Pogled u jednu zavičajnu pouku
Nedavno sam u trajektu iz Splita za Vis, negdje pri samom uplovljavanju u višku luku, slušajući razgovor nekolicine odraslih muškaraca koji su sjedili za obližnjim stolom, čuo njihov razgovor o odnosu prema vlastitoj djedovini na Visu, ali, začudo, i o odnosu prema tom odnosu. I ne bi to bilo nešto posebno, dojmljivo ili vrijedno pažnje da iz njihovih ocjena, procjena, osvrta i rasprave nije isijavala svijest kako je najbolje prodati djedovinu, pa bilo to i u bescjenje, a onda dobiveni novac, kao i mnogi drugi, uložiti u automobile, stanove po Splitu i Zagrebu, putovanja, itd. Njihov rječnik ovdje neću navoditi, a o ocjenama izrečenim na račun domaćeg stanovništva, bolje šutjeti. Zaključiše, gotovo uglas, kako bi sve što se okom vidi, misleći na padine koje se izdižu od dna do vrha viške uvale, trebalo prenamijeniti u građevinske parcele za izgradnju vila i apartmana. Zašto? Pa zato da bi se što više zaradilo ljeti. A tko bi to trebao zaraditi? Pa, jasno, oni koji žive na kopnu. I upravo dok to govore, kao po nekom usudu, pogled mi pada na Kut. Za one koji ne znaju, riječ je o zasebnom, istočnom dijelu grada Visa, prostoru koji tvori arhitektonski mikrokozmos, izričaj minulog načina života u kojem je kultura duha, umrežena s mediteranskim silnicama, omogućila začuđujuće skladnu arhitekturu plemićkog, građanskog i težačkog Visa. Teško je naći takav i toliki sklad odnosa kamenih površina i usklađenost minulih stilova kao što je to na Kutu. No, možda me njihov razgovor i ne bi odveć zainteresirao da upravo nisam imao u ruci Ilićevu knjigu Vernakularne vrijednosti, a u njoj sam, ako se ne varam, nekoliko minuta prije podcrtao jednu od najprodorijnijih misli koje sam u posljednje vrijeme susreo. Glasoviti Ivan Ilić (Illich), sin bračkih korijena, reći će 2002. g. Davidu Cayleyu slijedeće: Otkada sam napustio staru kuću na otoku u Dalmaciji, više nikada za mene nije postojalo mjesto koje bih nazvao svojim domom. Živio sam uvijek u šatoru poput ovog u kojem sada stojite.
Slažem se da je teško gledati na život poput Ilića, da je razgovor s onoga stola mnogo uvjerljiviji. Volio bih da nije tako, ali očito je da smo danas zarobljeni obezvrjeđivanjem naslijeđa, što nije moguće potkrijepiti obrazloženjem u nekoliko rečenica teksta. Istina, ne dvojim da ljudi zbog svojih potreba ili prenamjene, kako nekada tako i danas, prodaju svoju djedovinu. Toga je uvijek bilo. Štoviše, u određenom trenutku je to razborito, potrebno i nužno. Ipak, ovdje nije riječ o tome, jer ono što posebno zabrinjava tiče se već odavno prisutne ravnodušnosti s kojom se kod jednog dijela naših ljudi događa prodaja djedovine. Riječ je nadasve o stavu koji je izraz svijesti. Zato mi se još smislenijim doima pitanje hoćemo li biti u stanju doista doživjeti ostvarenje riječi velikog istarskog biskupa Jurja Dobrile: Probudit će se, svanut će, stat će na noge i ovaj naš narod kad-tad. Da, no kad se ovomu pribroji sveprisutni mit o turističkoj budućnosti života na otocima, stavljajući po strani sve druge oblike stabilnosti, onda je pitanje je li moguće da nas bilo koje reforme otrgnu od rastućeg nastojanja da se sve podredi dolasku i prolasku što većeg broja turista tijekom ljetnih mjeseci, a da nam zime sve više nalikuju predvorju mrtvačnica.
Vrbovačke slike – priča o odnosu prema naslijeđu
Ne treba imati veliko umijeće u zaključivanju da bi se došlo do zaključka o uzrocima koji dovode do današnjeg odnosa prema naslijeđu. Razlozi su višestruki. Dogodilo se u međuvremenu mnogo toga što utječe na današnjeg čovjeka pa se više ne ponaša kao ljudi u prošlosti. Uostalom, nekada nije bilo moguće doći do današnjeg stupnja individualizma, barem ne kad je riječ o širokim masama. Stvari su išle drugačijom putanjom. Ali, i da negdje još postoji svijet prijašnjih ponašanja, već se ubrzano mijenja. Zato mi se čini da nam pojedini primjeri iz prošlosti mogu rasvijetliti uzroke koji dovode do današnjeg stanja. Ako ništa drugo, možda iz primjera zavičajne prošlosti možemo zaključiti što nam se u međuvremenu dogodilo i jesmo li prostor podredili vlastitoj praznini pa se čudom čudimo kad nam stranci ukazuju na ljepote koje sami ne primjećujemo.
Zato krenimo u jednu zanimljivu priču. Zanemarimo osobe i mjesta, zaustavimo se na sadržaju.
Da su se mnogi htjeli domoći vrijednih slika s oltarā dviju vrbovačkih crkava, ponekad se u Vrboskoj prepričava(lo) u ponešto mitološkom stilu, ipak, razumije se, obogaćeno dodatcima koji očituju svijest o posebnosti mjesta zbog posjedovanja izrazito vrijednih umjetnina. Što od prepričavanoga odgovara povijesnoj istina, nije uvijek lako utvrditi. Svakako, tragovi govore da je ponešto ipak istina. S druge strane, rijetko se mogu naći tragovi svijesti o ponosu zbog baštine i odnosu prema umjetninama kao što je to (bilo) u Vrboskoj. Iz 19. st. dolazi nam jedan zanimljivi trag. Doduše, nije riječ o prvorazrednom tekstu, no sama prisutnost jednog stranca već je u to vrijeme vrijedna pažnje. Kad je 1884. g. Thomas Jackson bio na Hvaru, posjetio je i Vrbosku. Izgleda da se njegov tekst izvrsno uklapa u ovu temu. Naime, ondje gdje spominje slike na glavnom oltaru crkve sv. Lovre, navodi da mu je kao vodič poslužio neki mještanin, koji je zanesenom gestikulacijom dočaravao ljepotu toga slikarskog djela, i na kraju uvrijeđeno odbio napojnicu, kao ‘gospodin i ljubitelj umjetnosti’ (J. Kovačić, Kruvenica, 16/2011.). Mala crtica koja se dobro uklapa u pogled na onodobni odnos prema baštini. Uz to valja navesti da se u Vrboskoj uvijek s ponosom isticalo kako u vrijeme austrijske uprave nije uspio pokušaj slanja slika u Beč, kako je iz carskog i kraljevskog središta bilo naumljeno, već ih je na licu mjesta restaurirao poznati Eduard Gerisch 1900. g.
Spor oko pitanja je li Tizian, kako je govorila predaja i dio stručnih promatrača, ili je Paolo Veronese tvorac velebnog poliptiha u crkvi sv. Lovre, poprimilo je obrise žustre i pomalo kampanilističke prepiske 50-ih godina 20. st. Danas se takav prijepor sretno može uklopiti u dio turističke priče ili pak kao dio upoznavanja s jednom onodobnom mentalnom mapom. Također je zanimljivo i nastojanje Petra Kuničića da opravda svoje navode koje je objavio u knjizi Vrboska i njezine rijetkosti (1902.), a riječ je o 1000 dukata koje su, kako je naveo, u 16. st. Vrbovljani isplatili Tizianu, što se uzimalo kao dokaz u prilog mjesnoj predaji o njegovu autorstvu poliptiha. U pismu koje je oko 1938. g. Kuničić uputio umirovljenom don Frani Lučiću u Vrbosku, navodi da mu je podatak o dukatima priopćio don Stipe Miličić (1870. – 1933.). Miličića, Brušanina i veoma založenog kulturnog djelatnika, Kuničić je zamolio da pregleda ima li nešto o vrbovačkim slikama u Biskupskom arhivu u Hvaru. Stoga je 1938. g. u zagrebačkom Obzoru Kuničić napisao: Vrbovljani su izbrojili Tizianu ukupno tisuću ondašnjih dukata. To je svjedočila stara bilješka, navedena od biskupa Cedulinia iz starih vrbovačkih računa, izgorenih u hvarskom biskupskom arhivu: Pagati al maestro Tiziano 1000 ducati. (Obzor, 8. veljače 1938.) Kad je to izgoreno, Kuničić nije naveo, što dodatno ulijeva sumnju da je ipak riječ o podatku oslonjenom na ranija pisanja, poput djela Franza Pettera iz 1857. g.
Ovime se otvara zanimljivija priča o pitanju tko je i kada nudio određena sredstva da bi se domogao umjetnina spomenutih crkava. U jednom novinskom članku iz 1928. g., spominjući sliku Rođenja Marijina u Gospinoj crkvi-tvrđavi, Dinko Gabelić navodi: Žene u blagoslovenom stanju često mole pred tom slikom za srećan porodjaj, s toga Vrbovljani ne bi dali te slike za onoliko zlatnih dukata koliko bi ih složio po čitavom njezinom platnu! (Novosti, 18. ožujka 1928.). Kasnije će, govoreći općenito, Vladimir Blašković napisati: Mnogi su već pokušali otkupiti te dragocjene umjetnine, ali Vrbovčani – čestiti, siromašni i ponosni – ne će o tome ni da čuju… (Novosti, 28. srpnja 1940.)
Ono što se do danas pripovijeda u Vrboskoj nalazimo u gotovo jednakom obliku navedeno u tekstu Rajmunda Kuparea iz 1944. g. Uz sliku Gospe od Ružarija navodi: Svaki će vam varošanin pričati, kako su dolazili ‘ingleži’ i nudjali župniku da će tu veliku sliku triput pokriti lirama šterlinama i dati napraviti točnu kopiju, samo da imaju original, ali kad je župnik to rekao župljanima, oni su ga dočekali pred crkvom i rekli mu: ‘Šjor kurate, ako prodate sliku, možete zatvoriti i crikvu’ makar su znali da bi se tim novcem školovali njihovi najinteligentniji sinovi. Baš taj karakterističan slučaj govori o visokoj sviesti i umjetničkom ukusu naših prostih ribara (Seljačko ognjište, 25. svibnja 1944.).
Vrbovačke umjetnine su čak poslužile i kao dio plitke ideološke propagande u vrijeme komunističke getoizacije. Nije naodmet spomenuti da je uz Trogir, Sinj i Komižu od izbora 1940. g. Vrboska smatrana “crvenom komunom” – te da se bogatstvo vrbovačkih crkava tumačilo kao dokaz o “ugojenoj” Crkvi koja je u svoje prostore unosila najveća bogatstva. Tako je iz jednog “oslobođenog” pera 1954. g. poteklo slijedeće slovo: I sve što je u ovom ‘griješnom svijetu’ vrijedilo, sva bogatstva i sva dobra zemaljska, što su ih stvarali ljudski rad i raspucani žuljevi bespravnih kmetova, sve je to bilo za crkvu, za samostane i predebele, pretile ‘pastire ljudskih duša’, što su u spašavanju svojih ‘grješnih ovčica’ i osiguranju njihova smještaja na drugom svijetu obilno koristili sve ljepote i slasti ovoga svijeta. Niz mračnih vjekova vladala je crkva i duhovno i svjetovno. Niz stoljeća gospodarila je sviješću i duhovnim životom ljudi i baš zbog toga nije čudo da se sve ono najljepše i najvrednije, što su u dalekom svijetu nabavili vrboski pomorci, poklanjalo crkvi (Slobodna Dalmacija, 9. veljače 1954.).
U Vrboskoj je sličan fenomen postojao i glede općine, pa se i tu ustanovu, dok je bilo moguće, nastojali ljubomorno očuvati. Svjedoči nam o tomu zapis Ivana Matkovića, odnosno tekst sročen u prepoznatljivom stilu velikog borca za Tizianovo autorstvo velebnog poliptiha: Narod je tu ustanovu čuvao kao zjenicu oka i kad su prije nekih 70 godina bili došli Vrbanjani namjeravajući da općinu presele u Vrbanju, digao se narod Vrboske kukom i motikom, svi kao jedan, muško i žensko, i otjeralo Vrbanjane neobavljena posla (Vjesnik, ? 1954.). Ma i legendarni Miljenko Smoje – a bilo bi čudno da nije – naveo je 1954. da je pri posjetu Vrboskoj slušao priče o kilogramima zlata i hrpama dolara, što su ih Amerikanci nudili za ova djela – 160.000 kruna, gospodine moje, 160.000 kruna davali su za ovo raspelo Benvenuta Čelinija (Slobodna Dalmacija, 17. rujna 1954.)
Vrbovački župnik don Jakov Lušić zabilježio je kako je Eduard Gerisch nudio 100.000 zlatnih kruna za procesijsko raspelo, tada pripisivano Celliniju, te da je za isto raspelo neki Amerikanac 1956. nudio dva miliona dolara. Svijest o ljubomornom čuvanju umjetnina pokazala se i u sporu oko moguće izložbe umjetnina u Hvaru 1952. g. Tom prigodom župnik Lušić piše dr. Niki Dubokoviću slijedeće: …moram Vas izvijestiti, da narod Vrboske ne će ni da čuje, da su njegove slike van Vrboske i svaki pokušaj imao bi za posljedicu strahovito ogorčenje, a i pobunu naroda. Pogotovo nakon što su čuli, da u našu državu dolaze strani turisti i da se uvadjaju parobrodske pruge, koje će dvaput sedmično dirati Hvar-Starigrad-Jelsa-Vrboska. U ovom pogledu narod ima takvo mišljenje, da onaj; koji bi pokušao ovo izvesti, ne bi mogao minutu opstojati u Vrboski, jer bi ga narod linčovao.
Grof Pyelik u Vrboskoj – zagonetna ponuda zagonetnog grofa
Jedna je ponuda podigla dosta prašine. Prema zapisima don Frane Lučića, kao i iz jednog novinskog članka, najvjerojatnije objavljenog u Hrvatskoj straži, 16. travnja 1926. u Vrboskoj se pojavio grof Mirko Pyelik-Inna. Prema uvriježenom mišljenju riječ je o MIrku MARAtoviću o čijim je “operacijama” u rujnu 1929. izvještavalo splitsko Novo doba u nekoliko brojeva. Jedna od teorija kaže da je on zapravo Ante Tomić Mimara. Navodno je Maratović od stvarnoga Topića preuzeo identitet u Rimu, no što je doista bilo, je li riječ o zagonetnom Mimari, ostaje dobrim dijelom otvoreno daljnjim saznanjima. Podatak o grofu Pyeliku navodi i Petar Kuničić: Natrag nekoliko godina učeni neki putnik, koji se bavio klasičnim slikama, nudjao je vrbovačkom crkovinarstvu deset milijuna dinara za te Tizianove slike (Obzor, 8. veljače 1938.)
U bilješkama vrbovačkog župnika don Frane Lučića uz 16. travnja 1926. godine nalazi se slijedeći tekst:
Neki mešetar: Pyelik – Mirko – Inna. Zagreb Ilica 52/3. nuđa za Tizianove slike na oltaru sv: Lovre 10.000.000 milijona dinara. Župnik je sa pučanstvom, sa raznih razloga, odbio ponudu. Ovdje se je zadržao dva dana, kasnije se dopisivao sa župnikom iz Zagreba, čim je dao povoda župniku da poslumlji o njegovom poštenju, i potaklo da u Prosincu iste godine prekine š njim svako dopisivanje.
Da je boravak grofa izazvao zanimanje, nalazimo i u spomenutom novinskom članku:
Kako smo u jednom brzojavu iz Splita još jučer javili Mirko Pyelik nastojao je da kupi i neke originalne Tizanove slike koje se nalaze u crkvama u Vrboskoj na otoku Hvaru. Tamošnje crkve, koje su poznate zbog svojih starinskih slika glasovitih svjetskih majstora, privukle su pažnju grofa Pyelika tako, da je on 16. travnja 1926. godine sa svojom zaručnicom Katicom Škarnić došao da ih razgleda. Od slika, koje su tom prilikom privuke pažnju Mirka Pyenika bile su: osam manjih i većih slika Tizianovih, jedna od Bassana, dvije od Alabardija, jedna od Veroneza, jedna od Stefana Celestija, tri od Don Celestina Medovića, jedna od prof. Rašice, jedan srebreni križ Benvenuta Cellinia, jedan Ostensorij iz filigrama od 42.000 komada od Josipa Botte zlatara, jedan ciborij za svete čestice od srebra i zlata, bosanska radnja iz XVI. vijeka, jedan križni put od Jakova Adlharta, prvog rezbara u Austriji na tvrdom drvu, jedna čipka od dva metra dužine i 15 cm širine iz mletačkog doba, koju je 15 godina izradjivala neka djevojčica i k tomu mnogo drugih rezbarija i slika na oltarima i na plafonima crkve, osobito kip Majke Božje Sansovinove škole XVI. vijeka i slika na drvu sv. Špiridiona.
Grof Mirko Pyelik boravio je u mjestu dva dana, a stanovao je u svratištu M. Kupareo. On je kroz cijelo vrijeme često pregledavao slike i ostale umjetnine u crkvama, praćen uvijek od župnika F. Lučića. Kad su pregledavajući došli do glasovitih Ticijanovih slika, Mirko Pyelik je stao da razmišlja i zapanjen tolikim bogatstvom upitao je župnika, što vrijede te slike. Kad je saznao da ih je akademski slikar g. Rašica procijenio na 15 milijuna dinara, a on je dodao:
‘Toliko ne… ali ja ću vam dati 10, a možda i 11 milijuna dinara odmah, samo treba prije da javim svojim mušterijama, kojima služim kao mešetar. Ja mušterija imadem po cijelom svijetu, u Americi i Europi. Poznam sve svjetske bogataše, koji nastoje da kupe svoje rijeke umjetničke slike za svoje riznice i muzeje. Ako se pogodimo za moj trud i moje mešetarstvo ne tražim drugo nego da mi darujete jednu malenkost, sliku iz godine 1659. ‘Čistilište’ od Stefana Cellestia, koju čuvate u riznici u crkvi Blažene Gospe’.
Kad je jadni župnik čuo za tu izjavu grofovu i za tolike milijune, nije znao u prvu mah što da odgovori. U početku je stao promišljati o prijedlogu Pyelika, budući se odavna osjećala potreba da se namaknu sredstva za očuvanje nekih starina od propasti. Župnik je pozvao Pyelika i njegovu zaručnicu u svoj stan, i tu ih je počastio. Tom prigodom izvadio je Pyelik jedan album Tizianovih slika i pokazivao ih župniku. To je dalo povoda, da je župnik sklopio s Pyelikom bolje poznanstvo. Grof se na to, kupivši nekoliko flaša dobrog prošeka kod župnika, oprostio, nakon što je obećao, da će se s njime o slikama dopisivati, dok se opet istog ljeta – jer je to bilo u proljeće – ne povrati na duži boravak u Vrbosku.
Već iz Splita dobio je župnik grofovu posjetnicu i adresu na Split – pošt. pretinac 25. Tjedan dana kasnije dobiva isto iz Zagreba iz svratišta ‘Lovački rog’ i pošt. pretinac 254., a nešto kasnije još jednu adresu na Zagreb, Ilica 52, III. kat. Začudo da je grofovski grb na posjetnici bio crnilom precrtan. Tako su se oni dosta često dopisivali, raspravljajući o slikama. Naravno, da je grof u pismima natucao kojekakove ideje i projekte, ali nikad nije otvoreno ništa nekorektnog spominjao.
To je već stavilo u sumnju župnika i više nije pridodavao nikakve važnosti izjavama i ponudi grofovoj. U isto vrijeme obratio se je župnik za savjet svojim prijateljima u Hvaru i Splitu. Pa budući i mišljenje pučanstva nije bilo da se slike prodadu, to je župnik odlučio prekinuti svako pregavaranje i dopisivanje s grofom. U to vrijeme župnik je obolio na očima i morao je u rujnu 1926. god. u Zagreb, da se liječi na očnoj klinici u Gajevoj ulici. Kroz cijelo vrijeme bolovanja, svakog tjedna pohadjali su ga grof Mirko i njegova zaručnica, noseći mu svojevrsnih slatkiša, a ujedno razgovarajući se o prodaji slika i nastojeći nagovoriti župnika, da pristane na ponude.
No uzalud! U to se župnik poslije uspjele operacije htio povratit svojoj kući, a elegantni grof žalio je, što ne može da ga isprati do Vrbovske i da vidi slike, jer da mora radi važnog posla u Beč. Pitao je župnika za recept i broj naočala obećao mu, da će mu u Beču kod poznatog specijaliste dati napraviti jedna par. I zaista, nekon par dana, dobio je župnik elegantne naočale na dar od grofa, a za uzvrat mu je župnik poslao nekoliko flaša prošeka, jer novac nije htio primiti. Naravno, da je i poslije grof više puta pisao župniku, što ga je prisililo da prekine s njime svako dopisivanje u prosincu 1926. godine s izjavom da mu više o slikama ne piše. Od tada se grof nije nikada javljao, jer je uvidio da mu je sav trud uzaludan.
Odgovori