Dr. fra Bernardin Sokol (Kaštel Sućurac, 1888. – more u okolice Badije, 1944.), franjevac i muzikolog, bio je u studenome 1932. na Hvaru te je svoje zapise o procesiji Za Križen, kao i notne zapise Gospina plača, objavio 1939. u Svetoj Ceciliji. Sokol nije bio u Velikom tjednu na Hvaru, nego je naknadno obilazio hvarske župe u kojima se odvija spomenuta procesija, prikupljao potrebne podatke i napjeve, a pomoć su mu pružili župnici, nadasve u Svirčima glazbeno nadaren don Dinko Bertapelle. Uz to navodi da je prvi put o procesiji čuo dok je bio franjevački novak na Košljunu gdje se susreo s kolegama fra Ljudevitom Matkovićem i fra Jurom Božitkovićem. Na kraju teksta navodi važnu opasku: “Ova radnjica bila je napisana i poslana ‘Sv. Ceciliji’ pred Božić 1932. malo iza mojeg boravka u Jelsi. Tek 1934. razumio sam, da uredništvo nije uopće primilo. Sreća imao sam još sačuvane napjeve i neke podatke pa sam ponovno, dosta kraće napisao.” Spomenimo i to da Sokol kaže: “Kako je narod pobožan i konservativan, to vjerojatno za dugo vremena ne će prestati ove procesije.”
Ovdje donosim u prijepisu samo dijelove Sokolova članka iz Svete Cecilije (1939, 4) koji se odnose na procesiju Za Križen, iako nije isključeno da i u tom dijelu teksta ima nepodudarnosti sa stvarnim stanjem.
Ako se iza ponoća Velikog Četvrtka popneš u Vrisnik pokraj župne crkve, opazit ćeš kao u velikoj malo iskrivljenoj elipsi ogromno mnoštvo svijeta u procesijama, osvjeljenim morem svjetla: jelšanska procesija ide prema Pitvama; pitavska prama Vrisniku; vrisnička prama Svirčima; svirčanska prama Vrbanju; vrbanjska prama Vrboskoj; vrboska prama Jelsi. Sve procesije pohađaju sva mjesta i nekoje crkve u njima. Na pr. jelšanska prolazi kroz Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj, Vrbosku pa se kući vraća. Dok jelšanska procesija dođe u Pitve, već je pitvavska po prilici došla u Vrisnik, vrisnička u Svirče, svirčanska u Vrbanj, vrbanjska u Vrbosku a ova u Jelsu. Tako se slijede jedna za drugom kao dugi gmizajući crv a da se nikada ne susreću ni dostižu osim u iznimnom slučaju kojeg nevremena, kako se je dogodilo pred više godina u Vrboskoj, gdje su se našle 3 procesije. Crkva je bila tako reći poplavila od silne vode, što je curila sa odijela vjernika. Nastavili su procesije, kada je kiša prestala. Kako je međutim bura zapuhala, to su im se odijela osušila i svi su kući potpuno suhi došli. Opaziti je, da nikakovo nevrijeme ne priječi ovih procesija pa u najgorem slučaju nastupe procesiju barem nosač križa, svječonoše i pjevači. Svi se sjećaju teške zime g. 1930. ali su se procesije razvile redovitim tokom pa je i taj put došao neki starac iz Pitava, koji je dotada bio 60 puta, jer nikada nije izostao od kada je kao dječak počeo ići. Kušali su Francuzi, kada su otok držali pod svojom okupacijom, da zapriječe procesije, ali se je narod odupro i oni morali popustiti. Pripovijeda se, da je jedne godine bilo strašno nevrijeme pa su se jelšanski župnik i načelnik dogovorili, kako ne će održati procesije. Pošto su se bojali, da će narod uza sve nevrijeme uzeti križ i uputiti se, to su crkvu zatvorili. Kako su druga mjesta održala procesije pa pri dolasku u Jelsu našli zatvorenu župnu crkvu, pjevač je iz Vrbnja zapjevao improviziranu kiticu, u kojoj se tuži Majka Božja Isusu, što je toliko čini pred vratima čekati.
Svatko je sretan, koji ovim procesijama može prisustvovati, pa nema tako reći zdravog muškog ili ženskog čeljadeta, koji bi bez osobitih razloga propustio ovu procesiju. Pravo je otimanje za nošenje križa, jer se to smatra osobitom čašću a i javnom pokorom. Tako na pr. u Svirčima, koji žele one godine križ nositi, dadu g. župniku novaca u obvoju. Koji dade više, on ga nosi. U Pitvama g. župnik izabire srećkom jednoga od desetorice. U Vrbanju, koji se prvo prijavi iza povratka Križa u mjesto. U Vrisniku nose crkovinari redom svake godine. Razumije se, da samo jedan nosi Križ cijelo vrijeme procesije i to potpuno bos. Kako putovi nijesu uređeni, to je nosač na povratku ne samo umoran nego i krvavih nogu. Nosači Križa na Veliki Petak pripravljali su svečani objed sa prvoklasnom ribom sa njihovih obala s druge strane otoka, kojemu su prisustvovali uz vlč. g. župnika pjevači, nosači svjećnjaka i crkovinari u broju od 30 osoba i više. Kako su sada teške financijske prilike, ima nekoliko godina, da nema svečanog objeda nego bivaju zakuskom počašćeni odmah nakon povratka procesije.
Kako se procesije u svim mjestima razvijaju na isti način, to je dostatno ako jednu potanje opišem. Kao primjer uzimljem Jelsu:
U Veliki Četvrtka u 11 s. u večer sakupljaju se u župnoj crkvi, gdje vlč. g. župnik održi kratku propovijed od pol sata, preporuči narodu da se pobožno vlada u procesiji te kratkim govorom preda Križ nosaču. Do ponoća se mole razne molitve a točno se u ponoća uputi procesija pjevanjem dvojice pjevača, koji pjevaju “Gospin plač” (“Muku Gospodinovu” u stihovima, vjerojatno od hvaranina A. Hektorovića), čemu cijeli puk odgovora pripjevom u istom napjevu; “Nut mislimo svi mi danas, ko na križu umri za nas”. Tako pjevaju, dok izađe van mjesta a onda prestanu ovo pjevati pa pjevaju razne nabožne pjesme osobito “Pomiluj mene, Bože” i zajednički mole krunicu u zgodnom pučkom napjevu. Kroz ovo se vrijeme dva glavna pjevača odmaraju i okrepljuju. Kada procesija dođe u blizinu novog mjesta, pjevači preuzmu pjevanje “Gospinog plača” a puk odgovara. U primjerku “Gospinog plača” što ga imaju u Jelsi iz g. 1840., najprije se pozivlju vjernici, da plaču za Isusom ujedno sa Majkom Božjom, a onda počimlje prikaz Muke od izdajstva Judina do suda u Kaifinoj kući. U crkvi sv. Jakova u Pitvama počimlju riječi Isusove Majci Mariji. Zatim se ponovno spominje u Jelsi crkva sv. Ivana, gdje se nastavlja povijest, a onda Ivanove riječi u crkvi Sv. Antuna u Vrisniku a Marije Magdalene u Sv. Marije Magdale u Svirčima (“Mandalina ne bi lina – Gospu primi na sva krila”) pa Gospine riječi. Glede Svirača ne spominje, da li je crkva ili kapelica. Vjerojatno je prije bila kapelica jer je sadašnja župna crkva bila preuređena. U knjizi se ponovno spominje Vrisnik, kapelica sv. Apolonije, gdje se proslijeđuje povijest. Povijest slijedi u crkvi sv. Duha u Vrbanju i u Sv. Roka u Vrboskoj, gdje slijede Gospine riječi izlazeći i idući prama crkvi Sv. Lovre, gdje se pjeva povijest o sv. Ivanu pa povijest i riječi Gospine te povijest i riječi Isusove do riječi “Žeđam”. Slijede riječi Gospine u crkvi sv. Marije u Jelsi pa Isusove i povijest do smrti te riječi Gospine u sv. Lovre u Vrboskoj (“O prislavni križu sveti – na kom visi Sin propeti”) a riječi Josipa u crkvi sv. Josipa u Svirčima (“Eto Osib s Nikodemom sa svom družbom svojom velom”) te povijest o pokopu Isusovu. “Gospin plač” svršava pozivom svim kršćanima, da se kaju za grijehe e da se dođemo da Isusom i Marijom radovati u raju: (“Vi kršćani Bogu mili, ki ste Gospu sad sdružili, za Isusom potužite te Marijom prosuzite. On nam daje višnju slavu, radovat se s njim u raju, di on s Majkom jest proslavljen po sve vike vikom. Amen”)Po rasporedu pjevanja o toj knjizi izgledalo bi da se procesija vraća ponovno u isto mjesto ili da se vrti simo-tamo, ali nije tako. Jelšanska se procesija ovako razvija: Sakupljaju se u župnoj crkvi Sv. Fabijana i Sebastijana (“Gospinoj crkvi”) pa idu u župnu crkvu sv. Jakova u Pitve te sv. Antuna u Vrisnik. Ne svraćaju se u kapelicu sv. Apolonije u Vrisniku dočim u Svirčima idu u župnu crkvu sv. Marije Magdalene i u Gospinu kapelicu, jer pokraj nje prolaze u Vrbanj (sada uređuju novi put pa je pitanje, da li će kašnje pohađati ovu kapelicu, iako nije daleko). U Vrbnju pohađaju župnu crkvu Sv. Duha a u Vrboskoj onu Sv. Lovre i Gospinu. Na povratku u Jelsu svrate se usput u Sv. Mihovila (Jelsa) pa se cijela procesija svrsta na obali, gdje ih pričeka sav zdravi narod, koji je bio zapriječen otići u procesiju. Najpotresniji je čas, kada vlč. g. župnik pred cijelim narodom pada na koljena pred nosača Križa, zagrli ga i preuzima Križ, a nosači od iznemoglosti i ganuća padaju na tle. U potpunom muku sve poleglo na koljena jedno se čuje podmukli jecaj od prevelikog ganuća, dok pjevači pjevaju: “Ne plačite žene mene neg plačite same sebe”. Tada svi svečano prolaze kroz crkvu Sv. Ivana u župnu crkvu, gdje vlč. g. župnik drži prigodno slovo (redovito između 7 i 8 s. Ujutro). Pol sata nakon dolaska Križa počimlju crkveni obredi Velikog Petka. Vlč. g. župnici ne idu u procesiji, jer sa preostalim narodom prisustvuju ne samo polasku i dolasku svojih župljana nego i dolasku i odlasku svih ostalih župa. Ima ipak slučajeva, da župnik ide sa svojim župljanima na cijelu procesiji, što je inače teško radi napornosti Velikog tjedna bilo crkvenim funkcijama bilo ispovijedanjem.
Odgovori