Nije laž ako kažemo da je u svima nama upisana čežnja za ispunjenim životom. Ipak, život nije uvijek takav. Pogađa nas obilje razočaranja, muka, bolesti, trvenja, konflikata, nesreća i jada. Iz takvih je stanja lako povjerovati plitkim i jeftinim obećanjima koji će utješiti umorne i kratkotrajno podići raspoloženje. I to se može vidjeti svugdje oko nas, jer nije nas lako pokrenuti iz zatvora vlastitih predodžbi. To što tražim kao sreću, ne znači da to doista usrećuje. Naslućujemo da nije lako imati posla s takvim pitanjima, da je lakše zavaravati samoga sebe i otezati s preispitivanjem vlastitog života. Zato je moguće zastati pred svetačkim likovima kršćanske prošlosti koji su pokazali da se ispunjen život ne sastoji u nagomilavanju užitaka, pozicioniranju ili pasivnom promatranju, nego u prepoznavanju tuđih potreba kojima se može darovati sebe.
Sv. Rok iz Montpelliera (16. kolovoza), čovjek koji se izložio tuđoj bolesti da bi pokazao kako se ljubav prema Bogu ostvaruje u ljubavi prema čovjeku, nedvojbeno se ubraja među gorostase vjere koji nam u tomu mogu pomoći. Dobro nam je poznato kako su zbog stoljetne izloženosti pošasti kuge, kolere i drugih zaraznih bolesti, prostori jadranske Hrvatske iznjedrili upečatljivo štovanje sv. Roka do mjere koja se može smatrati kulturološkim fenomenom otočnog i priobalnog pojasa. Procesije, pjesme, napjevi, slike i kipovi, ali i pokornički tonovi, obilježili su štovanje tog srednjovjekovnog sveca na našim stranama. Vidljivo je to po brojnim crkvama, kapelama, oltarima i kipovima u gotovo svim naseljima na našim otocima.
Iako je životopis sv. Roka obojan raznovrsnim legendama, njegov je život današnjim kršćanima izrazito dragocjen. Rodio se krajem 13. st. u Montpellieru u južnoj Francuskoj. Iako je rođen u grofovskoj obitelji, ne ostaje sputan grofovskim držanjem. Životopisci navode da kad su mu umrli roditelji, prodao je sva svoja dobra i zaputi se na hodočašće u Rim. Zaustavlja se u Acquapendente i dvori kužne bolesnike. Izlaže se bolesnicima, a time riskira vlastiti život. Gdje god se zaustavljao daje se bolesnicima. Prepoznato je da ih liječi dodirom čineći im na čelu znak križa. I tako se iscrpljen i shrvan razbolio od kuge u Piacenzi. Priča tu ne završava: prognali su ga iz grada. Sklonio se u obližnju šumu gdje mu je, kako legenda kaže, jedan “humani” pas svaki dan nosio komad kruha. Vraćajući se u rodni zavičaj, nisu ga prepoznali. Misleći da je uhoda, zatvaraju ga u tamnicu u kojoj je do smrti boravio pet godina. Kraj njegova života u tamnici isprepleten je različitim pričama, no u njima valja tražiti dublju poruku koja dotiče i našu svakodnevicu.
Takav primjer kršćanskih vrlina budi u nama posebno poštovanje i pouzdanje u Božju blizinu. Štoviše, na takvom se primjeru odgaja i hrani vjera i, dakako, zdrava duhovnost koja se otvara Duhu Svetome da bismo se što snažnije suobličavali sudbini Isusa Krista. Rok je pokazao kako oči vjere oštre pogled srca za ljudsku patnju. Liječenje okuženih, i to dok je bio na hodočašću prema grobovima apostolskih prvaka u Rimu, trebalo bi nam progovoriti o nužnosti strastvene zaljubljenosti u ljudske rane. Kao što se u kršćanskoj ikonografiji sv. Rok prikazuje s prstom uprtim u vlastite rane zadobivene liječenjem kužnih bolesnika, tako je kršćanima potrebno svjedočiti da su u današnjem društvu pozvani liječiti osobne i društvene rane, posebno one koje su dobivene iluzijama, mitomanijom i obećanjima političkih trabanata, ali i brojnih „dušobrižnika“ koji ljude odgajaju za ulizništvo duha i robovanje religijskom sljepilu. Zato Roka možemo s pravom smatrati proročkim glasom iz kojeg odjekuje poziv na usredotočenost srca na ljudske teškoće, izgubljenosti i zastranjenja. Riskirajući vlastiti život – a to nije mala stvar – znao je da se Bogu ne može prići zaobilazeći čovjeka. Čini se da je Roku bilo potpuno jasno da nije svijetu potrebno revolucionarnih ideja, već više djelotvorne ljubavi koja živi iz vjere u Božju ljubav prema čovjeku. Zato je Rok neustrašivi proročki glas u današnjem vremenu: svjedoči što se dade učiniti od sebe posred životnih teškoća. Rok je lik čovjeka kojem su na putu življenja oči srca bile usmjerene prema potrebama braće. Možda je jedan takav svetac, i to snažne hodočasničke logike, nasušno potreban društvu i Crkvu. I naše vrijeme obiluje različitim bolestima, a jedna je od najgorih svjesno nijekati bolest nečovještva, izopačenja smisla, veličanja korisnosti i povlačenja u vlastite svjetove i ravnodušnost ili se grčevito boriti na neplodne crkvene tradicije koje dolijevaju ulje na vatru današnje sekularizacije. Tomu treba pribrojiti i rastuću bolest neinventivnosti, osrednjosti i, dakako, površnosti koja potiče privid i iskrivljuje pogled sladunjavim pričama vjere, što dovodi do kobnog zaborava stvarnosti. I Rok je mogao na svom hodočasničkom putu prema „riznici milosti“ – Rimu, opravdano izgoniti vjeru iz svoje nutrine, a podupirati religijsku trgovinu koja dehumanizira čovjeka. No, Rok ne poznaje lažnu ispriku. Tu i nas čeka!
Odgovori