Uz svetkovinu Duhova
Nije novost da se ljudi ne izjašnjavaju pred svakim na jednak način. Pred nekim smo slobodniji, pred nekim pažljivo biramo riječi, geste i držanje. Ponekad čekamo pravi trenutak kako bi naše riječi dobile zaštitu i željeni učinak. Odmjeravamo i procjenjujemo sugovornika, kao i širu okolinu. Kad osjetimo da smo ugroženi, da bi nam se izgovorena riječ mogla obiti o glavu, onda odmjerenije i pažljivije iznosimo svoja mišljenja i stavove. Kad nema opasnosti, riječi s lakoćom prenose stavove i ukazuju na stvarno stanje stvari. Dovoljno je svega nekoliko riječi, i sve je jasno.
“Umjesto da uči, ide na vjeronauk”, reče za svoje dijete jedna osoba svome poznaniku. U malo riječi, kao po narudžbi, iako u ponešto namrštenom tonu, u tom je iskazu pretočeno cijelo jedno naslijeđe duha i geografija uma s jednog prostora kojem je nasušno potrebna – kako bi Pavuna kazao – dehipnotizacija. Istodobno će takvi kršćani – jer kako bi drugačije – tražiti da im se obavi blagoslov broda prije porinuća, kuće prije useljenja, kao i sve traženiji blagoslov soli po naputku kojekakvih “karizmatika”, kao i koješta drugo što će, kad se blagoslovi, otjerati nemoći, zle sile, bolesti, nesanicu, uroke, pakosti, itd. U pastoralnoj praksi nađe se obilje takvih crtica, a one otkrivaju dosege našeg vjerskog iščašenja. I nije to nešto što se događalo u davnim stoljećima, kao kad su svećenici zaklinjati protiv štetočina, već u ponešto izmijenjenom ruhu taj duh i danas djeluje. Sve u svemu, najviše se traži religiozni servis koji je po svom sadržaju najbliži magijskoj i predznanstvenoj slici svijeta, dok se – kao u spomenutom primjeru – ismijava ono bez čega nema širine ni dubine pogleda iz vjere, pa ni životne vedrine koja je svojstvena Kristovim vjernicima. Poznavanje sadržaja vjere, ovladavanje pitanjima koja život postavlja vjeri, nije na cijeni. Međugorske suvenirnice, koliko sam imao prilike vidjeti, ne nude baš zavidnu kršćansku literaturu. Gotovo je nemoguće na sličnim mjestima kupiti ozbiljniju knjigu. Zašto? Zaključite sami!
Od Boga se očekuje da pomogne kad zatreba, da izliječi i očuva od propasti, a za drugo ćemo lako. Što se sve može ćuti kad je riječ o misnim nakanama, posebna je priča. Nedavno, tražeći slobodan termin, kažem dotičnoj osobi: “Evo, slobodno je u utorak trinaestog …” Nije trebalo dugo čekati, a već će: “A ne, ne, ne bih. To mi je misa za zdravlje, a trinaest mi nije sretan broj.” Da je kojim slučajem riječ o priprostoj osobi, bilo bi lakše razumjeti, no očito je da vjerska nepismenost nije posjed nepismenih.
Činjenica je da danas, barem kad je riječ o hrvatskom kontekstu, nije rijetkost susreti ljude koji imaju obilje predrasuda o kršćanstvu, vjeri kao takvoj, Crkvi i, dakako, kršćanima. Da ne duljim: susrećemo ljude bez interesa za religiozno područje života, pa i bez interesa za početnička religiozna pitanja. Valja naglasiti da ima i onih koji su svojim predrasudama zatvoreni u svoje svjetove isključivosti. Izgleda nam da ih nije moguće pokrenuti ni dovesti u stanje sumnje. Štoviše, nađe se među njima i onih koji su, u ime slobode od upliva kršćanskih dogmi, dogmatizirali svoja mišljenja i stavove o vjeri. Dovoljno je osluhnuti i vidjeti što se najčešće misli pod riječju dogma, kako nije rijetkost susresti akademski obrazovane građane koji smatraju da su vjerske dogme izvor zaglupljivanja ili, kako se često predmnijeva, ono o čemu se ne smije misliti, razgovarati, što se ne dovodi u pitanje, itd. To da vjera zaglupljuje i uspavljuje, da od nje nema koristi, da je riječ o bajkama i snovima u kojima ljudi pronalaze neutemeljenu utjehu, takvi stavovi nisu rijetkost u našoj okolini. S obzirom na brojne medijske priloge posljednjih mjeseci, vidljivo je da u Hrvatskoj društvena klima pogoduje rastu negativnog predrazumijevanje vjere, što se vidi i u stavovima mladih ljudi u kojima ključaju naplavine predrasuda. S tim u vezi s mnogih se strana čuje da vjera (kršćanstvo) priječi razvoj znanosti, da je protivna znanosti, da su, kako mi je netko nedavno kazao, vjernici tromiji, nižih umnih sposobnosti i pred autoritetima savitljiviji. Nema razloga očekivati da svega toga ne bude, no ima ih i ondje gdje bi se čovjek najmanje nadao, pa i među onima koji se ne ustručavaju javno izjašnjavati kršćanima ili se kite kršćanskim imenom, makar za potrebe popisa ili neke prigodne situacije.
Potreba trijeznog oduševljenja
Nema razloga ulaziti u sve uzroke koji su dovodili i dovode do navedenoga. Stoljetno samorazumijevanje čovjeka došlo je u krizu. Dosadašnji koncept shvaćanja čovjeka više se ne smatra važećim. Da je tomu tako, vidimo po načinu na koji ljudi žive. Iako može izgledati kršćanstva nedostojno, ipak treba reći da postoje situacije koje nije moguće mijenjati. Čovjek se najčešće opire i opravdava, ali, pored navedenoga, kršćani su pozvani pokazati drugačije lice vjere putem vlastite dobrote, prihvaćanja, otvorenosti, širine, lucidnosti i razuma. U zbilji je riječ o zadaći oko koje se trebamo zalagati svakoga dana, iako će uvijek naše osobne geografije uma i srca unositi Kristov miris ili zadah truleži besplodne religije.
Na svetkovinu Duhova odjekivat će našim crkvama pripjev: “Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!” Taj molitveni poklik odgovara naravi Crkve, jer hod vjere, propinjanje kroz prostor i vrijeme, počevši od svakog pojedinog člana Crkve, nije moguć bez naših usporavanja, ali i bez poticaja Duha Svetoga. Njegovom snagom obnavljaju se umorna lica i mekšaju kamena srca ljudi. Bez Duha Svetoga naša su crkvena nastojanja, posebno pastoralne i programatske inicijative, puke karikature Evanđelja. Čini mi se ovdje zgodnim navesti riječi kardinala Lubaca koji je kazao: “Uzeto u cjelini, naše je kršćanstvo obljutavilo. Unatoč tolikim lijepim naporima da mu se vrati život i svježina, ono je malaksalo, običajno i sklerotično. Zapada u formalizam i rutinu. Onakvo kakva ga prakticiramo, kako ga ponajprije zamišljamo, riječ je o slaboj, nedjelotvornoj religiji, religiji ceremonija i pobožnosti, uresa i površnih utjeha, bez ozbiljne dubine, bez zbiljskog utjecaja na ljudsko djelovanje, katkad čak i bez iskrenosti. Eto takvo je postalo Evanđelje u našim rukama, na što se svela golema nada koja se uzdigla nad svijetom! Može li se u tome prepoznati dašak Duha koji bi trebao sve nanovo stvoriti i obnoviti lice zemlje?”
Na tragu kardinalovih riječi možemo reći da su danas, kod nas i drugdje, crkvene zajednice obilježene nedostatkom oduševljenja, poleta i zanosa. Stječe se dojam da se više i ne računa na polet, oduševljenje i zanos. Kao da se mirimo s depresivnim kršćanstvom i radije bismo da sve ostane po starome, da se ništa ne mijenja, da ništa ne moramo žrtvovati, da se, iskreno rečeno, obnovi prošlost i inventar crkvenih spremišta, a da se pod nikoju cijenu ne krče dvojbeni putovi prema budućnosti. Božja iznenađenja nisu odviše omiljena tema naših govora. No, čovjek se mijenja, kao što se i cijelo društvo mijenja. Promjene nas stavljaju pred nove zahtjeve i često nameću bolne rezove koje ne volimo. Kad se mnogo toga promotri u svojoj širini i dubini, reći ćemo, onako na prvu, da nam je danas potrebno otriježnjenje od iluzija, a ne oduševljenje za budućnost. U određenom smislu to je točno, no može se reći da nam je potrebno trijezno oduševljenje u sadašnjem trenutku kako ne bismo izdali odgovornost prema budućnosti za naraštaje koji dolaze. Zašto se teško odlučujemo na nove korake? Zašto danas mnogi kažu zbogom razočaranoj Crkvi? Ne samo Crkvi koja ih je razočarala, opravdano ili se radi o njihovu umišljaju, nego Crkvi koja širi miris razočaranja samom sobom i miris nesposobnosti da vedro gleda sadašnji trenutak i da vedro ide u budućnost. Kod mnogih se pobožnih kršćana nalazi nada da će konačno Bogu doći “žuta minuta” pa će nas neka katastrofa otrijezniti i opametiti. Vozeći se cestom uz koju su nasadi rogača kažem jednoj osobi: “Jeste li primijetili da je neka bolest napala rogače”. A ona će pobožno i snuždeno: “Jel’ vidite kako nas dragi Bog opominje!” Nevjerojatno je koliko se više nadamo jednom takvom poimanju Božjeg djelovanja, nego snazi Evanđelja koja je poslana ozdravljati slomljeno i bolesno, pa i nakaradnu sliku Boga.
Tvorac razlika u Crkvi
Kad što su Isusovi učenici nadišli zidove jeruzalemskih sigurnosti i krenuli u javnost, tako je Crkva poslana u svakom vremenu nadilaziti ograničenja i doći do srca ljudi. Shvaćanje Crkve kao utvrde protiv suvremenog svijeta je na Drugom vatikanskom koncilu službeno odbačeno. Istina, tom shvaćanju su mnogi odani i danas mu se mnogi vraćaju kao svojevrsnom lječilištu s brokatnim zavojima, no vraćati se u stare rovove znači izdaju Evanđelja i put u religiozno sljepilo. U suvremenim uvjetima života, prostorima koji su često zatrovani sebičnošću, mitovima, lažnim obećanjima i religioznim sljepilom, kao i ondje gdje se proteže tvrdoća srca, tamo i danas računamo s izlijevom Duha Svetoga, ali i našim koracima nadahnutim dahom Duha. Iz jeruzalemskih ograničenosti i sigurnosti zidova, Duh Sveti na dan Pedesetnice šalje Kristove učenike u javnost, izvan zidova, pred oči dobronamjernih i zlonamjernih ljudi. To se poslanje nastavlja i danas. Ponekad Duh lagano otvara vrata naših ograničenosti, a ponekad nas iznenadi silinom i munjevitom snagom. Zato se uvijek moramo pitati je li nam više stalo do sigurnosti iza zatvorenih vrata ili do otvaranja vlastitog srca zatvorenim srcima ljudi.
U susretu s kardinalima u Apostolskoj palači u Rimu papa Franjo je 13. ožujka 2013. kazao o Duhu Svetome slijedeće: “On, Tješitelj, glavni je protagonista svake inicijative i očitovanja vjere. Zanimljivo: navodi me ova misao. Tješitelj je tvorac svih razlika u Crkvi i kao da je apostol Babilona. No, s druge strane, on je taj koji od tih različitosti stvara jedinstvo, ne u ‘jednakosti’, nego u skladu.” Razlike nas u životu najčešće zbunjuju i dovode do teškoća. Stoga se pitamo o kojim je razlikama riječ. Nedvojbeno je da Duh Sveti omogućava autentične različitosti. Različitosti stoje nasuprot jednoličnosti koja guši i usporava hod Crkve. U Papinim riječima vidljiva je dinamična slika Crkve koja je oslobođena pasivnog poimanja same sebe i obranaškog stava nasuprot grešnom svijetu. Dakle, ako je tomu tako, onda je jasno da Duh Sveti predstavlja svojevrsnu smetnju, jer nas uvijek iznova iznenađuje i pokreće, dovodi u stanje iz kojeg moramo mijenjati svoj životni smjer, navike i pristupe. Naše molitve moraju ići u tom smjeru, da mu budemo otvoreni i poslušni. Računati s novim početkom na mjestima koja su već odavno iscrpljeno zemljište duha. Moliti snagu za otvoreno prilaženje jedni drugima i za ukazivanje na grešna stanja u našim životima, zajednicama, crkvama, obiteljima, itd.
Duh Sveti otvara putove ljubavi u našem životu, te ona postaje izražaj ljubavi kojim nas ljubi Bog, osobito ljubav između muža i žene. Dodajmo još jedan naglasak: Duh je jamac da nam Bog neće uskratiti snagu razumijevanja njegova govora u novim okolnostima. Vrijedi to naglasiti danas kad se probija misao o obnovi barokne crkvenosti i duhovnosti, kad se lako može podleći iskušenju oplakivanja prošlosti. Ipak, vjerujući da Bog i danas progovara kroz znakove vremena, trebamo čistiti nutrinu da prepoznamo njegov govor koji nas potiče na obraćenje srca i obnovu napora oko što većeg suobličenja sudbini Isusa Krista. Potrebno je, dakle, život gledati očima Pedesetnice, povjeravati se snazi Božjega Duha koji nas snaži za hrabar pristup sadašnjosti. Da bismo to mogli, potrebno je molitveno predanje Duhu Svetome, otvorenost srca kako bismo najprije prepoznali zablude i zastranjenja u nama.
Mirna Čudić
P.S. To je za mene i nedostatak pouzdanja u Boga!
Mirna Čudić
Upravo ste pogodili u srž problema. Žalosno je i zapanjujuće koliko ima praznovjerja upravo u akademski obrazovanih i načitanih osoba, a k tome i deklariranih i, kako se kaže, prakticirajućih vjernika. Kao da Bog na 13. suspendira djelovanje milosti! Pitam se vjeruju li ti vjernici da je jači Bog i Božja milost ili ti neki čimbenici praznovjerja!