"Nitko nikome nije dao pravo da drugoga stjera u rezervat, kao vepra" (Slobodan Novak).
Objavljivanje izmijenjenog reda plovidbe katamaranske linije izazvalo je reakciju na Visu i blokadu luke pri današnjem uplovljavanju katamarana u poslijepodnevnim satima. Ovdje ne kanim govoriti o tom slučaju i pravnoj regulativi, jer je objavljivanje nedvojbeno zaokupilo pozornost viške javnosti, a osvrta će zasigurno biti s različitim predznacima. Stoga mi se uz taj događaj čini smislenim prijeći kratkim panoramskim letom nad stanjem naših otoka i ukazati na neka polazišta iz kojih izviru problemi koji svojom silinom već izazivaju brojne udarce.
***
Nije novost da smo u pristupu otocima često izloženi politikantstvu, utezima prošlosti, mitovima i parolaštvu, što, kao što znamo, vrijedi i za ostale dijelove Hrvatske. Dio ljudi je nedvojbeno u pravu kad tvrde da više ne mogu slušati prosudbe i dijagnoze, da su već umorni od osvrta i priča koje ne polučuju stvarne pomake na terenu.
Otoci, kao ni bilo koji dio Hrvatske, ne zavrjeđuju da se o njima prigodničarski, populistički i polupismeno govori, da ih se stavlja na dnevni red isključivo u kontekstu priče o poboljšanju turističke slike Hrvatske, kao dio kolaža o hrvatskim ljepotama ili kao dio predizborne mantre. To sužavanje predstavlja svojevrsnu kolonizaciju otoka na koju odgovorni i svjesni, bilo pojedinci bilo grupacije, ne smiju pristati. Takav pristup – a on je krajnje očit u sadašnjem trenutku – predstavlja novu “filokseru” koja dovodi do iskorjenjivanja otoka i otočana iz životnog krvotoka Hrvatske i prijeti stanjem u kojem ni sami otočani više neće htjeti živjeti u mentalno i demografski opustošenim i nestabilnim uvjetima. Stječe se dojam da bi otoci ponajprije trebali opskrbljivati potrebe dobrostojeće “gospode” s kopna kako bi tijekom ljetnih mjeseci imali što ugodniji odmor ili ubirali sezonske prihode, bilo u pojedinačne džepove bilo na naslov ovog ili onog proračuna. Drugo, izgleda, što ponekad djeluje simpatično i ohrabrujuće, da sve više prerastamo u rezervat za proširenje naslova na UNESCO-voj listi zaštićene baštine, dok istodobno demografski i intelektualni resursi na otocima nestaju ili dosežu stanje po onoj otočkoj: “Kupus izi kozu!” Tko to sada ne vidi, očito se pomirio s bezizlaznim stanjem.
Stoga je krajnje vrijeme da se o otocima govori i pristupa s intelektualnim poštenjem i sa strateškim senzibilitetom, a to podrazumijeva suočavanje s procesima koji su polučili današnje stanje. Državne i lokalne inicijative moraju se po tom pitanju uskladiti, a međuotočne inicijative dobiti institucionalne oblike, no prvenstveno država mora pitanje otoka postaviti kao strateško određenje, a ne kao deklarativno. Uz to, potrebno nam je suočavanje sa sadašnjim procesima koji određuju ono što će sutra doći. Istini za volju, smatram da mnogi otočani nisu svjesni kamo i kuda vode dosezi demografskog i mentalnog opustošenja otoka, ali i naš mentalni sklop kojem kronično nedostaje samokritičnost i samoprijegor, ali i zajedništvo, poduzetništvo, inovativnost, potpomaganje i ohrabrivanje domaćih snaga.
Drugo, mnogi nisu svjesni da pojedina ponašanja u sadašnjem trenutku, odabiri i usmjerenja, a prvenstveno mislim na politikantsko-mafijaško zaglupljivanje koje se koristi pričom o tobožnjem turističkom raju i broju noćenja kao istoznačnicom za gospodarsku obnovu i ostanak mladih na otoku, kreditira propast nadolazećih naraštaja otočana. Razumijevati sadašnje stanje bez bitnih pretpostavki razumijevanja otoka, vodi u sljepilo. Golem je to posao, ali se s njim valja hrabro suočiti. Valja se, vjerujem, nužno oboružati umijećima koja se tiču svih segmenata života, kako bi se obazrivo, stručno, objektivno i s uvažavanjem svih čimbenika koji određuju povijesni i suvremeni tijek života na otoku moglo u kontekstu današnjeg načina života sagledati stanje i perspektive života na otoku. Lijepe priče su korisne za zavaravanje i probitačne uspone pojedinaca, ali ne i za suočavanje sa zajedničkim potrebama. Otoci ne zavrjeđuju da ih se tretira kao “škart”, ali ni da ih se zbog različitih nemogućnosti postupno pretvara u oaze na kojima će se zbrinjavati oni koji – bez uvrede bilo komu! – zbog manjka sposobnosti nisu uspjeli na kopnu pa im je otok posljednja daska spasa. (Da ne bude zabune, bez ljudi s kopna nema pomaka na otocima, ali je pitanje što se pod tim ima misliti).
Kao kršćani, a kršćani tvore većinsko stanovništvo na našim otocima, moramo s pozicije zdravog razuma, vjernosti Bogu i kršćanske odgovornosti budno bdjeti da se ne rastaču temelji budućnosti života na otoku. S odgovornih položaja, ali i na razini pojedinačne svijesti, svojim djelovanjem valja prokazivati laži i obmane u konkretnoj zajednici, pa i pod cijenu zamjeranja. To pripada kršćanima svih vremena. U tom kontekstu, a na tragu strasti prema zavičaju, svatko može iz svojih mogućnosti doprinijeti boljitku, i to daleko od medijskih reflektora i političkih trofeja. Štoviše, kršćani, kao sinovi Oca koji djeluje u skrovitosti, moraju ponizno, predano i stručno, dati svoj obol zajedničkom dobru. “Kad sebe prodaš, više nemaš cijene”, kaže mudrost. Tada postaješ otirač tuđih nogu koje prolaze stazama prodanih duša. Napuštanje nastojanja oko zajedničkog dobra – za mnoge čin poštenja, prosvjeda, nemoći, umora, razočaranja – bio bi s kršćanskog gledišta čin napuštanja broda u oluji. Otoci su nam previše dobra dali da bismo tako lako od njih odustali. Usprkos teškoćama i razumljivom odlasku mladih s otoka, potrebno je pružiti smisleni otpor i nastojati oko boljitka gdje god je to moguće.
Štoviše, čovjek vjere zna da se naporom oko zajedničkog dobra izgrađuje svijet kojim protječu silnice Božjega kraljevstva.
Don Ivica Huljev
Sve što si napisao pogađa stanje na terenu, odnosno, ako ćemo preciznije, otvara put prema neugodnim pitanjima. Ta bi se pitanja, prvenstveno gospodarenje otočnim resursima i budućnošću, trebala jasnije iskristalizirati prije lokalnih izbora. Stranačko članstvo, ukoliko nije riječ o dionicima političkog klimakterija, kao i svi podupiratelji i čimbenici civilnog društva, trebali bi težiti iznalaženju rješenja za situacije koje postoje na terenu, a ne težiti rješenjima u prilog zbrinjavanja stranačkih članova, političkih dužnika, rodbine, prijatelja i onih koji su “naši” i rade za “naše”, ali i posvjestiti problem zavisti i ljubomore koja i u političkom životu ima razorne posljedice.
Ruku na srce, ima dijelova Hrvatske, što sam imao prilike vidjeti, gdje je stanje neusporedivo teže, no to je zasebna priča koja zavrjeđuje prikladnu skrb. Otoci imaju vlastite teškoće i mora im se pristupiti na zaseban način. Znam da ima onih koji kažu da nije moguće bolje, da je riječ o povijesnom procesu u kojem su nekadašnje prednosti postale nedostatci i prepreke.(Tako me, primjerice, jedan gospodarstvenik nedavno uvjeravao!) Osobno ne isključujem drugačije poglede, ali ne krijem da tako vidim stvari i da, bez straha od komentara i dobacivanja, uzrok problema vidim u pasivnoj svijesti otočana i našem komoditetu kao izvorištu brojnih problema. Prošlost ne možemo mijenjati, ali danas se mora moći drugačije. Možda je najgore kad se mediokriteti i inženjeri političke magle domognu središnjih položaja odlučivanja pa svoj odnos prema “tamo nekima”, tj. otocima i ostaloj “periferiji”, određuju po uzoru na lik žene iz serijala Prosjaci i sinovi kojoj je zbog straha od mora pri ukrcaju u brod stavljena vreća na glavu.
Zvonimir Franetović
Ne mogu se sjetiti tko je to rekao (mislim da je Winston Churchill), niti kako točno glasi rečenica, ali sam zapamtio otprilike ovako: „Diplomacija koja nije popraćena zveckanjem oružja, nije efikasna diplomacija“.
Zašto se odluke koje se tiču nas otočana, a bitno utječu na kvalitetu našeg života, donose van otoka?
Nažalost, nismo bitni! Zašto nismo bitni? Zato jer smo u takvoj poziciji da sa kopna uvozimo sve što nam je potrebno za egzistenciju (struja, voda, hrana, gorivo), a sa druge strane na kopno ne izvozimo ništa! RIBU!!!! uvozimo sa kopna (jubini i komorče iz ribogojilišta u Tommyja). Kada bi se na mjesec dana prekinula pupčana vrpca koja povezuje otoke sa kopnom zvana „Jadrolinija“, otoci bi pokrepali od gladi, a istovremeno se na kopnu ništa značajnije neugodno ne bi dogodilo. Nemamo efikasno sredstvo prisile kojim bi se izborili za mogućnost odlučivanja o našim životima.
Ne želim idealizirati prošlost, ali ranije su otoci bili puno manje ovisni o kopnu. Bili su više na putu, kako se to popularno kaže, „održivog razvoja“. U neko doba, sa tog puta se skrenulo (iako se pjevalo suprotno). Mislim da je tome puno doprinio „cimer fraj“ turizam, koji i dalje nudi samo kamare i apartmane, a istovremeno je 90 % obradivih površina otoka pokrila kupina.
Kako to promijeniti? Ne znam, ali mislim da je razvoj agroturizma jedan od puteva. Znači, potuć kupinu! Moramo naći način da postanemo što više samodostatni, a možda i bitni onima na kopnu koji odlučuju o našim sudbinama. Da se zatresu gaće nekome u Splitu ili Zagrebu kada vapor sedam dana ne košto na škoj. Da se ovi sa terafjerme pri nego odlučidu ništo propensaju hoće ovu šetemonu arivat janjetina sa Broča, vino sa Hvora, ili limuncini sa Visa!
Pozdrav!
Giorgio Pilloni
Odlican! Bravo!