U drugom dijelu niza tekstova o procesiji Za Križen, donosim još jedan tekst reportažnog tipa iz 1929. g. u kojem su pretočeni osobni dojmovi o procesiji Za Križen, kao i poneki podatak kojim se upotpunjuju dosadašnja povijesna saznanja. Napisala ga je Zorka Giunio rođ. Carić i objavila u hrvatskom tjedniku Obitelji (1929, 15).
NARODNI OBIČAJI NA VELIKI PETAK U JELSI
Procesija, koja se održaje u noći između Velikog Četvrtka i Petka i polazi iz Jelse preko pet mjesta vraćajući se jutrom doma, plod je one žive vjere, koju je taj veliki dan izazvao u kršćanstvu. Sam smještaj tih sela doprinio je, da se ophod na tako jedinstven način provodi. Narod čuva kao svetinju taj obred i predaje ga u amanet iz naraštaja u naraštaj…
Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče Vrbanj i Vrboska, položeni u krugu na zelenim sagu vinovih loza, iskićenom maslinama i malenim brežuljcima borovih gajeva, hvataju se u kolo, kao seoske djevojke uoči sajma. Po svim tim mjestima navečer Velikog Četvrtka vrvi narod, čuje se tiho pjevanje crkovnih žalobnih pjesma; sve ja na ulici, sve se sprema na veliku noć, samo slabi starci ostaju da čuvaju nejaku djecu po kućama. Iz svih tih sela o ponoći kreću Križevi na svoj put: idu svu noć jedan za drugim, iz mjesta u mjesto, a da se nikad ne susretnu. U tamnoj noći svijetle se voštane svijeće, penju se po grebenima uzanih staza, koje vezuju selo sa selom, lagano i hitro, i rekao bi, da su aveti neke, kad ne bi odjekivala njihova molitva:
“Dragi, dobrostivi Isuse!”
Crkva je prevučena crninom. Veliki oltar se sjaji u plamenu upaljenih duplira, a klupe u kapeli pokrivene su tamnim damaskom, pa i ona u sredini, gdje oba pjevača pjevaju:
“Nut mislimo svi mi danas,
Ko na Križu umri za nas…”
O ponoći župnik s propovjedaonice sprema narod na svečani čin, koji se ima da izvrši, dok onima, koji ostaju, preporuča da dostojno dočekuju križeve, koji prohode.
Križ nosi onaj bratim, na kojega je kocka pala na Gluhu Nedjelju. Pred njim i iza njega idu oni s fenjerima i duplirima, dok uz sam Križ jedan nosi štap, da putem odgrne granu masline, ako se pružila iznad puta i smeta Križu prolaz. Iza Križa idu po izbor pjevači, bratovštine, pa ostali narod. Svećenik ne prati vazda ophod.
Drveni zvukovi trepetaljke otvaraju put ophodu, koji se upućuje put Pitava. Idu za Križem, da pod tim velikim znamenjem svaki pojedinac ponese u sebi skrivene težnje, prošnje, zavjete i pokore, potkrijepljene uhvanjem i vjerom u Boga.
Do navrh ceste mnogo svijeta prati Križ, a onda se vraća u Crkvu, da dočeka najprije onaj iz Vrboske, pak redom sve ostale. Tako u iščekivanju Križeva ispunja im se noć.
Molitva se vjernika za Križem razliježe kroz noć. Stižu na prvo stajalište: u Pitve. Na vratima crkve župnik dočeka ophod, poljubi Križ i uvede ga unutra, dok pjevači pjevaju Isusove riječi:
“Pojdi Ive, majci mojoj…”
Zatim kreću put Vrisnika. U crkvi sv. Antuna zapjevaju pjevači:
“Jaoh! Gospe, plačna moja,
Di je sada dika tvoja…”
Mjesec ih prati dalje i rasvjetljuje im put. A oni pobožno mole:
“Isuse blaga i ponizna srca…”
Pojavljuje se i kupula sv. Mandaline u Svirčima, sada presvučena cinčanim limom. Skinut je bio u ratu s nje raskošni bakreni oklop, čime su se Svirčani ponosili.
U prostranoj crkvi, uz bezbroj svijeća i srebrenih kandila zapjevaju:
“Slušaj, Gospe, tužne glase…”
Sve je živo oko crkve i u njoj, svi pobožno mole, samo je koja umorna žena zadrijemala, u kutu.
Procesija krene u Vrbanj. Sviće. Istok se rumeni, a vrh sv. Nikole čini se bliži, jasniji. Lagani povjetarac se spušta niza njih, preko brežuljaka u dolinu, oživljavajući maslinove listiće, vinove loze i umorna lica ljudi za Križem. Busovi ružmarina, česmine, pa jorgovana i ljubice opajaju uzduh. Taj miris proljeća, koje te veže uspomenom lijepih djetinjih dana, nestašnog vrludanja po gorici i livadama, snaži i preporađa. I ono tužno pjevanje i onaj bezimeni vapaj ispunjen je sada nekim svježim uhvanjem. Uskrs! Uskrsenje Gospodinovo, uskrsenje naših nada!
Žalobno pjevanje u crkvi sv. Duha:
“Jaoh! Sinko, dobro moje,
ali je to dilo tvoje…” –
nije se više činilo onako turobno, bilo je ispunjeno nekim većim, jačim čuvstvom.
Nakon dugog noćnog hoda, osvježeni jutarnjom rosom, idu svi u grozničavoj žurbi dalje. Osjeća se neko neobično raspoloženje i kod odraslih i kod djece, k ja se čas hvataju majčina krila, čas trče pred njima. Dječaci sada više nego prije pečate voštanim svijećama odjeću jedan drugome.
U Vrboskoj, pred Marijinom slikom Pavla Veronesa, u Gospinoj crkvi, gdje je prije bio kašteo podignut u obranu od gusara, zapjevaše “Gospin plač”:
“Ah, prislavni Križu sveti,
Na kom visi Sin propeti…”
Idu i u župsku crkvu da pred Tizianovom slikom sv. Lovrinca nastave:
“Ajme, Sinko! Zač’ me raniš?…”
To je posljednje stajalište do Jelse.
Sunce se polagano uspinje prodirući kroz jablanovo granje jelšanske aleje. U perivoju na obali i po trgu vrvi narod. Neki su istrčali ususret ophodu, da mu se pridruže, dok su starice pobožno moleći u crkvama očekivale povratak procesije. Začuje se izdaleka:
“Klanjamo se, Isuse, blagoslivljamo tebe”. I dok je procesija popostajala u kapeli sv. Mihovila, župnik je već na trgu isčekivao Križ. Djeca su dotrčala iz Male Bande, da jave dolazak, a uto se pomoli Križ. Sve obuhvaća duboki duševni osjećaj.
Neki nutarnji nemir ispunja dušu onoga, što je nosio Križ. Ne zna, hoće li Bog primiti njegove molitve, hoće li primiti zavjet, što ga je učinio. Je li smio on da nosi Raspelo, je li bio dostojan sluga Božji? Išao je bos, noseći težak križ, sada brže no ikada: htio je, da ga što prije povrati crkvi i time završi časnu dužnost – svoj zavjet. Baca se nice pred župnikom, a suze mu same vrcaju….
Župnik primi križ i poljubi ga. Procesija nastavlja put uz crkvu sv. Ivana preko Bajamskog doca u župsku crkvu. Župnik blagoslovi onim istim Križem narod u crkvi. Sve je obuhvatio duboki osjećaj zadovoljstva, da je bio, iako u malenom, sudionik Velike Žrtve Isusove.Zorka Giunio
Odgovori