UZ BLAGDAN UZVIŠENJA SV. KRIŽA, 14. RUJNA
O PRISLAVNI KRIŽU UFANJE BUD NAŠE,
JERE BOG I ČLOVIK NA TEBI IZDAŠE 1587.
(Natpis na jednoj kući u Starome Gradu iz 1587. g.)
Možda bi netko mogao protumačiti blagdan Uzvišenja sv. Križa (14. rujna) kao kršćansko slavlje uzvišenja patnje i stradavanja, nemoći ili pasivnog prepuštanja nasilju. Kad bi to tako bilo, kad bi to bio sadržaj ovoga blagdana, onda bi bila riječ o promašenom slavlju koje se nalazi u izravnoj suprotnosti s porukom Kristova križa. Iako je blagdan vezan uz povijesno razdoblje 4. st., odnosno predaju o Jeleninu pronalasku križa na kojem je Krist raspet u Jeruzalemu, ta povijesna događanja tek su povod dubljem, vjerničkom poniranju u otajstvo Božje ljubavi koja se Kristovom smrću otkrila kao Božje “da” čovjeku, kao “da” koje Bog izgovara oduvijek nama ljudima.
S druge strane, postoje vremena kada su ljudi zahvaćeni depresivnim pogledom na sadašnjost, a među njima i mi kršćani, kad se na sve strane osjeća nedostatak snage i manjak pogleda prema budućnosti, kad izgleda da je najbolje ostati pri onome kako je uvijek bilo. I život crkvene zajednice može biti označen zaboravom Raspetoga. Može se dogoditi da častimo Križ, a da se u odnosu prema sadašnjosti ni najmanje ne vodimo životom Raspetoga i porukom ustrajnog predaja, da nam je važnije namaknuti novac za izgradnju ovog ili onoga projekta, stajati uz velike ideje, osobne egoistične potrebe koje smo sakralizirali, besplodne navike i populističko držanje prema očekivanja vjerski nezrelih članova zajednice, a da se ni najmanje ne trsimo oko učvršćivanja korijena duše u Bogu, da se ne damo ni najmanje uznemiriti sadašnjim izdajama i zaboravom Boga. Križ je, htjeli mi to ili ne, trajni žalac u tkivu Crkve. Cijena Kristove krvi ne može biti puka duhovnjačka mantra, nego nas cijena našega spasenja već sada angažira u prilog smanjivanja patnje, uklanjanja trulih kompromisa i nečovječnih odnosa iz kojih je Bog već odavno odstranjen. Poziva nas da uzdignemo srce prema neugodnim zahtjevima krštenja, da se kao cjelina odupremo starom klerikalizmu kojeg mnogi – oh strahote! – klerici i laici priželjkuju zbog, kako se kaže, suvremenog gubitka privlačnosti Crkve. Da, valja nam Križ uzeti ozbiljno.
Kakvim se pokazao?
Valja imati na pameti da je Raspeti, Isus iz Nazareta bezuvjetno pomagao ljudima, ali se njegovo pomaganje ne može svesti na djelovanje socijalno osjetljivog čovjeka ili na iskaz sućutnog srca prema ljudskoj boli. Nije on “socijalna formula” ili Židov zrelog odnosa prema Zakonu, pa ni ono što ljudi često vide kao ulogu religije u društvu. Nije ni putujući karizmatik koji bi ljude uvodio u osjećajnu duhovnost koja siti udaljavanjem od svijeta i lišava utjecaja Zloga, ali nije ni puki čudotvorac koji svoju božansku moć pokazuje nad morskim valovima i silama prirode. Nije ga se moglo svrstati u već viđene kategorije ljudskog iskustva, pa ni u one religiozne. Sjedao je za stol s carinicima i javnim grešnicima. Zakeja je primijetio u skrovitosti smokve, a razotkrio ga u njegovu domu. Doticao je gubave i otvarao obzorje nade onima koje su druge u ime Boga i ljudskih pravila svrstali na rub društva ili među nepoželjne članove zajednice. Jeo je s onima zbog kojih je zavrijedio zgražanje pobožnih farizeja, itd, itd. Oslovljavali su ga s “Učitelju!” ponajviše oni koji su u njegovoj riječ tražili prigodu da ga optuže i ubiju. Tako je u spletu povijesnih okolnosti bio izručen ljudskoj zlovolji koja ga je usmrtila u Jeruzalemu, gradu koji se ponosio Hramom i Božjom prisutnošću u njemu. Njegova se smrt dogodila na križu koji je bio uzdignut izvan jeruzalemskih zidina, stratištu koje Rimljani doniješe pokorenim Židovima, ali kao najbolje svjedočanstvo da Bog sebe nije zatočio unutar zidova nebeske klauzure, nego se izložio ljudskim udarcima, odbacivanju, nerazumijevanju i preziru, da je zaživio iz ljudske kože na putovima koji su označeni ljudskim izdajama. Prvaci njegova naroda prepoznali su u njemu prijetnju nacionalnim i vjerskim interesima svoga naroda, prijetnju pravovjerju i političkoj stabilnosti. No, za njih su interesi bili unaprijed određeni pravilima koja su dolazila iz prošlosti, kompromisima s novonastalim društveno-političkim uređenjem, ali su, gle, pored poznavanja Zakona i Proroka, ostali slijepi za Božji govor u sadašnjosti i nadu koja dolazi iz budućnosti. Štoviše, Isus iz Nazareta, kojeg kršćani priznaju Bogočovjekom, Sinom Božjim, nije prolazio judejskim, galilejskim i samarijskim putovima kao ideolog ili demagog, nego je svojim djelovanjem i riječju proročki zahvaćao u živote ljudi kao živo svjedočanstvo Božje blizine među ljudima.
Život za druge do kraja
Već smo rekli da je Isusov put bio put zauzetog življenja za druge, i to iz predanog odnosa s Ocem. Zato je križ uporišna točka koja tumači cijeli njegov život i naš kršćanski poziv. Na putovima hoda s Ocem i ljudima Isus je pokazao u čemu se sastoji ispunjen i zreo život. Mjera rasta i zrelosti života je bezuvjetno sebedarje. Stoga ističe da su moguća dva suprotstavljena pogleda na život: promašeni pokušaj spašavanja sebe kroz život za sebe i istinski spašen život u darivanju za druge. Isus je, znamo, do kraja išao putem života za druge. Iz tog se motiva treba živjeti odgovorno nošenje životnih križeva, a to znači žrtvovanje iz ljubavi za dobro drugih, ma koliko nas pritom to koštalo. Križ nije u slijepom i pasivnom prihvaćanju autoriteta, neimaštine, bolesti, ponašanja, nemoći, već u križu iščitavamo i načelo kritike, suprotstavljanja bezbožnim kompromisima i beživotnim oblicima duhovnosti i pobožnosti, težnju za promjenom i rastom. No, uvijek vrijedi ono temeljno: križ kao žrtva iz ljubavi. Svatko se od nas uspinje Isusovim putem kad slijedi prihvaćanje Kristova križa.
U čemu je spasenje?
Nije stoga čudno da Lukino evanđelje donosi dramatičan kalvarijski prizor u kojem se glavari s narodom podruguju Isusu: »Sebe je spasio, neka spasi sam sebe, ako je on Krist Božji, Izabranik!« U tom ozračju neslućene boli i izrugivanja probija svjetlo Isusova kraljevskog dostojanstva. Ako je Raspeti ujedno kralj, štoviše Božji Sin, onda je to snaga koja relativizira svaku našu nadmoć nad ljudskim životima i pokazuje suludim nagomilavanje moći u strukturama i rukama koje porobljuju i zlorabe čovjeka. Zaslijepljeni političkom slikom Mesije Isusovi suvremenici nisu prepoznali da se mjera Božje prisutnosti u svijetu ne ostvaruje u ratničkim pohodima i spašavanjem samoga sebe. Mjera kojom će vjernici razumjeti da su doista razumjeli što Bog želi u njihovim životima, mjera je Isusova ostajanja na križu. Sići s križa bilo bi ljudski razumljivo, ali toj napasti Isus nije podlegao. Stoga se može reći da su svi ljudski projekti, ma koliko se trsili oko boljitka, pozvani učiti u školi Raspetoga koji svjedoči u čemu je mjera boljitka i ljubavi prema čovjeku. Zašto? Pa zato jer se mjera Božjega kraljevanja vidi u riječima i djelima Isusa Krista. Očima vjere je jasno da se Bog u Isusu izrekao kao Spasitelj. Isus na križu potvrđuje u čemu se to Bog iskazuje kao kralj i pastir. Njegovo je kraljevanje u tomu da bezuvjetno svjedoči kako je Bog na strani čovjeka i onda kad čovjek, obuzet vlastitim sebeljubljem, odbacuje zajedništvo s Bogom ili u Bogu vidi suparnika. Kalvarijski prozor svjedoči kakvo je kraljevstvo Isus došao graditi u suradničkom odnosu s ljudima i na što nas Bog po svome Sinu zove. Božje kraljevstvo podrazumijeva zauzet odnos prema ljudima, podmetnuta leđa i istinoljubiv jezik. Nije došao silom mijenjati zle i bešćutne strukture, već iznutra zahvatiti do dna ranjene ljudske nutrine gdje je čovjek upućen na Boga kao jedini temelj svoga života. Odatle počinju promjene s kojima se može očekivati istinski boljitak. Tako živeći i ljudima se daje obećanje raja kao i onomu raspetom zločincu.
Odgovori