RIJEČ UZ EVANĐELJE 5. VAZMENE NEDJELJE - "C"
NEDJELJNO EVANĐELJE
Iv 13, 31-33a.34-35
Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«
***
Živimo u vremenu različitih mogućnosti. Bilo djeca bilo odrasli, brzo dolaze do novih informacija. Posvuda se oko nas stvaraju, mijenjaju i upotpunjavaju mreže informacija. Može se saznati mnogo toga što je još jučer bilo nemoguće zbog geografskih i ekonomskih prepreka. Sve nam je u neku ruku dostupno. Međutim, moguće je upasti u skrivenu zamku, posebno kad nismo oprezni i kad pristanemo na obožavanja informacija. Obilje informacija, čini se, ne dovodi do povećanja mudrosti, pametnih i odmjerenih rješenja u novonastalim prilikama. Drugo, broj informacija ne dovodi do porasta broja zadovoljnih ljudi. Izgleda da broj informacija dovodi do potrage za srećom na mjestima koja nužno unesrećuju i uspavljuju kritičnu moć ljudskog duha. Sve manje je vremena i poticaja da se stvarima ozbiljnije pristupi, da se životu priđe na odgovorniji način, pa se dobiva dojam da nas je preplavila površnost te se u ime udobnosti i brzine donose provizorna rješenja. Ne čudi stoga da je u porastu broj ljudi koji se teže nose s životnim tegobama i očajavaju izmoreni krivim rješenjima.
Zato bi trebalo biti svjestan da broj informacija nije isto što i broj pravih spoznaja i proširenih pogleda. Iako se danas broj informacija smatra moćnom polugom o kojoj mnogo toga ovisi, kad se stvari bolje pogledaju, jasno je da je veća snaga u šutnji i smirenosti, nego u obilju informacija. Pukim posjedom informacija nije zajamčeno da ćemo se s njima znati ispravno i umješno služiti. Suženi pogledi nisu nestali obiljem informacija, jer je uvijek potrebno da nas netko osposobi da se umijemo s njima ispravno služiti, da ovladamo umijećima i kriterijima koji će nam pomoći da dođemo do pravih spoznaja. Taj globalizacijski val, koji dovodi do umreženosti informacija o ljudima, doveo je do rastuće privatizacije srca i odumiranja svijesti o potrebi umrežavanja ljudske solidarnosti. Upravo je u enciklici “Ljubav u istini” papa Benedikt XVI. dao odmjeren naglasak: “Sve globaliziranije društvo čini nas, doduše, bliskima, no ne i braćom. Razum je, uzet za sebe, sposoban doći do jednakosti među ljudima, ali ne uspijeva uspostaviti bratstvo, kojemu je izvor u transcendentnom pozivu Boga Oca, koji nas je prvi ljubio i poučavao nas po Sinu u čemu se sastoji bratska sebedarna ljubav. ” (CIV, 19)
Čini se, a možda je to tek privid, da se današnje ozračje života, koje je dijelom označeno gornjim riječima, može sagledati u svijetlu Isusova govora. Sve navedeno hoće reći da nas informatizacija života može lako zavesti i otrgnuti od pravog smisla življenja. Stoga valja otvoriti srce jednog drugoj zbilji – Božjoj volji. Tu ćemo uvidjeti da danas više nalikujemo na robove slave svijeta u kojem se s ushitom pjeva o ljubavi, a i dalje se po ničemu ne vidi da smo nadrasli zakon džungle.
“Ima Boga!” Da, ali…
U čemu se, dakle, očituje Božja veličina? Po čemu je to Bog velik? Čime i kako ljudi očituju da je za njih Bog velik? Zanimljivo je uočiti stanja i naglaske kad s naših usta odjekne dobro nam znani poklik: “Ima Boga!” Najčešće se to čuje kad se dogodi nešto što odgovara našim kriterijima pravde, kad uzročnika zla snađe zlo, kad se vidi da drugome ide onako kako mislimo da je zaslužio, da se više – hvala ti Bože! – ne može izvući iz mreže zla koju je drugima postavio, ali i onda kad našu nemoć, muke i teškoće iznenada susretne sretan ishod pa se dogodi neočekivani obrat. I tada s posebnim zadovoljstvom kažemo: “Eee, ima Boga!” Da, tako više-manje izgovaramo u nama nastanjenu ratničko-osvetničku sliku Boga koji kad-tad naplaćuje ljudska zlodjela, jamči pravdu, iako je spor, pokazuje se u našim očima dostižan, itd.
Zato je važno (u)vidjeti u kojem trenutku Ivan navodi da Isus kaže da se Bog proslavlja. »Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: ‘Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu!’« No, o kojoj je slavi riječ u Isusovu oproštajnom govoru na Posljednjoj večeri? Kako je moguće da je riječ o proslavi kad slijedi Judin izdajnički čin i Isusovo smaknuće? Je li riječ o nečemu što ima poveznice s našim poimanjem slave? Zasigurno ne. U našem mentalitetu slava podrazumijeva postignuće određenog uspjeha, nadmoći, posjeda, karijere, utjecaja. Postići slavu znači zadobiti viši položaj na ljestvici ljudske moći i značenja, pa bilo to i nečasnim putem. S Isusom je drugačije. Već slutimo da se tu krije Ivanovo tumačenje križa kao proslave. Križ je mjesto na kojem se otkriva Božja bezuvjetna ljubav prema ljudima, a upravo Očevu ljubav Isus bezuvjetno svjedoči. Isusova proslava je vrhunac Očeve objave, a to se događa na križu. Na križu se otkriva da je Bog sav za ljude i njihov rast, da je u Isusu vidljivo kakav je prema nama i kako se ophodi prema našim postupcima. Isusova je proslava u tome da jasno pokazuje kako živi potpuni čovjek, da nam pokazuje da je to moguće ostvariti na putovima ljudskih nadmetanja. Umirati za druge, a ne druge satirati, to je mjerilo ljubavi od koje se dade živjeti i koja životu daje potpuni smisao. Razumljivo je da to ima obvezujuće posljedice na nas. U tom kontekstu Isus izriče po čemu će njegovi učenici biti prepoznati kao njegovi.
Ljubav ili “religiozna scena”
Glad za Bogom, ona duboka čežnja za sitošću duše, ne može se ostvarivati bez djelotvorne ljubavi. Zato je važno biti svjestan da nema pravoga napretka ukoliko nismo duhovno probuđeni za prepoznavanje istinskih potreba i odgajani u osjetljivosti za ljude oko sebe. Tromost srca neće polučiti sitost duše, a duša se ne siti pukom naobrazbom, informacijama, porastom stambenih jedinica, jačanjem kupovne moći, razmišljanjima, itd., nego zahtjevnim i često bolnim nasljedovanjem Boga koji je naš izvor i uvir. Živjeti kao što je Isus živio, što je poziv Evanđelja, znači utjeloviti Kristov primjer u uvjetima svakodnevice današnjeg svijeta u kojem smo kao kršćani pozvani živjeti založen vjernički život. Stoga su naši međuljudski odnosi mjesto provjere našeg odnosa prema Bogu. Zato u posljednjim trenucima Isusova život isijava njegova oporuka, odnosno riječi u kojima se otkriva nova (=jedina) zapovijed ljubavi koja se ne svodi na ograničeni prostor vlastite grupe, istomišljenika i dobrotvora, nego se zauzeto odnosi prema svim ljudima. Stvarnost je te ljubavi u tomu da, slijedeći Krista, nadilazimo društvene i religiozne granice u potrazi za čovjekom i njegovim rastom. Da bi se to moglo živjeti, da bi to bilo prepoznato kao težina koja može našem životu dati postojanost, potrebno je iskusiti preobražavajuću snagu Božje ljubavi.
Iz toga slijedi da gdje god se u svijetu događa nasljedovanje Isusova puta ljubavi – prvenstveno mislim na kršćane – kao i ondje gdje se ljudi različitih rasa, kultura, civilizacija i religija, otvaraju milosnim poticajima Duha Svetoga, a On iz Ljubavi i za ljubav užiže srca ljudi, tamo se, makar i nesvjesno, slijedeći glas svoje savjesti, stavljaju na stranu Božje sebedarne ljubavi. Jer ljubav je onaj nosivi, mjerodavni i životvorni kriterij po kojem se prepoznaju Kristovi učenici i po kojem svjedoče da su Kristovi. I nije to nametnuto na bespućima kršćanske povijesti kao zvučni ideal, nego je izišlo iz srca Kristove riječi, posvjedočeno životom Božjega Sina i ostavljeno nama kao zalog novoga svijeta. Zgodno je i izazovno poručio Enzo Bianchi kad je kazao da je, kad je o kršćanstvu riječ, izvan ljubavi sve drugo puka “religiozna scena” koja prolazi kao što prolazi obličje ovoga svijeta. Po njoj, ma koliko nam bila draga i dojmljiva, ne možemo pripadati Kristu. Neće nas pitati jeste li ulagali u moju scenografiju u svijetu, obnavljali je i za nju oduševljavali ljude, već … Dakako, evanđeosko mjerilo ljubavi nije u nama, već u Bogu. Evanđelje današnje nedjelje upravo to naglašava. Kriterij ljubavi, ono po čemu se raspoznaje istinska ljubav od lažne ljubavi, život je Isusa Krista. Na njegovu licu se prepoznaje Očevo lice. Stoga se na Kristu, njegovim riječima i djelima, nadasve kroz posljednje sate njegova života, vidi kako se Bog odnosi prema nama ljudi – sagiba se i pere noge učenicima, dajući simbolični znak koji upućuje na život lišen izdizanja nad drugima, gospodarenja i ovladavanja.
Odgovori