Vrbovačko zvono sv. Križa iz Kupareova romana Baraban.

Zvono ‘svetog Križa’ odmjerenim i izbrojenim udarcima
najavljivaše vjernicima novi sat klečanja.
Na njegov zvuk ljudi se pobožno prekrižiše,
prekinuše za čas posao i izmoliše starinsku molitvu:
‘Blagoslovljen svaki hip i sat prisveti oltarski sakramenat!’
‘Kvarantore’ su. Svetčana tišina i sabranost prožima varoš.
Zamukla je pjesma i svaka bučna rieč. I gostionice su zatvorene.
Iz svake se kuće sprema netko, da tog dana obavi ‘uru’ pred izloženim Svetotajstvom.

Rajmund KUPAREO, Baraban

Što su kvarantore i odakle potječu

U tradicijskom životu vjere u župama jadranske Hrvatske 40-satno klanjanje (Kvarantore, od talijanskih riječi quaranata ore, tj. četrdeset sati; lat. Oratio quadraginta horarum) označava pobožnost javnog štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta, i to najčešće u danima od Cvjetnice do Velike srijede.

U svom izvornom obliku kvarantore su danas očuvane samo u manjem broju župa koje su ih, primjerice, imale između dva svjetska rata, iako ih, što se razumije, nalazimo samo na hrvatskom prostoru nekadašnje mletačke uprave i Dubrovačke Republike.  Dakle, riječ je o pobožnosti koja je nastala pod utjecajem katoličkih strujanja u mediteranskom prostoru, pa je pod utjecajem omiljenih pobožnosti koje su se njegovale u okrilju talijanskih bratovština, kao i zbog crkvenih i državnih uredbi, udomaćena i kod nas, primivši naša pučka i gradska obilježja. Kad je riječ o počecima ove pobožnosti, onda treba reći da se u literaturi najčešće navodi da su počeci klasičnoga oblika 40-satnog klanjanja nastali u Milanu između 1527. i 1537. godine. Na prostoru Mletačke Republike – a ona je glede nastanka ove pobožnosti kod nas veoma važna – prvi put se uvode u Udinama 1564., dok ih u Veneciji prvi put obavljaju isusovci 1584. g. Iste je godinu u Veneciji osnovana i bratovština 40-satnog klanjanja (emeronitti) koja je u danima pred Pepelnicu, tj. na vrhuncu karnevala, 40-satnim klanjanjem davala zadovoljštinu za grijehe počinjene u vrijeme karnevala. Iz istih su pobuda prvi put održane u Padovi 1600. g. Međutim, korijeni ove pobožnosti mnogo su stariji i nisu vezani uz Milano. Naslanjaju se na simboliku četrdesetsatnog počinka Kristova tijela u grobu, o čemu je već sv. Augustin govorio u djelu De Trinitate, pa su se uz taj simboličan broj javljale različite molitvene pobožnosti u srednjovjekovnom razdoblju.

Zadar kao jedno od izvorišta štovanja Svetotajstva

Za hrvatsku nacionalnu i vjersku baštinu prigoda je istaknuti jednu nedovoljno naglašenu činjenicu u kontekstu hrvatske pasionske baštine. Naime, i u suvremenoj se talijanskoj literaturi često ističe da je Zadar mjesto najstarijeg spomena četrdesetsatnog klanjanja. Prema zapisima ova pobožnost postoji u Zadru prije 1214. g., a obavljala se kroz tri posljednja dana Velikog tjedna u crkvi sv. Silvestra, iako u svojevrsnom obliku bdijenja. Ujedno se Zadar spominje kao mjesto prvog obavljanja ove pobožnosti izvan Velikog tjedna, točnije u vrijeme izbijanja kuge 1304. g. U prvom svesku djela Zara cristiana, Bianchi navodi predaju da je papa Aleksandar III. 1177. g. – pri svom četverodnevnom pohodu Zadru na putu iz gradića Vieste za Veneciju, a pritom je bio i na Visu – obdario flagelantsku bratovštinu crkve sv. Silvestra oprostima vezanim za obavljanje četrdesetsatnog klanjanja, iako se, što je i razumljivo za to vrijeme, navodi da se Svetotajstvo ne izlaže izvan svetohraništa, nego se klanjanje obavlja pred svetohraništem koje je u obliku groba. Međutim, takav oblik može se samo uvjetno nazvati izvorom onoga što će se pod pojmom 40-satnog klanjanja razviti u 16., a nadasve u 17. i 18. stoljeću. Inače, povijest bilježi da je u 17. st., uz 4. korizmenu nedjelju, postojalo 40-satno klanjanje u Zagrebu.

Venecijanski običaj i crkvene uredbe

Mletačka je vlast tijekom 17. st. donijela nekoliko odredbi o ovoj pobožnosti koja je postala veoma omiljena u vrijeme ratnih opasnosti, nedaća i pošasti, uvijek se vodeći riječima psalma: Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi. Tako je poznato da je 1706. mletačka vlast odredila da se u svim venecijanskim crkvama održava 40-satno klanjanje. Ima autora koji smatraju da je venecijanska praksa uvelike utjecala na daljnji razvoj te pobožnosti, međutim tomu su doprinijele i odredbe papâ poput enciklike Graves et diuturnae iz 1592. g. i Aeternus rerum Conditor iz 1623. Novi zamah ovoj pobožnosti, kao i oblik kojeg do danas ponegdje nalazimo, dobila je spomenuta pobožnost 1731. kad je papa Klement XII. izdao najpoznatiju i najutjecajniju uredbu – Instructio Clementina. Iako je donesena za Rim, njezine su odredbe dalekosežno utjecale na opću Crkvu i imale upliva na kvarantore i u najudaljenijim dijelovima svijeta.

Najpoznatiji sveci 40-satnog klanjanja su sv. Karlo Boromejski i sv. Filip Neri koji ih je održavao svake prve nedjelje u mjesecu, a gorljivi podupiratelji su bili isusovci i kapucini. Sve u svemu, zlatno doba 40-satnog klanjanja je 17. i 18. st. Tada je ta pobožnost u Veneciji imala svoj vrhunac, a do 1808. spominje se održavanje noćnih kvarantora u Veneciji. Posvuda je ukrašavanje oltara na kojem se postavljao tron za izlaganje Svetotajstva bilo veoma raskošno, s velikim brojem svijeća, što je bilo u skladu s onodobnim naglaskom na kontrastu svjetla i tame, pa i kao prostor oduška barokne umjetnosti i nastojanja da se doprinese katoličkoj obnovi u vrijeme poslije Tridenta. Tako je u baroku nastala upečatljiva i za mnoge do danas neprežaljena scenografija koja je, što je i razumljivo, s prostora današnje Italije proširena diljem svijeta, pa tako i u biskupije jadranske Hrvatske. Iz današnjeg gledišta može se reći da se ova pobožnost smatrala godišnjom duhovnom obnovom pojedinih župa.

Pobožnost jadranske Hrvatske

KORČULA: Kvarantore u ex–katedrali sv. Marka.

VELA LUKA: Procesija u sklopu zajedničke ure kvarantora

Koliko mi je poznato jedino su se u šibenskoj katedrali kvarantore tradicijski održavale u danima prije Cvjetnice, kao u određenom obliku i danas, dok su na Cvjetnicu počimale u Gospe van Grada, što se zadržalo do danas. U Šibenskoj biskupiji su ih imale veće župe, primjerice, Skradin, Tisno, Betina, a u Primoštenu ih je uveo don Josip Arnerić, župnik rodom iz Postira. Prema mišljenju povjesničara don Slavka Kovačića riječ o višestoljetnoj ustanovi u većim mjestima Splitsko-makarske nadbiskupije, pa se i danas, osim u splitskoj katedrali te trogirskoj i makarskoj ex katedrali, obavljaju u većim mjestima poput Sinja, Metkovića, Baške Vode. Na Korčuli su ih imale sve župe, dok su danas očuvane u Korčuli, Blatu i Veloj Luci. Mišljenje je don Bože Baničevića da su u Korčuli uvedene najkasnije početkom 18. st. ovisno o nagnućima pojedinih biskupa. Kad je riječ o otocima Hvaru, Braču i Visu, za sada poznata vrela bilježe kvarantore u hvarskoj katedrali 1754. g., a nedvojbeno su uvedene mnogo ranije. Po svemu sudeći u Starom Gradu su uvedene u 18. st., a za Vrbosku točno znamo da su uvedene 1868. g. u vrijeme biskupa Dubokovića. Za razliku od ostalih župa, jedino se u Vrbanju do danas održavaju uz svetkovinu Duhova, odnosno uz naslov župne crkve, što je zabilježeno već početkom 19. st. Danas se kvarantore održavaju u dubrovačkoj katedrali, krčkoj katedrali, Orebiću, Drnišu, iako rijetko u klasičnom obliku.

HVAR: Kvarantore u Katedrali dok se oltar ukrašavao u baroknom stilu s velikim tronom i mnoštvom svijeća.

HVAR: Propovijed (fervorin) na Veliki petak u Katedrali

Klasični raspored 40-satnog klanjanja pred Svetotajstvom odvijao se gotovo posvuda na jednak način. Prva odstupanja nastaju u drugoj polovici 20. st., što se podudara s protuvjerskim težnjama, zabranom pojedinih procesija, opadanjem interesa za stoljetne vjerske običaje, iseljavanjem i naglim smanjivanjem broja stanovnika u našim župama. Raspored 40-satnog klanjanja u hvarskoj katedrali očito je bio model za sve naše župe, jer nije bilo izrazito većih odstupanja između Hvara i ostalih mjesta u biskupiji. Poslije prijepodnevne svečane mise na Cvjetnicu, uslijedilo bi otvaranje kvarantora, i to procesijom sa Svetotajstvom, a prva ura klanjanja bi započela točno u podne. Navečer u 19 sati bila bi zajednička ura (Hora Communis) kojom bi se zaključilo klanjanje toga dana. Dakle nije bilo neprekinuto, tj. preko noći. Na Veliki ponedjeljak i Veliki utorak u 6 sati bilo bi izlaganje Svetotajstva, a navečer u 19 sati zajednička ura. Na Veliku srijedu bi izlaganje započelo u 5 ili 6 sati, a onda bi se sveukupno klanjanje zaključilo svečanom misom i procesijom kako bi se Svetotajstvo pohranilo oko podne.

HVAR: Sadašnje kvarantore u Katedrali. Svetotajstvo je izloženo na oltaru prema puku.

Tijekom tih dana najvažniji dio klanjanja bila je zajednička ura u večernjim satima na kojoj bi osim tradicijskih pjesama i napjeva bila i prigodna, odnosno tematska propovijed. Propovijedi su se redovito održavale s propovjedaonice, a u prošlosti su privlačile veliki broj vjernika, posebno muškaraca. Dnevni i tjedni tisak s kraja 19. i početka 20. st. često bilježi pohvale na račun pojedinih propovjednika. Usmena kazivanja pamte slučajeve da se ponegdje slalo djecu da zauzmu mjesto u crkvi da bi odrasli imali osigurano mjesto za sjedenje. Inače, praksa korizmenih propovijedi u Hvarskoj biskupiji može se pratiti od 16. st. Naime, u većini naših župa tijekom korizme bi u župi bio posebni propovjednik, najčešće franjevac, dominikanac ili isusovac, koji je držao propovijedi u korizmi, nekoć gotovo svaku večer, pa kasnije tri dana u tjednu, ali je još i poslije Drugog svjetskog rata u većim župama u vrijeme muke, tj. od u tjednu prije Cvjetnice, svakoga dana bila propovijed. Zbog smanjivanja broja stanovnika, kao i zbog slabog interesa vjernika za tradicijske pobožnosti, u Velikom tjednu na Visu više ne dolazi posebni propovjednik (predikatur, predikavac, frotar), no i na Braču i Hvaru župnici muku muče kako bi našli svećenika koji bi u Velikom tjednu propovijedao i ispovijedao, što će u budućnosti postati nemoguća misija. Dakako, dođe li netko čije se propovijedi dosadne ili za domaći ukus promašene, onda nisu rijetki komentari na račun propovijedi i propovjednika, kao i onoga tko ga je doveo, što odgovara tipičnim crtama mediteranskog duha. Danas, koliko mi je poznato, na zajedničku uru klanjanja dolazi sve manji broj mlađih ljudi, a prevladavaju župljani srednje i starije životne dobi, posebno ljubitelji tradicijskih napjeva, pa se može reći kako je teško misliti da će ova pobožnost u budućnosti opstati, što je vidljivo iz drugih primjera.

KRK: Otvaranje kvarantora u krčkoj katedrali na Cvjetnicu.

BLATO: Otvaranje kvarantora na Cvjetnicu

Danas je u nekim župama Hvarske biskupije klasični raspored izmijenjen, odnosno broj sati skraćen i ukrašavanje oltara pojednostavljeno, a u hvarskoj katedrali više nema ništa od starog načina ukrašavanja glavnog oltara. Kad se sve zbroji, može se reći da je učuvanje ove pobožnosti vezano uz više čimbenika. Tako se u više-manje klasičnom rasporedu 40-satno klanjanje održava u Komiži, Visu, Hvaru, Starom Gradu, Jelsi, Supetru, Postirima, Pučišćima, Bolu i Nerežišćima, a u izrazito skraćenom obliku u Vrboskoj i Milni, dok se u manjim mjestima obavlja klanjanje samo na Cvjetnicu, kako je bilo i u prošlosti. Koliko su kvaranotore bile važne govori podatak iz Staroga Grada da je početkom 20. st. zbor trebao svake godine naučiti novu skladbu pokorničkog psalma Smiluj se meni, Bože i novu skladbu Divnoj dakle te običaj da se, primjerice, s magarcem ne prolazi pored crkve dok je izloženo Svetotajstvo.

U gradu Hvaru su kvarantore poznate po 6. psalmu Domine ne in furore tuo – Gospodine, nemoj me karati u gnjevu svome kojeg je početkom 19. st., prožet duhom talijanske operne glazbe, uglazbio Josip Raffaelli, Hvaranin i kanonik. Hvarani tu omiljenu skladbu zovu Erubeska po najupečatljivijem retku.

JELSA: Bratimi Presvetog Sakramenta u procesiji iz crkve sv. Ivana prema župnoj crkvi u popodnevnim satima Cvjetnice, Velikog ponedjeljka i Velikog utorka.

JELSA: Bratimska ura u župnoj crkvi Uznesenja Marijina.

Budući da je u svim našim župama postojala bratovština Presvetog Sakramenta, bratimi su imali zaduženje obaviti uru klanjanja pojedinačno, kao i obaviti zajednički pohod, što se još danas obavlja u Jelsi i Hvaru. Statuti hvarskih bratovština imali su u svojim pravilima obvezu da bratimi u tunikama sudjeluju u procesiji otvaranja i zatvaranja kvarantora te da redovito po dvojica obavljaju uru pred Svetotajstvom. U Jelsi i danas bratovština Presvetog Sakramenta obavlja kroz tri dana bratimsku uru. Okupljaju se u crkvi sv. Ivana te pjevajući Smiluj se meni, Bože u procesiji dolaze na uru klanjanja u župnu crkvu Uznesenja Marijina gdje otpjevaju staru pjesmu Smil se na me tužna smili. U Hvaru na Cvjetnicu svoju uru zasebno obavlja bratovština sv. Nikole i bratovština sv. Križa, a jedni i drugi u određeno doba dana izmjenjuju se pojedinačno na klanjanju.

U Vrboskoj je ostao naziv bratimska ura za zajedničku popodnevnu pobožnost na kojoj se pjeva Ja se kajem, Uzdasi Isusu te molitva na čast Isusovih rana, a do zabrane procesija je postojala bratimska ura s procesijom iz jedne u drugu crkvu. U Starom Gradu do danas u popodnevnim satima postoji dominikanska ura koju animiraju dominikanci, a 50-ih godina su iščezle tri male procesije kojima se iz triju crkava dolazilo obaviti na Cvjetnicu pohod Svetotajstvu u župnu crkvu, što je bio ostatak nekadašnjih pohoda bratovština. U Starom Gradu i Vrboskoj se na zajedničkoj uri pjeva Prosti moj, Bože, Klanjamo ti se, Kriste, Smiluj se meni, Bože te ono što je posvuda uobičajeno za euharistijski blagoslov. U Vrboskoj su Divnoj dakle i Klanjamo ti se, Kriste, iako skladbe Josipa Raffaellija, poprimile pučko glazbeno oblikovanje. U Jelsi se na zajedničkoj uri, osim psalma Smiluj se meni, Bože, pjeva Prijatelji moji i bližnici moji, te Budi hvaljeno po sve vrime.

Komiške kvarantore

KOMIŽA: Zajednička ura na Cvjetnicu, Veliki ponedjeljak i Veliki utorak.

U Komiži se kvarantore odvijaju u župnoj crkvi sv. Nikole koju s cijelim sklopom Komižani nazivaju Muster. Nije poznato kad su uvedene, ali vjerojatno u 18. st. Važno je reći da se u Komiži i danas ukrašavanje oltara odvija bez novijih izmjena, te je u našoj biskupiji Komiža jedino mjesto gdje je gotovo potpuno održan klasični način ukrašavanja oltara za kvarantore.
U dogovoreni dan u tjednu prije Cvjetnice skupina muškaraca i žena postavlja po uobičajenom rasporedu ukrase na glavnom oltaru. Uz crvenu robu, što je tipično obilježje baroknog ukrašavanja, kojom se prekrivaju zidovi svetišta, luk nad ulazom u svetište, drvena konstrukcija za svijećnjake i dijelovi oltara, stavlja se veliki broj svijećnjaka, tron (komiški: spozidur), anđeli i kruna te tijekom zajedničke ure klanjanja gori više od 120 voštanica u prostoru ispunjenom brojnim cvijećem, dok ih je prije bilo više od 150. Kad se sve postavi, slijedi u staroj samostanskoj kuhinji ručak za one koji su pripremili crkvu za kvarantore, a jednako i kad se rasprema oltar na Veliku srijedu. Kao i na Hvaru, tako i u Komiži za cvijeće i svijeće župljani daju svoj novčani doprinos.

Zanimljivo je da se u Komiži pod pojmom kvarantore označava sve što tvori ukrašen prostor za izlaganje Svetotajstva. Uz to, jedina je u pravom smislu riječi posebnost metalna naprava sa šest svijeća kojom se polagano diže i spušta pokaznica sa Svetotajstvom te tako postavlja na tron, što daje teatralni prizvuk slavlju i širi glas o posebnosti komiških kvarantora. Usmena predaja, a ona je veoma oskudna, govori da je takav model ukrašavanja prenio iz Venecije neki komiški kapetan s nadimkom Zonkotov, dok druga spominje da je to bio Sibe Mardešić-Centin. I u Visu i u Komiži tijekom zajedničke ure klanjanja zbor u arhaičnom prijevodu pjeva Smiluj mi se, Bože, iako se u Visu za taj psalam upotrebljava latinski naziv Miserere po prvoj latinskoj riječi tog psalma.

VIS: Kvarantore u župnoj crkvi Uznesenja Marijina.

Tijekom dana uvijek je u molitvi pred Svetotajstvom pokoji vjernik, uglavnom dolaze žene, no na večernjoj zajedničkoj uri rijetko se nađe netko od djece i mladih, a broj nazočnih na zajedničkoj uri rijetko prelazi stotinu. Kao i drugdje, tako se i u Komiži znakom zvona najavljuje svršetak i ujedno početak svake ure klanjanja. Inače, kad je riječ o broju vjernika, Župa Komiža je početkom 20. st. po broju župljana bila najveća župa Hvarske biskupije, prelazeći više od pet i pol tisuća vjernika, uključujući i dvadesetak stanovnika u svjetioniku na Palagruži.

Ima li spasa za kvarantore?

Za one koji misle da je u prošlosti sve bilo bolje, da se nikada ništa nije mijenjalo, potonji ulomak iz jednog dopisa objavljenog u zadarskom listu Katolička Dalmacija govori više od mnogih uvjeravanja. Tekst nije napisan jučer, nego 1882. g. Poznavateljima hvarskog konteksta ovo će biti pravi biser.

… napredujemo u svem, samo imamo rdjave početke u pjevanju, a osobito u crkvenom, što se najbolje dade opazit velike sedmice kad je crkva puna bogoljubnika došavših da se Bogu mole; svak pjeva na svoj način.  Ali Bogu hvala malo po malo i u tom ćemo napried. Već smo počeli: sada je da nastavljamo. Ove godine naime Velike sedmice nauživali smo se milozvučnog glasa našega vriednog pomoćnika gospodina Don Petra Perića [kapelan u Jelsi do premještaja na Vis., op. I. H.], koji poznajući pjevanje, ima uztrpljivost s mladeži poučavajuć i nju da uzmogne hvaliti Gospodina pristojnim pjevanjem, kako svi ostali narodi izobraženi. Ne valja svedj povraćat se na onu: kako naši stari, tako ćemo i mi; jer, da bismo živili po staru, tad Jelsani nebi dopirali tek do Spljeta i Cimigalje.

Drugo, oni koji misle da je Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) pomeo ono najbolje što smo imali, bit će korisno pročitati što je izjavio starogradski župnik-dekan don Dinko Bučić kad je, zbog liturgijske obnove obreda Velikog tjedna u vrijeme pretkoncilskog pape Pija XII., a to je bilo 50-ih godina 20. st., u ožujku 1958. g. odgovorio Ordinarijatu na pritužbe koje su stigle zbog ukidanje tradicijskih obreda.

Tri popodnevne procesije na Cvjetnicu: iz sv. Roka, iz sv. Petra, iz sv. Nikole bile su na porugu, još bolje na sablazan. Ovim procesijama nije prisustvovao ni jedna odrasli muškarac, nego djeca i oko 50 ženskih. U procesiji iz crkve sv. Nikole, koju vodi vlč. Zuviteo, bilo bi 8 – 12 pjevača, ali uz uvjet, da u crkvi bude demežana sa 10-12 lit. vina. Procesije (pohodi grobova), koje su počimale u Zdravo Marijo i trajale više od sata, imale su svrhu, da na Veli Četvrtak okupe narod na propovijed o Muci, a Veli Petak za Teoforičnu procesiju. Medjutim danas, kada se po Novom Obredu funkcije obavljaju uvečer, iste bi se obavile radi svih procesija dosta kasno. A celebrans bio bi zamoren.

PAPA FRANJO: Oni [običaji] mogu biti lijepi, ali danas više ne služe kao sredstvo za prenošenje evanđelja (EG, 43).

Sličnih primjera ima još i mogu nam pomoći u boljem sagledavanju odnosa između prošlosti i sadašnjosti. Dakle, ako se pitamo ima li u budućnosti spasa za kvarantore, znajući da smo zahvaćeni sve većom nezainteresiranošću mlađih naraštaja za tradicijske oblike pobožnosti, onda će to ovisiti o pitanju hoćemo li se truditi oko prikladnih načina u povezivanju te pobožnosti s novom evangelizacijom, kako bi nam pomogla u dubljem razvijanju osjećaja za euharistijski način života. Mislim da od kvarantora ne treba dizati ruke. Nije riječ o pukom zauzimanju oko jednog mjesnog običaja, ma koliko je to za mnoge samo lijep običaj i sentimentalna oaza, nego nam valja, na tragu naslijeđa, shvatiti i prihvatiti kako nam taj drevni način štovanja Kristove sakramentalne prisutnosti može pomoći u razvijanju molitvene dubine. Poticati kvarantore u ime puke tradicije ili kao dio tradicionalističke pomame za prošlošću, što se može nazvati svojevrsnom talibanizacijom Crkve, ne vodi dobrome cilju. Pred Presvetim, neovisno o broju svijeća, napjeva, cvijeća i ornata, daje nam se u tišini Božji pogled kao dar za preispitivanje i uviđanje svojih životnih putova, odluka i zastranjenja. To će dakako ovisiti o tome hoćemo li uspjeti shvatiti i prihvatiti da se ovo pitanje ne tiče samo svećenika, nego cijele zajednice vjernika. Kvarantore, odnosno klanjanje pred Presvetim, ne smije nas voditi obnovi scenografije s crno-bijelih fotografija ili nostalgičnim neurozama, a takvih pojava i zahtjeva ima, pa i u ime obogaćivanja turističke ponude, nego nas mogu voditi obnovi srca u duhu Kristova evanđelja i, dakako, polazeći od silnica koje nam je ostavio Drugi vatikanski koncil.

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.