Povratak religiji, ali ne i Kristu!
Tijekom prve polovice 20. st. moglo se čuti obilje glasova koji su govorili da se uskoro bliži suton religije i zaborav Boga. Najavljivalo se da će srednjovjekovni mrak, isprazna vjerovanja i zaglupljujući učinak crkvenih dogmi konačno biti prokazan, da će svijetlo znanja i novih tehnologija donijeti žuđeno oslobođenje. No, kad se temeljitije sagledaju zbivanja u posljednja dva desetljeća, onda se može reći da sve što obilježava naš današnji zapadnjački svijet nije dovelo do smanjivanja interesa za religiozno, kao ni do odumiranja praznovjernih oblika ponašanja i očekivanja. Umjesto najavljene propasti religije, dogodio se povratak religije u životne prostore modernih ljudi, i to ondje gdje je još do jučer izgledalo nemoguće očekivati utjecaj religioznoga. Kad to kažem, onda ne mislim da u Europi cvijeta kršćanstvo, da se događa povratak drevnim Crkvama, da će starci i starice u našim crkvama doživjeti povratak mladih kao ostvarenje nada o obnovi nostalgičnih snova o punim klupama. To ne. Naprotiv, kršćanstvo u Europi postaje iz dana u dan vidljiva manjina, a javlja se porast različitih sekti i religijskih zajednica, posebno onih koje su utemeljene na istočnjačkoj religioznosti i ezoteriji, što uvelike govori o jednom novom stanju u kojem se nalazi Europa. Koliko je taj proces danas zanimljiv, vidi se i po širenju religijskog fundamentalizma koji se prepoznaje po različitim oblicima isključivosti. Još je pariški nadbiskup, kardinal Lustiger kazao: ‘Religiozni se fenomen vratio.’ Kako to protumačiti? Za neke je riječ o nazadovanju, činjenici uznemirena društva koje je u opasnosti. U potrazi za utjehom i sigurnošću ljudi se odaju bilo čemu. Tako je u Europi koja se zove kršćanskom povratak astrologiji jednako raširen kao u 16. stoljeću, premda je preporod kršćanstva suzbijao kultove zvijezda i horoskope.
Kad je riječ o nama, onda se moramo suočiti sa stanjem koje imamo u pastoralnoj zbilji. Svibanjski panoramski pregled nad katoličkim slavljima prve pričesti i krizme, a time mislim i na zemlje Zapada, jasno govori da se prva pričest pretvara u posljednju pričest, a krizma u svečani obred napuštanja Crkve, odnosno uvođenje u slobodu od Crkve, dok je obredni lifting veoma tražen, pa i onaj u kojem su svetačke relikvije važnije od ljudskog dodira. S druge strane, pored očitih uvida, a o ovome se, primjerice, na sjeveru Italije bez uvijanja na sva zvona govori i koliko-toliko nešto poduzima, kod nas se stidljivo prelazi preko sve očitije činjenice da nas sekularizacija dovodi do izobličenja u puki građanski servis. Naime, ma koliko se pjenili, puko zahtijevanje od djece i mladih da dolaze na nedjeljnu misu, kao uvjet bez kojega nema pripuštanja pričesti i krizmi, najbolji je način stvaranja budućih neprijatelja Crkve, deklariranih ateista i agnostika koji će, pored čitavog niza naših aktivnosti u župama, bez uvođenja u slobodnu odluku za nasljedovanje Isusa Krista, ostati brojevi na popisu naših besplodnih obreda u vremenu kad Crkve nije smogla snage proročki zahvatiti i reći “ne” besplodnoj praksi. Ako ništa drugo, treba ju suočiti s iskrenim riječima jedne prošlogodišnje prvopričesnice: Važno je da se dobro zabavimo! Jesu li to progovorila dječja usta ili stavovi odraslih?
Suočavanjem do jasnijih uvida
U jednom od Kaninih priloga Vrijeme i Riječ bilo je objavljeno kratko pismo hvarskog župnika don Jure Belića. U pismu navodi kako nije htio raspačavati drugi broj VIR-a, jer se u članku Isusova ozdravljenja navodi da Isusova čudesa nisu potvrda njegova božanstva, pa mu „savjest nije dopustila“ raspačavanje, jer se tu, kako navodi, „demantira samoga Krista“. Zanimljiva je ta odluka dušobrižničke revnosti, potekla iz naslijeđene osjetljivosti za istinu, iz vremena u kojem se mislilo da se pukim uskraćivanjem sumnjivih, lažnih, nedorečenih i zbunjujućih podataka, može očuvati sigurnost i mir vjernika pred najezdom novih mišljenja, knjiga, informacija. Spomenuta crtica dobro se uklapa u opći obrazac koji nam je dobro poznat. Što je neko društvo podložnije i odanije neupitnim autoritetima, ljudima, idejama i programima, onome što se poima kao mjerilo istine, u tom se društvu više strahuje od pisane i izgovorene riječi. Autoritarni pristup ne trpi znanje, mišljenje i promišljanje. Što čovjek više zna, to se teže savija pred autoritarnim palicama i lakše izriče svoje prosudbe, a onda se – i tu je srce priče – njime teže dade ovladati i zadržati nepomućeni tijek stvari. No, očito je potrebno sagledati stvari iz drugoga kuta, jer gdje god kršćanin dopusti da vjerom prosvjetljen um njeguje svoju snagu, tu zrači oslobađajuća snaga vjere, a toga su se uvijek bojali oni koji su se, kako bi Bajsić kazao, vodili načelom: “Ne uznemiruj smirene!” Međutim, zabrane su – kako u Protimbama navodi Slobodan Novak – „katalizator talenta“.
U općem onodobnom duhu i u Crkvi je stoljećima postojao Popis zabranjenih knjiga, ukinut u vrijeme pape Pavla VI. Koliko je zbog dolaska na Index bilo neprospavanih noći, boli i suza, poniženja i izrugivanja, slomljenih mladosti, licemjernih i karijerističkih dodvoravanja autoritetima, ostaje uvelike nepoznato. Jasno, gdje je ljudi, ondje je nadmetanja i podmetanja, a tako je i u Crkvi, jer ono ljudsko uvijek dolazi do izražaja, posebno nagon za vrijednošću. Danas je to, znamo, lako osuđivati ili se nad tim povijesnim ogrebotinama zgražati, no stvari treba staviti u svoj povijesni kontekst koji nam otvara oči za jasnije razumijevanje sadašnjosti. Kad je riječ o sadašnjosti, onda nužno moramo jasnije uvidjeti da nam predstoji hrabro suočavanje sa zbiljom i razumijevanje uzroka i perspektiva koje nam slijede.
Vjera nužno traži razumijevanje, odnosno vjera se treba pokazati u svojoj snazi kao snaga koja može izdržati pitanja, sumnje i nedoumice te ne bježi od racionalne odgovornosti. Tu joj se nameće potreba da sebe opravda i kritički razloži, da bude u stanju bacati svjetlo i kritički promišljati kontekst života. Iako vlada obilje informacija, nalazimo se u ozračju pličine, manjka spoznaja i pogleda. To će reći da nečijim interesima odgovara što veći broj ljudi koji će biti unosni potrošači, ali ne i kritični suučesnici. Rijetko se gdje zdušno i predano pristupa na način da se djecu i mlade – ma koliko se hvaliti tehničkim dostignućima i informacijama – odgaja za kritičnost koja će oblikovati čovjeka u biće koje se ne savija pred moćnima, već njeguje poklonstveni stav pred Bogom. Zato je sve očitije u kolikoj smo mjeri potrebni proročke snage u Crkvi, a njom se ne može ovladati, već poniznom i molitvenom snagom srca iščekivati. Kao starozavjetni proroci, svjesni onoga što je središnje, od kršćana se očekuje da se oštre u prokazivanju zastranjenja. Uz to, cijeli Isusov život govori zašto su prešućivanja istine opasna. Stoga je uvijek potrebno, kao što su to činili proroci, ukazivati na opasnosti koje dolaze iz ljudskog srca i mijenjaju pogled i držanje.
Svi utjecaji s kojima se susrećemo u današnje vrijeme, koji nam često donose smutnju, očaj i beznađe, ma kako i koliko bili razorni, provjera su naše nutrine. Susret s Kristovom riječju i njegovim otajstvima uvijek nas dovodi do suočavanja s vlastitim životom. Tek ćemo čista srca otkriti da smo odgovorni svjedočanstvom života prokazivati ćelije u koje smo se samodopadno skrili pred izazovima suvremenog života. Čuvati i prenositi polog vjere moguće je uz budno osluškivanje Božjega Duha koji nas kroz krize vodi prema rastu Božjega kraljevstva.
Objavljeno u: Kruvenica, br. 37, svibanj 2016., Hvar
Odgovori