Osim dominikanca Rajmunda Kuparea, koji je u romanu Baraban ostavio dojmove o procesiji Za Križen, imamo i vrijedan uradak kojeg nam je ostavio Dinko Gabelić. U pripovijedalačkom tekstu, objavljenom u Hrvatskoj straži (1931, 77), donosi dio obiteljskih i zavičajnih elemenata, ali i podatke koji obogaćuju dosadašnja saznanja. Stoga ovaj Gabelićev tekst pripada rijetkim starijim zapisima o hvarskoj pasionskoj baštini, i to iz vrela hrvatske periodike. Ljubiteljima hvarske tradicijske baštine bit će zasigurno zanimljivo štivo. Zbog mutnog preslika, možda je poneka riječ krivo prepisana.
(Do Uskrsa uslijedit će još tekstova vezanih uz procesiju Za Križen)
Za Križem
Narodni običaji Velikog Petka na HvaruSunce je na zapadu već davno zašlo za Humom i počelo tonuti u more, kad je Ivan ostavio Tatinju glavu i uputio se doma s mazgom. Naprtio je motiku i mašklin, dobro ih svezao s konopom o luke sedla, obukao jaketu, uzjahao na mazgu i pomalo se uputio doma. Mazga mu nije išla brzo – imala je već preko dvadeset godina – ali njemu je bilo svejedno došao doma po sata prije ili kasnije; znao je da će ga njegovi čekati okolo komina i da ne će večerati bez njega.
Uto zazvoni “Zdrava Marija” u Vrbanju i Svirčima, a malo kasnije zadunji remeta i u Vrboskoj sa Gospe, te se zvuk velikog zvona milozvučnim glasnim tonom širio prostranom dolinom otoka. Ivan skine klobuk, prekrsti se i izmoli “Zdravu Mariju”, a kad je remeta prestao zvoniti, natakne opet klobuk na glavu, prekrsti se i ošine mazgu, da ide brže. Došao je tako do “Gospojice”, gdje je križ od drva i gdje u maloj kapelici gori kandilo napunjeno uljem.
Ovo ga sjeti, da će do nekoliko dana biti Veliki Petak, dan njegove najveće radosti i slave, dan, kad će on nositi križ okolo okolnih mjesta. Sjetio se svoga zavjeta što ga je učinio pred pet godina. Izražaj njegova lica naglo se promijenio, gotovo je problijedio, kad je pomislio na onu strašnu buru ispod Brača. Muka ga je uhvatila.
Bilo je to pret pet godina. Sa jednim starim “levutom”, koji je pozajmio od šjor Mieneta Fabriova, otišao je sa zetom Antetom po pijesak na Brač. Brod je bio pun pijeska, dobar maistral je zapuhao i oni su zajedrili put Vrboske. Kad su došli u po kanala zapuhala je naglo bura i oni su se našli u velikoj pogibelji života. Trebalo je sav teret baciti u more, da se oslobode valova, koji su im rikali iza krme kao zli duhovi. Bura je zavijala sve jače; valovi su počeli nalijevati brod vodom. Uto je sunce – na njihovu još veću nesreću – počelo zapadati; približavala se jesenska noć, koja ih je zauvijek htjela primiti u svoje ždrijelo. Nisu bili daleko od kraja, kad im nenadani “reful” od bure slomi jarbol, razdere jedro i oni su bili prepušteni sudbini…
Molili su Boga i sv. Nikolu Putnika, da ih spasi. Nakon nekoliko sati lutanja po moru brod je udario svom snagom o neku hridinu na vrh “Glavica” i razbio se na stotine komada – ali onu su se obadva spasili. Te noći eto on se zavjetovao da će nositi za Veliki Petak križ.
Ivan se veselio Velikom Petku. A kako i ne će, kad će eto doživjeti, hvala Bogu, do nekoliko dana – da nosi križ. Svatko će ove dane govoriti o njemu i to ne samo u Vrboskoj, nego i u drugim okolnim mjestima. Govorit će o njemu mnogi s prezirom, jer treba imati debelu kesu, da se može nositi križ. Tu treba i večera i objed za pjevače, za one koji će nositi fenjere, duplire i sve drugo za križen. Bude ih barem dvadesetak, tridesetak i skupi ih se uvijek desetak više. Za sve treba pripraviti osim dobrih ovjeda i večera: kafe, rakije, smokava, slatkih kolača, ružulina i Bog ga zna što još. Ivan ipak nije žalio sve to potrošiti.
“Eto, na slavu Božju, neka bude sve!” – uzdahne Ivan. “Potrošio sam dosta i potrošit ću još, ali ne ću zato ostati žalostan, jer znam zašto trošim. Koliko bi njih bilo sretno po selima, da mogu doći do križa! U Vrisniku se na primjer čovjek najteže dokopa križa. Tamo, ako nisi crkovinar, ne možeš ga imat, nego na bruškit, ako te doskoči. I u Vrbanju ga nose crkovinari, a pošto su se oni izredali, nosi križ onaj koji da više. U Jelsi je još najgore. Onamo su u službi crkovnoj: prokuraturi, suci, kastaldo, kamerlengo. Ovaj posljednji namjesti se ispred crkve, čeka povratak litije, te ondje javi kastaldu, dok mu je još križ u ruci, da ga želi nositi buduće godine. Isto valja da javi i župniku. Ali uza sve to još nisi siguran hoće li te postaviti za kastalda ili za kamerlenga. I skupština te može otpuhnuti, onda zbogom križ… Barem ovdje kod nas u Vrboskoj siguran si da ćeš – ako ti se ne dogodi sačuvaj, Bože, koje zlo – nositi križ te i te godine”.
Noć se već dobrano zatamnila, a mjesec je počeo pomalo isticati iza Tatinje glave, kad je Ivan prošao pokraj groblja. Zanesen mislima o Velikom Petku istom se sada trgne i pomisli, da je već dosta kasno. Uzme konop i ošine mazgu, jer se bojao da bi se njegovi doma mogli brinuti gdje je tako kasno. Za čas bio je doma, gdje ga je čekala žena mu Jokica sa djecom okolo ognjišta. Rasedla mazgu, stavi je u kućicu i ode večerati.
*
Remeta je počeo škripati trepetaljkom okolo Vrboske, znak da se približava početak velikog ophoda. Usred noćne tišine čuo se remetin glas:
Kooooooo…. ćeeeee…. za križem, neka greeeee…! a trepetaljka mu je pritom ludo dunjila u rukama.
Svijeće se po kućama pomalo užižu, prozori i dvorišta otvaraju. Diže se svatko, i veliko i malo, da ide za križem. A tko bi ostao ove noći doma? Samo djeca i bolesnici ostaju doma, a svi drugi hrle put crkve, svatko hoće da ide za križem. Tko ne može za križem on će barem ostati u crkvi da dočekuje križe, bilo u crkvi bilo pred crkvom. Na noć Velikoga Petka nisu nikada mještani spavali.
Djeca su već nekoliko dana prije Velikoga Petka napravila “korokonta” za put, a i stariji nose u žepovima po koji rukovet smokava ili grožđica a da budu hrabriji i da izdrže daleki put, gucnu po koji “bićerin” rakije ili prošeka.
Veliki oltar gori u moru voštanica. U sredini oltara nalazi se grob Isusov. Svijet po crkvi još žamori, razgovaraju se kako će biti na putu: djeca se dogovaraju kako će se voditi za križem, da ne bi zaspali i gdjegod po selima ostali u crkvi. Svatko očekuje križ iz sakristije. Trepetaljka zadunji, svijet se stiša, a iz sakristije nose križ. Eno Ivana kako ponosno stupa s križem do groba Isusova. Ide na klupu pred oltarom i duboko se klanja. Okolo Ivana oni s fenjerima i duplirima te dva pjevača. Kad je nastala tišina, prihvate pjevači:O Isuse – božji sinu
Slava Tebi – budi viku!…U crkvi vlada grobna tišina. Svatko se opaja ovim sjetnim glasovima pjevača. Kad su svršili pjevati, izađe župnik Don Keko na oltar i preporuči onima koji će ići za križem, da se vladaju čestito, nek ne bude bruke kao i lanjske godine, neka se mole Bogu, jer svatko ima za koga moliti. Neka se ne miješaju muški sa ženskima i neka se vladaju kao pravi kršćani.
Kad je Don Keko svršio prodiku, odjekne još jedamput svodovima crkve kratka strofa pjevača i litija krene dalje.
Noć je prekrasna, ljepša nije mogla da bude. Mjesečina je. Pun mjesec. Nema nego jedanaest sati. Litija se odvija pomalo iz crkve. Ivan je prvi pred litijom. On je i ujedno srčika litije, jer za križem nema župnika. Svi ga radoznalo gledaju. Okolo njega djeca i dvojica koji nose svijeće, da mu svijetle ispred križa, da mu se ne bi sačuvaj, Bože, dogodila nesreća da padne s križem. Tu bruku ne bi nikada zaboravili u mjestu. Ivan podigne “toniku”, prekrsti se, i pomalo u ruke božje krene litijom.Već su se lijepo svrstali: prvo djeca do križa, zatim muški, a onda ženske. Duga zmijolika litija se odmotava iz crkve kao s klupka. Na kraju mjesta dočekaju Ivana ukućani i izljube se s njim zaželivši mu sretan povratak.
Ivan ponovno dobro zaveže oko pojasa “toniku”, a zato mu vrijeme drže pomagači križ, prekrsti se i u ime Božje krene litijom ostavljajući pomalo Vrbosku. Djeca su nemirna, tiho šapuću koliko koji ima “korokonta”. Ostalo sve se dalo molitvi, a osobito one starice koje ove noći idu bose za križem. Njihova usta ne će prestati čitave noći moliti tople molitve Bogu.
Ptice preplašene od litije bježe daleko u šumu da se zaklone pred ovim neobičnim noćnim posjetom. Iz usta pobožnih vjernika diže se skromna molitva Bogu za nevoljne, bijedne, za prijatelje, roditelje, braću, sestre, diže se molitva vruća Bogu, iskrena molitva…
I ova noćna ophodnja imade duboku sućut u srcima vjernika. Mnogo će starica ove noći proliti niz svoje staračko naborano lice po koju krupnu suzu. Oh Bože, kako su ove starice pobožne! Na stotine Očenaša izmolit će ove noći. Litija je već stigla blizu Jelse. Naokolo vide se litija iz Pitava, Vrisnika, a i jelšanska je već dosta odmakla od Jelse. Usta ove noćne čete vjernika neprestano šapuću tople molitve:Očenaš, koji jesi na nebesih
_ _ _ _
Ja se kajem, Bože mili
Od svakoga griha moga…
_ _ _ _
Pomiluj mene Bože
Po velikom milosrđu tvojem.. itd.Naskoro prispije litija u Jelsu. Kod sv. Mihovila dočeka dosta Jelšana vrbovački križ i priključe se litiji do crkve. U Jelsi se ostalo pol sata u crkvi. Pjevači su pjevali posljednju strofu.
Ajme sinko – željo moja
Tužna ti je – majka Tvoja.I litija krene za Pitve, zatim Vrisnik, Svirče i Vrbanj.
Sunce je već počelo isticati iza Biokova, kad je vrbovački križ ostavio Vrbanj i krenuo put Vrboske.
*
Poslije ove noći poslije ovog križnog puta svanulo je divno jutro, sunce je crvenim zrakama, zarudilo na istoku i umornim noćnim putnicima obasjalo lice, koja su se sjajila puna duševnog zadovoljstva i sreće. A Ivan, koji je ove noći izdržao tešku Kalvariju noseći golem križ oko okolnih mjesta po slabim putevima, bio je vesela i ako umorna lica. Doskora su stigli doma. Već kod groblja dočekat će sve ono mnoštvo mještana križ, što nije otišlo na put ove noći.
Kud većeg, kud sretnijeg Ivanova zadovoljstva, nego kad je stigao pred crkvu gdje su ga dočekali njegovi znanci, rođaci i prijatelji i srdačnim mu osmjehom stisnuli ruku i čestitali mu.Dinko Gabelić
Odgovori