st. Stoga je razumljivo zaključiti da ako je bilo reakcija, onda su vjerojatno bile slične kao u Hvaru 1510. U to vrijeme kruti pokornički mentalitet bio je još prisutan.
Mirna Čudić
Naravno, ne ulazim u to je li se čudo dogodilo ili nije, nego u reakciju i raspoloživost puka za vjeru koju je pobudilo, i u kontekstu toga tvrdim da je reakcija puka u Vrboskoj daleko zdravija i vjernički ozbiljnija (to se vidi iz stihova pjesme) nego u slučaju onoga drugoga čuda, u kojem se na Boga gledalo kao na nekoga hirovitoga tiranina.
Don Ivica Huljev
Bez povijesnih vrela lako upadamo u pučku mitologizaciju prošlosti, posebno kad se radi o čudesnim događajima. Usmene predaje često su plod naknadne redakcije koja je nastala na temelju kasnijih događanja, što je sasvim razumljivo. S obzirom na vrbovačko čudo ima mnogo nejasnoća, no to za kršćansku svijest nije važno. Uostalom ne časti se neki predmet, nego Onaj koga taj predmet označava. Je li se u Vrboskoj dogodilo čudo, to nije moguće dokazati, ali je najveće čudo kad se i bez čuda vjeruje da je Bogu stalo do ljudi. Izgleda da je u to danas gotovo nemoguće vjerovati.
Mirna Čudić
Iz ovoga bih zaključila da je ovo čudo u Vrboskoj gdje je Raspeti Isus proplakao, za razliku od onoga drugoga polučilo puno zdraviju reakciju, a to se vidi i u pjesmi. Ne kažem da to ima veze s tim što je ovdje riječ o suzama i znoju, a tamo o krvi, ali izostala je ona histerija samokažnjavanja i uslijedilo je ozbiljno preispitavanje života u susretu s Božjom požrtvovnom ljubavlju (iako je do pomirenja između zavađenih strana trebalo proći još vremena).
Don Ivica Huljev
Točno. Hvala!
Mirko Matković
“God. 2016. slavila se 400. obljetnica koju je na Pjaci prevodio splitsko-makarski nadbiskup Barišić i hvarski biskup Štambuk.”
Ispravi lapsus kalami – je se to tako reče!?
Umisto 6 stavit 4.
A bilo bi dobro da si stavi na prilonjski maraški pietak i pogled iz drugega kantuna!! 🙂
http://geomir.blog.hr/2014/03/index.html#dan2
http://geomir.blog.hr/2014/03/index.html#dan9
http://geomir.blog.hr/2014/03/index.html#dan12
http://geomir.blog.hr/2014/03/index.html#dan15