Uz 8. listopada - Dan neovisnosti Republike Hrvatske
Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti
svake Bog nadili obilno milosti,
gospodom uresi, zakonmi i pravdom,
razlicim uzvisi imanjem i blagom,
svuda ga jes puna slava, svud on slove,
hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.
(Ivan Vidali, 1564. g.)
Rijetko je kod nas neka riječ obilježila prošlost kao što je riječ sloboda (libertas) obilježila stoljeća Dubrovačke Republike. Bez značenja slobode Dubrovnik bi izgubio temelj razumijevanja svoje prošlosti. Priča o slobodnom Dubrovniku i slobodi u Dubrovniku nije tek probitačna turistička priča o Republici koja je imala velebnu prošlost, diplomatske, trgovačke i kulturne dosege koji nam danas izgledaju kao dio nestvarne priče. Sloboda nije samo natpis na državnom barjaku Republike ili pjesnička fraza dubrovačkih starina. Sloboda je gramatika dubrovačke prošlosti i genom dubrovačke održivosti.
Sloboda je, kako zgodno naglašava Lovro Kunčević, u drevnom Dubrovniku značila “sudjelovanje u vođenju javnih poslova i atribut politički aktivnog čovjeka.” Već je to dovoljno znati da bismo s pravom govorili o dubrovačkom poimanju slobode koje nam danas može biti korisno u prepoznavanju vlastitih zabluda i društvene (ne)odgovornosti. Sve u svemu, dubrovačko poimanje slobode ne može se ni u kojem slučaju vezati uz današnje poimanje slobode kao prava pojedinca da živi kako hoće i da se pojedinačno uzdiže na razinu božanstva. Sloboda nije bila shvaćena kao puka neutralnost u odnosu na stranu vlast, nego upravljanje putem izbornih kolektivnih tijela. To danas izgleda kao dio nemoguće priče. Uz to, kad se promotre povijesna vrela, onda je očito da je i Festa sv. Vlaha predstavljala obrednu proslavu slobode. Štovanje Parca, Sveca koji je doista konstituirao Grad, bilo je ujedno i kult zaštitničke uloge slobode.
Tko podrobnije prati domaća zbivanja, nadasve stremljenja u turizmu, ali i brojne prijepore koje turistička sezona potiče u širim i užim krugovima, lako će primijetiti da je teško uskladiti osobne i zajedničke interese. Svaka se rasprava pokaže suvišnom kad su kriteriji neujednačeni i ciljevi nespojivi. Stari Dubrovnik ne bi postojao da je u njemu nekoć postojala današnja kultura življenja, da su zajednički interesi bili podređeni osobnim interesima, probitku i udobnosti.
Današnji “trofejni turizam”, kako se netko zgodno izrazio o prevladavajućoj praksi fotografiranja uz znamenitosti, nije isto što i iskustvo Dubrovnika. Proći Dubrovnikom nije isto što i ući u Dubrovnik, jer Dubrovnik znači jedno razumijevanje i jedno nadahnuće koje do danas nije presušilo. Ne razumijemo li vrijednost Dubrovnika – ali ne kao puko naslijeđe, nego kao baštinu – onda taj biser slobode dobiva podanički značaj. Zato se na Dubrovniku može trajno nadahnjivati i njegovim kriterijima razotkrivati današnje privide, manjak savjesti i kritičke svijesti, te površnost i obezvrjeđivanje umijeća, odgovornosti i nepotkupljivosti.
Uz Dan neovisnosti Republike Hrvatske vrijedi poslušati Lovru Kunčevića koji britko sažima političke iskre Dubrovnika koje danas izgledaju kao dio nestvarne priče.
Odgovori