Riječ uz evanđelje 29. nedjelje kroz godinu - 16. listopada 2016.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Lk 18, 1-8
Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit zaljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
***
Nije samo biblijski čovjek otkrivao svoju ranjivost, nemoć i potrebu pomoći. Otkrivaju to svi naraštaji, pa i naš današnji. Kako biblijski ljudi, tako i mi danas, potrebni smo pomoći. U nemoći se po korijenima duše lakše prilazi Bogu i kuša ljudska upućenost na njegovu blizinu. Tako nam se život odvija između osjećaja da je Bog skriven, da je daleko i ne čuje najbolje, da se od nas udaljava i, s druge strane, imamo iskustvo Božje spasiteljske blizine, jer su rijetki životi u kojima njegovo svijetlo nije razgonilo tamu i unosilo sigurnost, ali i da Bog providonosno djeluje među nama. Nije na odmet navesti da je danas osim pitanja “kako” moliti, važnije postalo pitanje “zašto” moliti. Čemu molitva? Pripada li ona prošlosti i neprosvijećenim dijelovima ljudskog roda? Može li se s novim spoznajama, sigurnostima, ljudskim dosezima, novom slikom svijeta, živeći u prostoru obilježenom tehnološkim razvojem, moliti kao i prije? Izgleda da je lakše navesti razloge koji nas opravdavaju da ne molimo, nego navesti razloge koji potiču i opravdavaju molitvu. Razlog izvire iz naše prirode, ali i iz poganske logike shvaćanja molitve kao trgovačkog čina prošnje koja je ujedno i prinos Bogu pa se molitvom Boga može smekšati i mijenjati da djeluje u prilog naših potreba.
I čuje i vidi
Iz tog ozračja krećemo u čitanje Isusove prispodobe o ustrajnoj udovici koja uporno dolazi moliti nepravednog suca da je obrani od tužitelja. Prvo, opasno bi bilo misliti da je sudac slika Boga. Ne! Riječ je o slici za svijet u kojem živimo, a udovica je slika kršćanina koji je pozvan ustrajnom molitvom mijenjati sebe u svijetu nepravde, rovarenja, prezira i ljudskih nadmetanja. Sudac je slika stvarnosti u kojoj se rađamo i koju smo oblikovali ljudskim zlodjelima i grešnim strukturama. Isus uzima priču da bi po njoj ukazao na ono bitno u odnosu prema Bogu. Kao što udovičina ustrajnost nema granica, tako je i Kristov učenik pozvan hraniti vjeru molitvom kako bi ostao čvrsto ukorijenjen u Bogu u trenucima kad se razboritim čini posegnuti za neevanđeoskim metodama i neevanđeoskim načinom života. Iz molitve se otvaraju oči da prepoznam što mi je činiti, ali i srce hrani da ustrajem na Isusovu putu. Zato je razumljivo da je molitveni stav najugroženiji kad smo izloženi nepravdi i kad nam ljudi ugrožavaju život. U tim bolnim trenucima nije lako u drugima vidjeti braću i sestre, sinove i kćeri Oca koji se ne uvjetuje našim zlodjelima. Da bismo u drugima mogli vidjeti braću i sestre, pa i u onima koji nam čine zlo, Božjim očima ćemo gledati samo ako nam je srce natopljeno molitvom.
Drugo, molitva podrazumijeva Božju blizinu koju nikakva ljudska zlodjela ne mogu ugroziti ili spriječiti, jer Bog ne može odustati od očinske skrbi za ljude. Čovjek se može odreći Boga, živjeti kao da ga nema, ali, kršćanskim očima gledano, Bog se ne može odreći nas. Stoga molitva nije način kojim se može utjecati na Boga da promijeni “kurs”, da bude na našoj strani, da se oboružamo zaslugama za “crne dane”. Sve je to razumljiva projekcija ljudskih odnosa na Boga, jer tako nam je lakše poimati odnos s Bogom. Zato je uvijek potrebno pročišćenje molitvenog stava, odnosno evangelizacija molitve. U tom smislu je jasno da se pitanje molitve ne može svesti na pitanje metode ili učinkovite magijske radnje, nego se molitva tiče otvorenosti srca u trenucima kad sve izgleda zatvoreno, kad smo prepušteni bolnim udarcima.
Kršćanin koji ne moli gubi miris Evanđelja, a bez molitve vjera postaje beživotna etiketa. To će reći da molitva čini naš odnos s Bogom plodonosnim. Po molitvi Bog, koji je ljudima trajno otvoren, mijenja ljude, našu nutrinu i naše držanje pred Bogom i ljudima. Zato je nemoguće biti kršćanin bez molitve, jer na njivi nema žita bez kultiviranja tla. Tako je potrebno srce činiti propusnim za Božju volju i njegovu blizini. Kad kaže da valja uvijek moliti i nikada ne sustati, onda to ne znači da treba određene molitvene tekstove recitirati ili pobožne obrede obavljati kao da je riječ o molitvenom obrtu duše. Naglasak treba čitati u gorerečenom smislu. Uz to postoji još jedan naglasak. Naime, ne možemo reći da smo uvijek u stanju prepoznati tragove Božjeg prolaska i njegovo djelovanje u svijetu. Naš je vid srca često oslabljen pa, zaslijepljeni planovima, htjenjima i određenjima, ne vidimo jasno kada se i kako Bog pokazuje u brižnosti prema ljudima, nadasve kad smo u potrebi. Stoga je jasno da molitva bistri vid duše za prepoznavanje Božje nazočnosti među nama.
Ni geto ni stapanje
Vidimo da nas ulomak Lukina evanđelja suočava s Isusovim pitanjem u kojem se zrcale i naša pitanja o krizi vjere, odnosno hoće li je uopće biti kad on dođe. Kad danas vidimo sve praznije crkve, pa i one na Zapadu koje se prodaju ili prenamjenjuju, kad smo preplavljeni sekularizacijskim valovima i bezboštvom svake vrste, kad se kod mnogih vjera svodi na običajno i obredno odrađivanje, kad obitelj više ne prenosi vjeru, pitamo se u kojem smjeru motriti Isusovo pitanje o vjeri i njegovu dolasku.
O tom pitanju, pred kojim moramo ostaviti otvorena vrata svoga srca, možemo reći da nam Isus daje poticaj da u teškim životnim prilikama ne odustanemo od vjernosti Bogu i životu po Kristovoj mjeri uspjelog življenja. I nije riječ samo o vjeri i Kristovu dolasku na kraju vremena, nego o svakodnevnom dolasku u naše živote. Taj svakodnevni dolazak ima svoj odraz na onaj konačni. Stoga je važnije pitati se hoće li me naći u brižnosti prema ljudima, kao odgojitelja sluha djece i mladih za Božji glas u svijetu i našoj nutrini, za kršćansko lice novih naraštaja u bezličnim vremenima, zauzeta za proročko uplitanje iz vjere i s hrabrošću koja dolikuje Kristovim vjernicima. Ne smetnimo s uma da vjera slabi i onda kad se vjernici odriču svoje vjerničke brižnosti za Božja stvorenja, za ljudske muke i jade. Briga oko vjere nije briga oko statističkog stanja uredskih matica ili pununjavanja crkvenih klupa, nego oko Božje stvari u svijetu radi koje je Očev Sin postao čovjekom i koji po Duhu Svetome danas djeluje.
Što vrijedi za pojedinca, vrijedi i za Crkvu u cjelini. I Crkva može zanijekati Krista, bilo da se radi o narciosoidnoj skrbi za samu sebe, za očuvanje davno stečenih pozicija i struktura, živeći kao da je pozvana na getoizaciju ili da svu svoju nadu polaže u prošlost u kojoj joj je svijet davao svjetovno oruđe moći. Može zanijekati Krista iz želje za iznalaženjem novih putova do periferija, rana i provalija, kao i do novih kulturnih promjena, pa joj se može dogoditi da naivno upadne u kobno stapanje sa svijetom, do mjere da se više ne prepozna njezina proročka riječ, kao ni svjetlost koju prima od Svjetla ni slanost bez koje bljutave strukture priječe rast Božjega kraljevstva. Kršćanin, kao nekoć tako i danas, podložan svojim i tuđim manama, ograničenjima, izdajama i prijevarama, živi iz vjere da nas Bog nikada ne ostavlja, da naše molitvene riječi nailaze na uho koje nas očinski razumije. Istodobno, time nismo sebi dali za pravo povlačenja iz svijeta, ali ni odricanja od zahtjevnosti Isusova puta koji će uvijek biti predmet ismijavanja i prezira. Ne smijemo, naravno, nikada misliti da kršćanin živi od tržišno isplativih ideja koje slavodobitno pobjeđuju na trkalištu moći. Nije nam zajamčeno da ćemo u svijetu imati sigurnost ovih ili onih ugovora, tradicija, navika i prava, nego muku koja je neizostavna posljedica sebedarne ljubavi i Kristova križa. Građanska religija nikada ne može biti isto što i Crkva Isusa Krista. Lovorike svijeta i prva sjedala za stolom društvenih položaja nisu još znak vjerodostojnosti Kristovih vjernika.
Odgovori