UZ SVETKOVINU ROĐENJA SV. IVANA KRSTITELJA, 24. LIPNJA
EVANĐELJE SVETKOVINE: Lk 1, 57-66.80
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.
***
Novozavjetni pisci donose pred nas Ivana, sina Elizabete i Zaharije, Isusova preteču, čovjeka koji – za razliku od suvremenih učitelja i “karizmatika” – nije bio lišen sumnji. Iz Herodova zatvora dopiru do Isusa Ivanove sumnje, a time Ivan pokazuje dubinu svoje slobode koja nije sputana debljinom zatvorskih okova. Kad se promotri Ivanov život, slijedi zaključak: nije bio igračka u rukama moćnika, kao ni žrtva vlastite nedosljednosti, prohtjeva i nagnuća.
Ivanovo rođenje, barem kad je riječ o Lukinu evanđelju, pokazuje da naši životi, pa i onih ljudi koji su najmanje zamjetljivi u društvu, nisu slučajne nakupine stanica, dio nečije drame ili prokockane mladosti. Bog nas hoće, ali nas hoće na način da mi hoćemo iz svoje slobode, da iz nas izraste predanje njegovoj volji. Već se kod najave Ivanova začeća Zaharija uplašio, a Gabriel ga hrabri. Zaharija traži znak, a zauzvrat ostaje nijem. Otac je predan šutnji, a Ivan će svojim glasom pustinju učiniti mjestom gdje se čuje ono što se u Jeruzalemu više ne razaznaje. Kao da nam je time darovana slutnja da ni jedan izvanjski znak ne može nadoknaditi nutarnju nesigurnost u nama, odnosno da ne može nadoknaditi snagu vjere koja dolazi iz nutarnjeg osvjedočenja, a ne iz zagledanosti u vanjske pojave i kriterije sigurnosti koji se vezuju uz prošlost.
Ništa ne može spriječiti Božji izbor. Nema tih i takvih ograničenja, mana ili nedostataka, pa bilo to starost i neplodnosti, da Bog ne bi mogao djelovati. Bog očekuje našu otvorenost, odnosno mladost duha i plodnost srca. I kad prilikom Ivanova rođenja Zaharija progovori, kako to već biva na putovima Božje providnosti, njegove riječi kriju neočekivano – »Ivan mu je ime!« Opet se susrećemo s bremenitim iskustvom Božjeg dodira. Kao da nam se kaže: potrebno je utišati glasove ljudske moći da bi Bog pokazao plodnost svoje Riječi.
Ivan, rođen u svećeničkoj obitelji koja je, kako se i podrazumijeva, označena brigom za Božje, za Hram i slavu Božje stvari, postaje uosobljeni primjer Božje skrbi za čovjeka. Tu nas Luka nadasve usmjerava prema pogledu koji će otkriti da je Bog konkretan u našem životu. Usred naše stvarnosti dolazi Bog. Pokazuje nam da nije nezainteresiran promatrač ljudskih sudbina, nego se Božje spasenje događa usred svijeta. Uz to, Lukin tekst kaže da su se i susjedi radovali Ivanovu rođenju. Taj protok radosti posljedica je Božje blizine u našem životu. Važno je uočiti traženje djetetova imena. »Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija« – kaže Luka. Tako dijete roditelja poodmakle dobi dobiva ime mimo pravila nadijevanja imena. Prozvan je po pozivu, a ne po šabloni. Ta činjenica, čini se, unosi dalekosežne posljedice za naše živote. Nema sumnje da je riječ o novozavjetnoj iskri. Zapaljeno je time jedno drugačije, oslobađajuće gledanje na život. Svatko od nas je u Ivanu oslovljen kao biće poziva, a ne biće skovanih programa, očekivanja, želja i ciljeva. Nismo zagazili u ovaj svijet da nekomu poslužimo kao puki ukras, da se osjeća ugodnije, da budemo glava više na obiteljskoj fotografiji ili dio ove ili one strategije. Sve to ima svoje mjesto i vrijednost, no mi smo daleko više. Ivanu je dano da izraste iz svoje neponovljivosti, da nije jedan od mnogih, da ostvari sazrijevanje iz svoje jedincatosti.
Koliko se puta u našem životu događa slično, no Bog pokazuje da smo rođeni za neponovljivost, da iz nas svijet može kušati Božje milosrđe. Nema, dakle, životne zbilje u kojoj čovjek ne bi mogao tražiti i naći Boga. To je vjerničko iskustvo utkano u opis Ivanova rođenja. Ivanova veličina očituje se u njegovim riječima u kojima otkriva svoj odnos prema Isusu: “On treba da raste, a ja da se umanjujem”. Program u potpunoj suprotnosti sa svevremenskim pravilima življenja, a nadasve s današnjim strahom od nezamjetljivosti. Kako biti zamijećen? Kako svratiti pozornost na sebe? Kako nasititi glad za pozornošću? To su težnje koje su danas “in”. Ivanova veličina nije potjecala iz društvenog ili religijskog položaja. Bio je i ostao velik iz odnosa s Bogom. Nema kod Ivana populizma, dodvoravanja i osrednjosti. Sva je njegova veličina u prepoznavanju Kristove veličine. Živeći tu dinamiku poziva Ivan ostaje veličina na kojoj se oštre naše slutnje i prokazuju sva naša zastranjenja.
Jer je bio sin svećenika Zaharije, bio je predodređen za hramsko bogoslužje. Znao je odmalena gdje mu je mjesto. No, Ivana ne zatičemo u Hramu. Iz pustinje, mjesta gdje oči vide ono što je inače nezamjetljivo, pozivat će Ivan svoje suvremenike na bogoslužje promjene srca. Tako je cijeli Ivanov život bilo izručivanje pozivu, a ne osmišljavanje življenja po trenutnim prohtjevima. Zadaća mu je povjerena da ne uzmakne pred silom vremena, nego da ukazuje moć Božje blizine. I nije to sve. Ivanov hod kroz napuknuća Izraelove vjere pokazuje nam da smo i mi poslani pomoći u rastu drugih ljudi, da i drugi, ma koliko bili predani vlastitoj sljepoći srca, otkriju kamo su pozvani ići.
Ivan, dakle, ne pripada prošlosti!
Odgovori