Riječ uz evanđelje 26. nedjelje kroz godinu - "C"
NEDJELJNO EVANĐELJE
Lk 16, 19-31
»Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.
Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’
Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’
Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«
***
Pitanja o Bogu, kao i molitva upućena Bogu, najčešće nastaju u stanju ljudske bijede, kad su životi slomljeni, kad su bolest, ugnjetavanje, siromaštvo, izdaja, zapuštenost, očaj i prezir teški i neizdrživi. Bol, znamo, postaje veća u iskustvu napuštenosti i šutnje kad izgleda da nitko i nigdje nije osjetljiv za našu muku. Štoviše, izgleda da je i Božje uho neosjetljivo, da nas je ostavio ili, čini se, nikada i nije mogao pomoći. U bolnim trenucima kušnje nisu rijetkost. Proživljavaju iz različiti ljudi, “veliki” i “mali” vjernici, nadasve u stanjima iznenadne boli i nesreće. Pogađaju svakoga i na tanak led dovode prijeđena životna iskustva i stavove. Bol znade toliko preplaviti čovjeka da se više i ne nada čovječnosti. Stoga nije čudno da se zbog patnje rađa bezboštvo kao posljedica ogorčenja na Boga s kojim se želi raskinuti svaki odnos ili se čovjek tiho prepusti ravnodušnosti. Takva stanja povećavaju osjećaj besmisla, gubitka tla pod nogama, ali i duboke životne praznine. Milosni je dar veći kad se u takvim trenucima osjeća pouzdanje u Boga i doživljava nečujni glas Božje blizine koja usred teškoća hrani povjerenje u smisao dobrote iz vjere u Boga.
Bezimeni bogataš i siromah Lazar
Preko navedenih misli dolazimo do poznate Isusove priče iz pera Lukine osjetljivosti za neosjetljivost bogataša. Priča ne rješava gore navedene kušnje, ali nas suočava s drugačijim pogledom na poimanje uspjelog, sretnog i kvalitetnog života. Na scenu stupaju bezimeni bogataš i siromah Lazar. Priča ne bi imala svoju puninu kad bismo zanemarili da se izvan nje događa druga priča – farizeji. Njima Isus upućuje prispodobu koja bi morala potresti njihovu samodostatnost i bezbrižnost. Istančanim slikama opisuje se stanje u kojem živi bogataš i siromah Lazar. Kao u filmskom prizoru opisano je bogataševo držanje i njegova zaokupljenost samim sobom.
Prizor se zbiva s jedne i druge strane kućnoga praga. Izvan njegove kuće postoji surova stvarnost, ali on je ne zamjećuje. Bogatašev pogled određen je sebičnošću koja izvire iz njegova srca. Pred vratima bogataševa doma leži Lazar. Njegova su očekivanja usmjerena prema mrvicama s bogataševa stola. Prilaze mu psi i ližu čireve. Tako je priča krajnje izoštrena slikom životinja koje pokazuju humane crte. Dovoljno je uočiti da bogataš nema imena. Što to hoće reći? Njegov je identitet određen bogatstvom i njegovim odnosom prema bogatstvu. Nalazi se u povlaštenom stanju, ali sam. U središtu je on i njegove potrebe. Hrana i odijelo pokazuju njegovu zaokupljenost samim sobom. No, sve to traje dok traje. Ni obilje stola ni kraljevsko odijelo ne mijenja temeljnu činjenicu groba. I bogataš i Lazar umiru. Sada priča prelazi prag vidljivoga. Kad je bogataš umro, dospio je onamo kamo se već odavno zaputio – u pakao. U paklu ne može koristiti svoje povlastice. Izručen je pustoši vlastitog srca. Dospio je onamo kamo se već odavno zaputio. U paklu se “gosti” posljedicama neodgovornog držanja prema ljudskim potrebama i surovošću bešćutnog srca.
Pakleni vidici
Ni u paklu bogataš ne dobiva ime. Identitet mu je sada “fosiliziran”. Jedino vidi Lazara u Abrahamovu krilu. Prizor koji je morao uznemirivati pobožne farizeje. Riječ je kritičkom osvrtu na religijsko gledanje po kojem je bogataš već bio u Abrahamovu krilu, jer se bogatstvo smatralo Božjim darom, znakom Božje naklonosti i pravednog života, a siromaštvo Božjom kaznom. Naglasak treba prepoznati i u činjenici čireva kojima je Lazar bio prekriven, a to se smatralo nečistim. Bogataš upire pogled prema gore, ali i dalje ostaje sputan. Sada kad je bogataš prešao prag zemaljskih povlastica, ne vrijede pravila koja prethode grobu. Dospio je u stanje muka koje se može razumjeti iz njegovih riječi. Abrahama oslovljava s “Oče Abrahame”, ali dolazi iz stanje u kojem životom nije pokazao da je Abrahamov sin. Riječ o svojevrsnim crtama ironije u tekstu koje izoštrtravaju sluh za dubinu poruke. S druge strane bogataš naređuje Abrahamu da pošalje Lazara i da mu ublaži muke, da izvrši čin ljubavi prema njemu. I dalje se želi služiti povlasticama, ali tako ne ide. I dalje ne vidi Lazara kakav je doista, već se želi okoristiti Lazarom. Tko je Abraham i tko je Lazar, vidi se iz Isusove priče. Bogataš traži čin ljubavi, čin koji nije bio spreman pokazati prema Lazaru. U Isusovoj priči Abrahamove riječi nisu puka pjesnička figura ili neki pedagoški korektiv naših djela. Riječ je ključnoj poziciji s kojom nas suočava Radosna vijest: naše držanje prije smrti određuje naše stanje nakon smrti. Neće imati odlučujuću riječ naše povlastice, društveni položaj, znanje, karijera, pa ni puko priznavanje Božje opstojnosti, nego ljubav prema čovjeku. Priča poučava da ne može imati Abrahama za oca onaj tko nema ljude za braću.
Pokreću li “mrtvi” obraćenje?
Čin nam srce nije spremno na darežljivost, na zamjećivanje ljudi u bolnim stanjima, nastaju pakleni ponori među ljudima, pa i u društvenoj zajednici. Naime, »mjesto muka« pokazat će da se bogataš i nadalje skrbi samo za sebe, odnosno za članove svoje obitelji. Pakao je, dakle, već bio u njemu. Zato je zanimljiv bogatašev stav pred Abrahamom. Da bi se njegova braća obratila predlaže susret s mrtvima. Potom slijedi Abrahamov odgovor u kojem vidimo kamo Isus smjera. Bogatašev prijedlog čudesnog dolaska mrtvih među žive neće dovesti do vjere, jer sebičnošću pokazuju da već sada ne vjeruju živoj Božjoj riječi. Uostalom, iz pakla, tj. usredotočenošću na sama sebe nije moguće vidjeti istinu. Pakao nije mjesto odakle se vidi što je najbolje za druge ljude. Zaslijepljenost samim sobom rađa promašenim držanjem prema ljudima. Zato je priča o onostranoj promašenosti snažna poruka o vjeri koja se treba hraniti Božjom riječju i tako mijenjati čovjeka.
Vjera u Boga mora imati svoje posljedice, a to je dobrota u koracima skrbi za svijet u kojem živimo i ljude u njemu. Bez življene dobrote vjera postaje tamnica duše. Zato je jasno da se Božju riječ može “ukrotiti” tako da se ublaži njezina oštrina, da se nastoji pomiriti naš nepomućeni mir i zahtjevnost Evanđelja. Bogatstvo nije po sebi zlo, ali je nedovoljno. Bogataš je imao svega u izobilju, ali je u njemu tinjala unutarnja glad za samim sobom. Tako prispodoba nudi poruku koja se može u svakom vremenu živjeti. Dovoljno je u njoj prepoznati ono nosivo. Istinsko obilje i istinska kvaliteta života svakog pojedinca u ljudskoj zajednici ostvaruje se dijeljenjem, a ne gramzljivošću, odnosno sreća se ne ostvaruje bez drugih. Otuda prijeka potreba da kršćani, hranjeni Isusovim primjerom, traže putove koji će pomoći da što veći broj ljudi može živjeti život dostojan čovjeka. Naglasak nije na štedljivosti i odricanju, nego na bogatstvu srca koje pokreće na djelovanje, darivanje i dijeljenje. Nije stvar u tomu da se nekomu daju mrvice, nego da i taj sudjeluje za stolom Božjega obilja.
Odgovori