Uz 800. obljetnicu Reda propovjednika (1216. - 2016.)
Proslava 800. obljetnice osnutka Reda braće propovjednika ili Reda sv. Dominika, sretna je prigoda da se bolje rasvijetli povijesni hod jednog predanog nastojanja u Crkvi koje je poteklo iz nadahnuća i životnog usmjerenja sv. Dominika i dobilo svoje prepoznatljivo obilježje tijekom minulih stoljeća. Dominikanci u svom hodu nose tragove 13. st. i svih novosti koje su obilježile to razdoblje povijesti. Potreba za zajedništvom, gradnja velikih i visokih katedrala, sveučilišta i intelektualni rad, utkani su u prve korake dominikanaca. Dao je Red blistave umove poput Tome Akvinskog, ali i naše domaće sinove hrvatskog podrijetla. Tko bi ih sve nabrojio! Crkvi su svojim radom i mišlju obogatili smjer bez kojeg nije moguće razumjeti današnja određenja. Donio je Akvinac svojim radom toliko bogatstvo nauka da se za Anđeoskog Naučitelja, Tomu Akvinskog može reći da je njegov nauk u određenom smislu isto što i nauk Crkve. Dominikanski duh, vođen Akvinčevim blistavim umom, bio je uvijek otvoren drugim mišljenjima, a nije bio unaprijed svrstan uz određenu misao ili smjer, jer je polazio od načela da svjetlo Istine može imati svoj trag u svakom ljudskom mišljenju. Toma je Redu ostavio traganje za objektivnom istinom, a ne za statusom ili predznakom ovog ili onog govornika ili pisca. Budući da je u Redu uvijek bilo braće svećenika i braće laika, lakše se ostvarivala redovnička ravnoteža u samostanima. Kako bi bilo moguće zamisliti Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) bez briljantnog dominikanca Congara čiji tekstovi zavrjeđuju meditativnu pozornost. “Veoma sam privržen Rimu, ali nešto mi se kod njega ne sviđa: želja da živimo u iluziji, a iluzija je uvijek jalova”- dovoljno je da jednog dominikanca, a riječ je o Congaru, uzmemo kao dodatni razlog proslave 800. obljetnice Reda.
Dominik – rođen za Istinu
Kad se Dominika usporedi s drugim utemeljiteljima redova, onda se s pravom može reći da se malo zna o njemu. Zasigurno je to i zbog toga što Dominikov stil života nije zasjenio cilj poslanja – propovijedanje. Dominik Guzman rodio se u obitelji velikaša oko 1170. g. u Kastilji – u samom središtu Španjolske. Tijekom trudnoće, kako govore priče, njegova majka je usnula znakovit san o psiću kojeg nosi u utrobi i koji u zubima nosi plamteću baklju. San joj je navodno protumačio neki benediktinac koji joj je kazao da će roditi sina koji će u ustima nositi Božje svjetlo kojim će rasvijetliti čitav svijet. Je li bilo tako ili nije, teško je reći, ali Dominik će doista takvim postati. Zato se u kasnijoj ikonografiji uz sv. Dominika prikazuje pas koji u zubima drži plamteću baklju, a šapom se oslanja na zemaljsku kuglu. Druga točka u njegovu životopisu govori da u 14. godini odlazi na katedralnu školu u Palenciju. Tu Dominik upoznaje Diega, priora Zbora regularnih kanonika u Osmi, te i sam postaje njihovim članom.
Znamo da Dominik nije napisao nijednu knjigu. Nisu zapisane njegove propovijedi. Sve što znamo rekli su drugi o njemu. Sačuvalo se samo jedno njegovo pismo. Dominikov nasljednik na čelu Reda, napisao je Knjižicu o počecima Reda, ali u njoj se pozornost posvećuje Dominikovu djelu. Tako znamo da je prilikom diplomatskog putovanja u Dansku, Dominik susreo albingenze i jadno vjersko stanje u južnoj Francuskoj. Susreo se s dualističkim hereticima, iako njihovo učenje ni do danas nije potpuno poznato, koji su bili bosi i odjeveni u bijele haljine šireći svoje učenje na narodnom jeziku. I tu se Dominik pokazao velikim. Rješenje nije tražio u nasilju ili odstranjivanju putem križarskih ratova, nego u razumijevanju, uvjeravanju putem obrazloženja. Bio je svjestan da su ljudi iz neznanja prelazili u katare. Malo po malo dolazi na zamisao osnivanja prosjačkog reda radi naviještanja Evanđelja. Vrlo brzo okuplja petnaestak mladih suradnika. Već 1207. Dominik osniva ženski samostan. Red je 1216. g. potvrdio papa Honorije III., a u dogovoru sa svojom subraćom, izabire Pravilo sv. Augustina. Na Veliku Gospu 1217. šalje svoju subraću dvojicu po dvojicu u gradove, na sveučilišta i druga kršćanska središta. Dominik se pokazuje revnim u osnivanju samostana, a sam će propješačiti gotovo čitavu Europu. Umire u Bolonji 6. kolovoza 1221. u 51. godini života. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.
Dominik – izazov hrabrosti
Dominikanci, članovi Reda braće propovjednika, ušli su u povijest Crkve i zapadnog kulturnog kruga u vrijeme novih previranja u Europi 13. st. “Bijeli fratri”, kako ih pučko razumijevanje prepoznaje na našim stranama, svoje su prve korake vezali uz učenje i podučavanje, odnosno cjelovitu i temeljitu izobrazbu, knjige, znanje i knjižnice. Utemeljitelj Reda prepoznao je izazov novonastalih sveučilišta u onodobnoj Europi. Vodeći se načelom istine, ubrzo je shvatio da je srednjovjekovna zajednica učenika i učitelja, koju danas zovemo sveučilište, prostor novih suradnika. U dominikanskoj predaji učenje nije formalna prethodnica službi propovijedanja, nego je riječ o trajnoj zadaći bez koje nema dominikanskog identiteta. Dominikanskoj duhovnosti, temeljenoj za ostavštini sv. Dominika, pripada molitva, studiranje, zajednički život i sloboda. Kad se stvari sagledaju iz šire perspektive, možemo reći da dominikanska pronicljivost ima nešto zajedničko s prijelazom kršćanskog navještaja iz malog židovskog kruga u veliki i široki svijet grčke misli. Kao što su crkveni oci i kršćanski mislioci/pisci našli vrsnog suradnika u antičkoj filozofiji prvih stoljeća, jer su u njima prepoznali ljubitelje mudrosti i istine, tako je Dominik prepoznao u onodobnim učilištima svoje suradnike.
Nije dominikansko geslo Istina puka fraza Reda, nego sveukupno određenje Reda uči da je potrebno imati hrabrost u sagledavanju stvarnosti u njezinoj istini. Otvara nam oči da se ne bojimo novim očima gledati stvari i ljude koji nas okružuju. Mnogo toga u našim postupcima ovisi o načinu gledanja na život, druge i Boga. Stoga je Dominikova pouka da je potrebno biti oboružan hrabrošću za suočavanje sa svijetom kao što je i Krist postao vid slijepima i oči onima koje su drugi proglasili slijepcima ili su sebe oslijepili za istinu o Bogu i čovjeku. Boriti se za istinu na način da uklanjamo maske i vlastito licemjerje koje priječi istinu o nama i drugima, to se sve dade iščitati u prvim koracima sv. Dominika i njegove braće. Zato je očito da u Dominikovu puti i dominikanskoj karizmi ima nešto od proročke pronicljivosti u gledanju naprijed. Danas, kad se sve više tužimo na okolnosti koje priječe ljude u rastu vjere, potrebno je imati Dominikovu odvažnosti izlaska među suprotne poglede na život. Kao da bismo najradije ostali u nekom idealnom društvu, jer bi se, kažu nam, tek tada moglo živjeti vjeru u njezinoj punini. No, to bi bila izdaja Krista. Red sv. Dominika nastao je u vrijeme velikih promjena, ali Dominik nije čekao da mu se svijet prilagodi, da dosegne potrebnu razinu, nego se našao izazvan svijetom krivih vjerovanja i drugačijih stremljenja. Ima li snažnijeg izazova nama kršćanima od te i takve Dominikove otvorenosti? Da je htio ostati vjeran prošlosti na formalan način bio bi ostao zatvoren u monastički smjer duhovnosti, no Dominik je sretno shvatio da vjernost prošlosti znači odgovornost prema sadašnjosti i budućnosti koja nam dolazi ususret. U dalekom 13. st. Dominik, a i Crkva po njemu, to su prepoznali kao vlastiti izazov koji se ne smije prokockati. Brojne neprospavane noći, kako ih spominju životopisi, znak su duhovnog nemira koji ga je budio i onda dok su drugi spavali. Metaforički se to dade prenijeti i na naše iluzije u kojima smo često opojeni jalovim snovima, a gubimo utrku sa stvarnošću. Novost koju su Dominik, ali i Franjo Asiški, unijeli znak su da je potrebno odbaciti trula povijesna pomagala i iz vjere u Božju blizinu tragati za putovima unutar današnjeg svijeta. Da bi se to moglo, potrebno je odricanje od slasne udobnosti zbog koje se teško odvažiti na novo i izazovno.
“Prljava” teologija i učena Crkva
Jednom sam naišao na tekst nekog dominikanca u kojem sa svom strašću navodi da mu je predavanje vjeronauka u školi pomoglo da se kroz susrete s djecom izbori za “prljavu” teologiju. Iako je imao visoko obrazovanje i kasnije predavao na crkvenim učilištima, htio je reći da je u susretu s djecom svih uzrasta, koja u učionicu dolaze iz svijeta raskršćanjenih obitelji, došao do suočavanja s neočekivanim pitanjima koja nisu opterećena obzirima i unaprijed zadanim smjerom. Školu je prepoznao i oslovio kao težak laboratorij koji ga je potaknuo na pisanje o problemima koja nisu prisutna u samostanskim prostorima, na bavljenje pitanjima koja nisu obuhvaćena temeljnim studijem. Shvatio je da se mora “uprljati” svijetom današnjih ljudi koji žive drugačija iskustva svakodnevice, zaborav Boga, virtualnu stvarnost i individualizam. Od dominikanske je tradicije, kaže, naslijedio potrebu ozbiljnog bavljenja knjigom i komuniciranje putem pisane riječi, ali na način da pomogne ljudima u razvijanju kritičke svijest, da razumiju kamo iz vodi Kristova riječ i da budu u stanju obrazložiti put vjere i osobnog povjerenja u Boga. No, svjestan da nije dovoljno biti zagledan u današnji svijet, ma koliko to smatrao važnim, potrebu trajne molitve naveo je kao neizostavni dio svoga poslanja. Bez molitve i dijaloškog odnosa s braćom, kaže, teško se može s evanđeoskom ozbiljnošću biti osjetljiv za današnja pitanja i probleme suvremenih ljudi.
Znamo da se dominikance obično nazivalo “učena Crkva”, i to s pravom, ali ostaje pitanje o kontinuitetu Reda. Dakako, danas mnogo toga više nije moguće kao prije. Svijet se promijenio. Izazovi su novi. Broj braće opada, a naše domaće stanje pokazuje drugačija stremljenja. Teologija nije na cijeni, pa ni u samoj Crkvi, barem ne kod nas koji smo skloniji lukavom neznanju. Kad se studira tekstove velikih dominikanaca, a nadasve Tome, onda je očito da se pitanja ne mogu i ne smiju poistovjećivati sa sumnjom. Iako se misao srednjovjekovnih dominikanaca mora staviti u onodobni povijesni i kulturološki kontekst da bi se mogla ispravno razumjeti, učena Crkva – ali ne kao krilatica, nego kao sadržaj života – nasušno je danas potrebna Crkvi na našim stranama. Nije, istina, Dominik prvi shvatio da vjera ima neodvojivu vezu s istinom, da bez istine vjera gubi tlo pod nogama, da bez razuma i razboritosti u prosuđivanju nije moguće sporazumijevanje, da je jasnoća veoma važna, ali to nam ne izgleda u svakom vremenu uvjerljivo. Da bi se moglo doći do istine, potreban je čovjek sa svojim spoznajnim sposobnostima, a onda se time otvara put koji uključuje pitanja i sumnje. Tu je Tomino strastveno traganje za istinom kao radna metoda nedvojbeno potrebna svakom vremenu, nadasve u vrijeme ravnodušnosti spram istine. Dovoditi u pitanje neupitne istine, stoljećima uvriježene načine ponašanja i ophođenja, sve to spada u Akvinčevu metodu. Ako ništa drugo, onda brojni samostani koje su kod nas imali dominikanci na to nas obvezuju. Sve u svemu, oprijeti se rastućem zaboravu Boga, moguće je samo ljubavlju prema Bogu, a tu nam mistik i dominikanac Eckhart poručuje: “Tko ljubi Boga radi svoga interesa, taj ga voli kao što voli svoju kravu, zbog mlijeka i sira koje od nje dobiva. Tako postupaju svi oni koji Boga ljube zbog izvanjskog bogatstva ili unutarnje utjehe, ali ti Boga ne ljube ispravno, oni ljube svoje koristoljublje.”
Objavljeno u: Kruvenica, br. 38., rujan 2016., Hvar
Odgovori