UZ NEDJELJU DOBROG PASTIRA
Uz Nedjelju Dobrog Pastira, kako to već godinama biva, molitve i naglasci Crkve okrenuti su crkvenim pastirima, ponajprije molitvi za nova duhovna zvanja. Tako se barem jednom godišnje okrećemo jednoj od gorućih tema u Crkvi. Sve u svemu, proživljavati pad broja svećeničkih i redovničkih zvanja nije crkveni hobi. Riječ je o obvezi na koju je pozvana cijela Crkva.
Tema duhovnih zvanja najčešće se pojavi odlaskom jednog i dolaskom drugog župnika, odnosno kad – kako to često biva – jednima smrkne, a drugima svane. Tada se pokažu podsvjesna poimanja, predodžbe i predrasude iz kojih izbija naslijeđeni mentalitet, posebno u malim sredinama. (Razumljivo je da nakon razdoblja rijetkih premještaja, dekreti izazovu različite ocjene i kritike. Naći će se tu izljevi bijesa, neprimjerene riječi i različite prijetnje. No, toga je uvijek bilo.) Nema dvojbe da vjernici imaju pravo izraziti svoje mišljenje, ta svećenik je u župi radi njih, no problem se otvara kad ta mišljenja ukazuju da su posrijedi stavovi koji nemaju ništa zajedničko s duhom Evanđelja. To se nadasve vidi onda kad se premještaji protestno negiraju parolom: „Puno je učinio za mjesto!“ Pod tim „puno“, čime bi se htjelo osporiti premještaj, najčešće se misli na gradnje, pregradnje, obnovu crkvenih objekata i inventara. Zato se uz ovu temu uvijek rado sjetim zgode kad se oko jednog obreda na jednom našem otoku povela žučljiva rasprava. Kao kruna bučne i, razumije se, vatrene rasprave nametnula se slijedeća tvrdnja: „Nama i ne treba pop. I kad ga ne bude, mi ćemo sami doći u crkvu. Nećemo pustiti da propadne selo i običaj!“ To povezivanje sela i svećenika govori o uvriježenoj slici svećenika, ali nadasve, barem s mojeg motrišta, otvara pitanje o Bogu kao „tehnološkom višku“ u našim gnijezdima koja su ugrijana samodostatnošću. Jasno, ovime se otvara velika rasprava, što će malim dijelom biti naznačeno u potonjem tekstu.
Dolazimo li doista iz “raja”?
Prije nekoliko godina u jednom sam zapisniku sa sastanka svećenika jednog dekanata na Hvaru iz razdoblja 50-ih godina 20. st. naišao na zanimljiv iskaz u kojem jedan župnik predlaže da bi se opadanje broja svećeničkih zvanja moglo spriječiti blještavilom liturgijskih slavlja, češćom upotrebom svečanijeg ruha, svijeća, tamjana, ljepšim pjevanjem i sličnim naglascima, jer bi se – kako reče – na taj način, odnosno kroz liturgiju i pobožnosti, moglo uspješnije oduševiti dječake za svećenički poziv. U istom zapisniku stoji izjava jednog drugog koji je kazao kako misli da će to ići teško jer su svećenici ostali bez predratnih prihoda, nadasve prihoda nestalih agrarnom reformom pa je teško očekivati da će broj zvanja biti kao prije. Uz to mi pada na pamet da bi ovdje bilo zanimljivo navesti kako se krajem 20-ih godina 20. st. jedan župnik na Hvaru pohvalio biskupu na svom pastoralnom uspjehu jer je pri ulazu u crkvu redovito stavljao katolički tisak čime je uspio privući veći broj muškaraca koji su tijekom mise čitali katolički tisak. O recitacijama na školskim misama ne treba ni govoriti!
Dolazimo li doista iz pastoralnog “raja” vidjet ćemo i na primjeru dvaju ulomaka iz rada Zdenka Dundovića u kojem obrađuje pučke misije koje su na prostoru Zadarske nadbiskupije u drugoj polovici 19. st. držali isusovci. Autor donosi: “Puk otočnih župa je toliko ljubomoran da su spremni na fizički obračun ako procesija jedne župe sa svojim barjacima prijeđe granice druge. Nadalje, neke su procesije toliko oskvrnjene da su ih župnici jednostavno odbijali obavljati zbog čega su ih župljani tužili u ordinarijatu. Misionari u svojem izvješću donose slučaj župnika Banja i Ždrelca. Župnikov grijeh je bio u tome što je odbijao ići u procesiju uoči Uzašašća, jer su mještani imali običaj stati na svakom raskrižju i dok župnik pjeva evanđelje i daje blagoslov, oni bi pili vino koje su nudili ljudi po kućama kuda bi procesija prolazila, pa bi se nerijetko ponapili. Župnik je digao glas protiv takve prakse i odbio služiti takvim običajima. Mještani su na to odbili doći u crkvu, te su poslali dopis u ordinarijat i optužili ga da dokida njihove običaje i da ga više ne žele na župi. Nedugo nakon toga, slična se stvar ponovila u Banju. Župnik je odbio da se u vrijeme misija održi procesija zbog istog razloga kao i u Ždrelcu. Na to su ljudi odbili sudjelovati u svetoj misnoj žrtvi.” U istom radu nalazimo i slijedeći izvještaj: “Započeli smo misije u najgrubljem i najbarbarskijem dijelu Zadarske nadbiskupije. … Moralna i materijalna zapuštenost u kojoj žive ljudi Bukovice i Kotara je nevjerojatna. Običaji njihovih starih ustalili su se tamo kao Dekalog i stoga se među njima kaže: Bolje je da propadne selo, nego da propadnu običaji. Taj njihov stav uzrokuje rasap sela, zapuštenost crkvi udaljenih od naselja koja su isto tako zapuštena, nedostatak vjerske pouke (oni dolaze u crkvu vrlo malo tijekom godine), nikakva skrb za primarne životne potrebe, bijeda i ekstremno siromaštvo, u koje upadaju zbog nemarnosti u radu i pijanstva, demoralizacija, tjeranje maloljetnih djevojaka da žive s budućim zaručnikom, oblačeći ih u odjeću udanih žena. Uzalud propovijedaju župnici kad ljudi ne dolaze u crkvu, beskorisne su opomene, crkvene kazne, uskraćivanje sakramenata: ništa ih ne dira. Iz svega je jasno kakve su bile naše poteškoće. Mali broj seljana Raštevića, koji su pomiješani sa šizmaticima, došao je u crkvu, što zbog udaljenosti crkve od njihovih kuća, što zbog poljskih radova. I u Korlatu je bila slična situacija, pa smo se okupili u župnoj kući, gdje smo ih mogli uputiti u temelje vjere. Svako smo jutro hodili do crkve kroz ravnicu punu vode i blata na slavlje svete mise i da bismo ispovjedili ono malo vjernika što je došlo. Tako je bilo i u Perušiću. Samo smo u Popoviću doživjeli utjehu. Zahvaljujući lijepom vremenu i utjecaju Presvetog Srca Isusova i Marijina, mnogi su pohodili crkvu, Božja riječ je prosvijetlila umove i mnogi su se ispovjedili te zatražili oprost od župnika” (CCP, 2015, 76). Ovih nekoliko preleta nad arhivskim vrelima samo je nužan prilog oprezu kako se ne bismo dali zavesti hvalospjevima na račun prošlosti i zlogukim prorocima koji – kako bi to kazao sv. Ivan XXIII. – u svemu današnjem vide loše.
Pastiri u toru i tor u pastirima
Možemo li reći da su danas u velikom broju naših župa svećenici doista doživljeni kao pastiri stada i da sebe doživljavaju kao pastire. (Ovdje uopće ne mislim na pitanje prihvaćenosti svećenika u zajednici. To je zasebna tema) Pritom mislim na redoviti, svakodnevni život u kojem ontološka polazišta i određenja – a ona su neminovna – nisu isto što i dnevni tijek, izazovi, brige, radosti i teškoće. Osobno smatram da se u mnogim župama ne može više govoriti o svećeniku kao pastiru, ma koliko to nekomu zvučalo bogohulno, a teško da se uopće više o svećeniku može govoriti kao o pastiru u uvjetima zapadnjačke civilizacije. Pojam pastira ima biblijski i kristološki sadržaj, ali se, bilo zbog rastuće ravnodušnosti i individualizma bilo zbog pluralizma ideja, stilova, vrijednosti, ponašanja i stanja na terenu, pojmovi pastira i ovaca ne mogu više misliti kao prije. Da je tomu tako, dovoljno se osvrnuti oko sebe i pogledati kako stvari stoje, barem osluškivati govor lišen fraza, pobožnog i slatkorječivog uvijanja kojim se najčešće prekriva istina u ime neupitnih načela. Htjeli mi to priznati ili ne, istinski pastiri u našim župama su običaji, mentaliteti, navike i očekivanja, religijske, statusne i dinastičke potrebe, obiteljsko i zavičajno naslijeđe, mediji, itd. Zašto? Pa zato što o njima gotovo sve ovisi, daju smjer i vode glavnu riječ, a svećenik je tek dio naslijeđenog mehanizma u kojem se očekuje da ponajprije dobro poslužuje sve što se očekuje od njega, da ne dovodi u pitanje i ne zbunjuje “pobožne”. Očekuje se – iako ne posvuda ni u jednakoj mjeri – da ne odstupa od kriterija koji su oblikovani u prošlosti. Ono što se od svećenika očekuje glede budućnosti, u praksi se najviše shvaća kao želja da i sutra bude kao što je bilo jučer. “Dobro je dok je ovako, dok nije gore” – čuje se posvuda. Dakako, ne mislim da je sve sivo ili mračno, jer bi to bila laž, već je zatvaranje očiju pred opisanim stanjem ravno izdaji.
Ima kod nas župa u kojima uglavnom prevladava bezbrižnost glede budućnosti, gdje je prisutna glad za pastoralom nepomućenog ponavljanja, očuvanja onoga što se “uvijek” činilo. No, ako je tomu tako, gdje ćemo naći raspoložive, dobronamjerne i poletne mlade ljudi koji će imati dovoljno duhovnih, umnih i ljudskih kvaliteta za svećeničku službu koja ih stavlja u stanja koja od njih očekuju da se dobro uklope u mehanizam u kojem će njihove duhovne, umne, kao i ostale sposobnosti i potrebe, biti dio pukog religijskog mehanizma u jednom prostoru. Gdje ćemo stoga naći zvanja – a kunemo se da su nam na srcu i da za njih molimo – koja će imati poticaj za ono što, primjerice, apostolska pobudnica “Radost evanđelja” donosi i na što nas obvezuje. Zato je kod nas lakše pokrenuti ljude na osmišljavanje i priređivanje obljetnica, na gradnje i obnova, negoli ih potaknuti da se odazovu i otvore vizijama koje propituju, ohrabruju i potiču na zauzeto kršćanstvo. Istina, ima i danas svećenika koji su i prije službene formacije formirani, živeći i usvajajući spomenuti mentalitet, pa institucionalna formacija u crkvenim ustanovama ne uspijeva “deformirati” njihovu usvojenu svijest o pastiru i ovcama s kojom pojedinci poslije vrše svećeničku službu. To, dakako, postaje izazov za te institucije koje se moraju moći suočiti sa spomenutim neuspjehom. Štoviše, studij teologije često se doživljava kao nužno zlo, nešto što ničemu ne koristi i što očito šteti pastoralu, a teološku literaturu mnogi vide kao uzalud bačen novac. Abrahamovski hod vjere u nepoznato nije im odveć blizak.
S druge strane, živimo u vremenu kad se veliki broj svećenika osjeća premorenima, neuspješnima i potiho razočaranima, stoga valja znati da današnji ljudi ne postavljaju pitanja koja su jučer bila središnja, ne postavljaju ih na isti način, jer imaju drugačije religiozne potrebe s kojima trebaju računati svi kojima je stalo do dobra Crkve. Vrijeme prisila izgubilo je svoju uvjerljivost, posebno kod mladih, iako će uvijek biti onih kojima za uvjerljivost neće trebati ni zrnca racionalnog opravdanja, već uvjerljivost i populizam vođe, pa makar taj stajao i za oltarom. Promjene su danas toliko sveobuhvatne da se mijenjaju svi dojučerašnji senzibiliteti. Dakako da je to lakše reći i o tomu promišljati, nego u životu s tim računati. Budući da nam danas prijeti upad svjetovnog poimanja napretka u tkivo crkvenih zajednica, svi moramo jasnije čuti dubinu riječi češkog svećenika Tomáša Halíka: „Od površne i plitke religioznosti put vodi jedino u sve veću močvaru ili u suhi kraj, a nipošto u dubinu“.
Prihvatiti izazove umornog kršćanstva
Ne kanim reći da, barem kad je riječ o našim prilikama, svećenici ne snose dio odgovornosti za naslijeđeno stanje. Uzroci su slojeviti i složeni. Potrebno je najprije razumjeti stanje u kojem se nalazimo i s ljubavlju mu pristupiti. Ako bi netko pomislio da se ovime izbjegava govor o svećenicima kao krivcima za mnogo toga što nije dobro, onda nije dobro uočio kamo je misao usmjerena. Nema dvojbe da su i svećenici dio problema, da ima stanja u kojima se više ne može prepoznati da su svećenici, da su tu zbog sebe, svojih prohtjeva i svoje slave pa je ponekad razumljiv bijes, razočaranje i očaj župljana. Svega toga ima, bilo je i bit će. Zato nam je svima neophodno potrebna velika promjena svijesti u smjeru Evanđelja i pitanje: Što činim, odnosno čime doprinosim da bi se mladi ljudi mogli predano odlučiti za svećeničku ili crkvenu službu. Nama je, dakle, nasušno potrebna otvorena i dijaloški vođena rasprava o ključnim pitanjima župnih zajednica. Krsno poslanje krštenika temelj je na kojem se treba graditi stupnjevita odgovornost svih vjernika za život župne zajednice. Hoće li župnik biti ovaj ili onaj, drugorazredno je pitanje. Ukoliko u župljanima bukti duh vjere, duh koji širi ozračje zauzetosti za dobro zajednice i posreduje iskustvo vjere djeci i mladima, onda se priča mijenja. U tom kontekstu treba tragati za pitanjem odnosa prema novim svećeničkim i redovničkim zvanjima.
Drugačije rečeno, stanje u kojem se danas nalazimo naš je kairos, tj. milosno vrijeme u kojem se valja suočiti s onim što imamo. Krenuti unatrag nije smisleno. Zato mi se čini da je uz ovu temu primjereno čuti riječi kardinala Kaspera: “Bez novog zaleta, bez novog skoka unaprijed – ‘balzo in avanti’ – i dalje će se ići nizbrdo umjesto uzbrdo. Svaki je početak težak, novi početak također. Takav ne ide bez temeljite promjene mišljenja. Da bi se povratila hitno potrebna perspektiva budućnosti, moramo se zapitati: Jesmo li se možda previše zatvorili u svojim župama i zajednicama? Ne kružimo li previše oko samih sebe? Ima li misionarske strasti, to jest volje za rastom umjesto ulaženja u se? Zanimaju li nas zbilja drugi koji su vani? Imamo li još hrabrosti nagovoriti druge na vjeru, ili možda nismo više sami potpuno uvjereni u svoju stvar, pa više ne riskiramo? Kad sam čitao papino pismo, pomislio sam: To je ono pravo! Evangelizacija je Isusova poruka. To je duh apostola Pavla. To nam treba danas! Naravno to je značilo i ovo: Da krenemo naprijed, moramo natrag k izvorima. Skok unaprijed nije neka vožnja s neizvjesnim ciljem. Ne radi se o tome da idemo za bilo kakvom utopijom. Radi se o povratku izvorima, ponovnom svjesnom povratku na početak, na evanđelje.”
Don Ivica Huljev
Otvorio si veliku, složenu, slojevitu i ponekad bolnu temu o kojoj se rijetko govori, a još rjeđe s pravim argumentima i s poštenim motivima. U svom pitanju i tekstu već si ponudio odgovor. Mislim da će mnogi s lakoćom prihvatiti tvoje naglaske kao svoje. Ja svakako. Nema dvojbe da su i pastiri, što sam u tekstu naveo, dio umor(e)ne vjerske zbilje. Stoga bih bez rezerve dodao da i umorni pastiri umaraju kršćanstvo.
***
Imati i htjeti imati vrijeme za ljude spada u dio svećeničke službe. S tim ide i vrijeme potrebno svećeniku za ono što će mu koristiti da bi vršio službu na plodonosan način. Ipak, sve navedeno bez odgovarajućih motiva, ideala i umijeća, neće poslužiti pravoj svrsi. Mislim da bi danas raspoloživost trebalo još više omogućiti i poticati, što svećenicima na velikim župama – o visokorazvijenim zemljama Europe bolje i ne pitati – gotovo i nije moguće. To, istina, otvara bolna pitanja s kojima će se Crkva u budućnosti morati ozbiljnije pozabaviti.
Mi koji smo u pravim oazama mira, gdje ima obilje vremena, nama je neusporedivo lakše imati raspoloživo vrijeme. Pitanje hobija i ostaloga ne vidim kao neki gorući problem, ako nije na štetu cilja zbog kojeg je netko nekomu župnik. Ako svećenik sebe ne doživljava odgovornim za povjerene ljude, ako biti svećenik doživljava poput “posla”, ako i odgovornost poistovjećuje s rutinskim obavljanjem onoga što se od njega očekuje, što ponekad župljani smatraju bogomdanim, onda je sve to jedno veliko ništa. Toga ima, no čini mi se da je važnije pitanje o uzrocima koji dovode do toga. Tu bi trebalo ići u srce problema i mislim da bi se onda našli na području s mnogo “nagaznih mina”.
S druge strane, puka nazočnost svećenika u župi ne doprinosi pukim automatizmom pravome cilju svećeničke službe. Ima župa gdje svećenici godinama nisu izbivali iz župe, gdje skrupulozno nisu propustili ni dnevnu misu, gdje su živjeli gotovo asketski, a ipak se o tim župama s pravom može govoriti kao o mrtvim kapitalima, mjestima u kojima je vjerski duh do te mjere zamro da se osim pojedinih obreda po ničemu ne prepoznaje da je tu svećenik važan u životima dotičnih ljudi.
Dakako, od župe do župe ponekad postoje neslućene razlike. Svakako, mislim da je ključ u otvorenom dijalogu s obiljem kritika i samokritika. Ako danas imamo s ovim okapanja, trebalo bi barem podsjetiti da se u Crkvi za pastire moli.
Pozdrav!
Zvonimir Franetović
Don Ivica,
Pitam Vas: „Jesu li i pastiri umornog kršćanstva umorni?“ Ne znam je li sebično tražiti pastira koji živi za povjereno stado dan i noć, ili treba prihvatiti činjenicu da i pastir ima svoje radno vrijeme, slobodne dane, izlete, godišnje odmore, prijatelje, hobije…. Po mome mišljenju, takav pastir je u Bibliji definiran najamnikom, varam li se? Jednom mi je jedan pastir na moje pitanje rekao da i on ima pravo na slobodan dan, kao uostalom i ja od svojega posla. Kako sam malo sporije pameti, nisam mu odgovorio da ja nemam slobodan dan od svoje obitelji, niti bih tražio to pravo, jer za nju živim. Mislim da pastiru povjereno stado ne bi trebalo biti posao (onda je najamnik), već obitelj (onda je pastir).
Hvala!