Riječ uz evanđelje 25. nedjelje kroz godinu - C
NEDJELJNO EVANĐELJE
Lk 16, 1-13
»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’ I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati? Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«
***
Ponekad su Isusove prispodobe svojim sadržajem i načinom pripovijedanja teške za razumijevanje, a ponekad je naša slika o Isusu prepreka razumijevanju, kao i naše predrasude. Nedjeljnu prispodobu, istina, jednu od najzahtjevnijih za razumijevanje, treba prepoznati kao ključ odgovornosti prema novcu, a time i prema materijalnim dobrima. Priča, istina, zahtjeva veću pozornost i misaoni napor. Ima u njoj “nelogičnih” pojmova i proturječnih zaključaka koje treba smjestiti u širi kontekst razumijevanja. Prvo, nije riječ o priči u kojoj se opisuje onodobno poslovanje ili savjetuje ispravno poslovanje, nego se iz redovitog, poslovnog života Isusova vremena gradi priča radi buđenja svijesti i odgovornosti prema životu pod vidom Neba.
“Kupiti” prijatelje
S jedne strane priče nalazi se “neki bogati čovjek” koji je svoje imanje povjerio nekom drugom čovjeku na upravljanje. Početak priče nalikuje redovitim situacijama: gospodar nastoji da ga se ne krade, da nema zabušavanja u radu, da se štiti rad, da se, razumije se, ispravno posluje. Međutim, unajmljeni upravitelj je zbog postupaka u poslovanju optužen pred gospodarom da mu rasipa imanje. Je li optužba bila istinita ili lažna, priča izravno ne kaže, ali se iz teksta dade zaključiti da nije bila kleveta. Gospodar poziva upravitelja na odgovornost i upravitelj gubi upravu. Gospodar traži da ovaj položi račune o poslovanju. Sad kad mu je oduzeta uprava, a vidi da će se doskora naći na cesti, susreće se sam sa sobom i domišlja izlaz iz krizne situacije. Za kopanje nema snage, a stidi se prositi. Zato se služi lukavstvom i brzinom: dužnicima svoga gospodara otpušta dio dugova kako bi ih “kupio” i tako osigurao svoju sigurnost. Taktičar prve klase! Pošto je sve sproveo po svojoj namisli gospodar ga hvali zbog snalažljivosti. Nečuveno! Izvukao se iz krizne situacije i lukavstvom se osigurao, a na kraju je pohvaljen.
Daleko bi nas dovelo zaustavljanje na pojedinim dijelovima teksta, jer grčki izvornik donosi pojmove koji daju preciznija određenja smisla. Tako su bibličari do danas podijeljeni u mišljenju je li riječ o tome da se otpisom dugova upravitelj odriče svoje provizije ili se upravitelj poslužio prijevarom. Uz to, potrebno je poznavati onodobni kontekst. Naime, vlasnici poljoprivrednih imanja često su svoje posjede davali na upravu pojedincima, dajući im poslovne ovlasti, a u dogovoreno vrijeme dolazili bi po svoje prihode.
Bogatstvo: dar i odgovornost
Gospodar u Isusovoj prispodobi slika je Boga, a upravitelj slika ljudi, svakog čovjeka. Priča, kako je kod Luke uobičajeno, suočava slušatelja s poimanjem vlasništva i odnosa prema novcu. Iz evanđeoske perspektive samo je Bog vlasnik, a mi smo upravitelji dobara. To korjenito mijenja razumijevanje i stavlja čovjeka u drugačiji položaj. S jedne strane moguće je da prokockamo povjerena dobra i stavimo ih u isključivu službu vlastitog interesa, dok se, ako se djeluje iz vjere, novcem i materijalnim dobrima može koristiti u stjecanju neprolaznih vrijednosti koje svoju pravu vrijednost nikada ne gube pred Božjim licem. Dakako, riječ je o Radosnoj vijesti, Evanđelju. Gospodar, vidimo, nije nezainteresiran za svoje. Time se otvara nova perspektiva. Zaključak: Bogu je stalo do nas ljudi, da iz nas izraste najviše dobra koja će doprinijeti rastu Božjega kraljevstva. Svatko od nas je postavljen u neponovljivu situaciju, jer je svakomu od nas povjereno da iz svojih uvjeta i mogućnosti odgovori Bogu i upravlja darovanim dobrima. Dakako, da se time otvara pogled i na naše sposobnosti, vizije, umijeća i zalaganja.
U prispodobi upravitelj nije optužen za krađu imovine, nego za rasipanje. Naglasak je time pomaknut naviše. Upravo se po tomu priča može lako vezati uz naše živote. Rasipati se može na različite načine, a nadasve onda kad se živi kao da je sadašnji trenutak jedini mogući, a sutra, sutra će biti kako bude. Razboritost je nužno potrebna, jer Bog ne računa s nama mimo nas. Pritisnut novonastalim stanjem, upravitelj se žurno trgnuo. Shvatio je što treba činiti: steći prijatelje s kojima će moći imati osiguranu budućnost. Bit će stoga uputno razumjeti kamo to Isus smjera. Isus ne savjetuje u prilog laži, nepoštenja, obmana i zloupotreba, nego u prilog upornosti i, dakako, snalažljivosti u življenju na način da se bogatimo Bogom. To se može reći i ovako: čovjek treba živjeti na način da mu materijalna dobra, ma o kojem se obliku radilo, ne postanu idolom kojem je spreman žrtvovati samoga sebe i sve svoje. Kad se iz te drugačije, evanđeoske perspektive promatra značenje materijalnih dobara, onda se u njima vidi mogućnost za ljubav, jer – a Evanđelje je u tomu jasno – svijet u kojem živimo nije sve. Odavde se kreće kroz vrata smrti u prostranstva konačnog bogatstva koje je Bog. Zato je iz cjeline razumljiv Isusov zaključak da se ne može služiti dvojici gospodara: bogatstvu i Bogu.
“Imao i nikad se ne zasitio!”
Novac sam po sebi nema vrijednost. Prema novcu se zauzima odnos po kojem stječe značenje. Jasno, bez novca ne možemo, ali je pitanje kako se njime služimo. To kako se njime služimo, otkriva uvelike kako smo posložili važnosti u životu. Služimo li se novcem ili služimo novcu. Moć novca ne bi postojala kad u nama ne bi postojala sklonost da se novcem osigura moć, sigurnost, status, prestiž, udobnost, ugled, uspinjanje, škola, itd. Iako novac u našim rukama nema moć po sebi, lako pokaže jesu li nam ruke njime vezane. Kad je riječ o tome, onda je očito da se oko novca sve vrti, jer odnos prema njemu pokazuje gdje nam je uporište i što nas pokreće. Novac otvara brojne mogućnosti, a time donosi mogućnost zatvaranja srca. Izopačeno srce zavodi čovjeka na put lažne sigurnosti i u konačnici prerasta u bešćutno srce koje je izloženo nezasitnom stjecanju. Kad se novac stavi u službu života, bilo pojedinačnog bilo zajedničkog, kad se njima dariva, kad se pravedno raspoređuje i kad smo u stanju oskudijevati radi višega dobra, onda se nalazimo izvan stvarnosti kakvu poznajemo u svom svakodnevnom ritmu, ali nam se daje mogućnost da budemo drugačiji. Novac, nekretnine i pokretna dobra nisu po sebi zlo. Problem počinje u nama. U nama se rađaju i iz okoline dolaze poticaji da se pukim nagomilavanjem dobara i gramzljivošću prometnemo u bića zgrtanja. Tu se, dakako, uvlači Zli sa svojim mehanizmima.
Moguće je još dramatičnije stanje kad je čovjek toliko zarobljen imovinom da je spreman živjeti u dronjcima, hraniti se kao posljednji bijednik, nigdje i nikada ne izdvojiti za lagodniji život, tj. škrtariti na vlastitim potrebama. Tu slutimo patološko stanje robovanja imovini. Izlaz je iz toga gotovo nemoguć. Po smrti, kako to kod katolika biva, nastane rodbinski rat svih protiv sviju, jer se bliži i daljnji “lešinari” obruše na ostavštinu oko koje se nisu truditi. Tema je to koja u našem katoličkom području uvelike pokazuje slabost osobne vjere. Uostalom, znamo da ne treba puno kako bi nam novac postao idol, da se štošta radi kako bi se namaklo još više, da se u ime ovih i onih parola i potreba želi namaknuti više za sebe i svoje.
Nadići robovanje novcu može se postići drugačijim pogledom na sebe i druge. Stoga je jasno da se novac čisti darivanjem. Zato nije put ispravnog odnosa prema novcu moja humanost, nego odnos prema Bogu. Tek iz Božjeg darivanja postaje očito kako se novac čisti. Kršćanin je pozvan odgajati se u takvom usmjerenju srca, a put nas vodi kroz skromnost i izoštreno oko za ljude oko nas. Zlatousti davno reče: “Budimo zadovoljni malim i bit ćemo uvijek bogati!”
Odgovori