Tragom jednog prikaza Zorana Krstića
Već je na ovoj stranici stavljeno jedno predavanje Zorana Krstića, profesora na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a sada se to predavanje može upotpuniti njegovim člankom objavljenim u Diacovensiji iz kojeg izdvajam slijedeći tekst:
Današnja postmodernistička religioznost u svojoj renesansi ne znači povratak na tradicionalno, u Crkvi utemeljeno i življeno kršćanstvo. Ona »nosi u sebi svašta, a katkada baš ništa zajedničkoga s autentičnim kršćanskim iskustvom stvarnosti.«
Osnovne teme i vjerovanja postmoderne religioznosti
»gotovo nečujno i nesvesno umeju da se spoje i sa hrišćanskim verovanjima i sa naučnim diskursom tako da Novo doba, po mnogo čemu, postaje nevidljiva religija koju pojedinci suočeni sa tegobom i teskobom života u tehnološkoj eri, nehotice interiorizuju kao vrstu mogućeg spasenja u bespuću u kome se nalaze. Nehotice, jer mnogi postulati Novog doba mogu da se otkriju kod onih koji veruju da su pravoverni hrišćani, kao i kod onih koji su uvereni da uopšte ne veruju.«
Nova religioznost jest stanje svijesti, mentalitet suvremenoga čovjeka koji se oblikuje i širi, prije svega sredstvima javne komunikacije, gradeći i šireći jednu globalnu mrežu i to omiljenim temama poput osobne sreće, individualnoga uspjeha, zdravlja podignutoga na razinu svetosti, mladosti, ljepote i mnogo veselja i uživanja u životu. Jednom riječju, »čovek postmoderne je erotično neutaživ u svojoj narcističkoj žeđi za vlastitom ispunjenošću i ostvarenjem.« Tako se, na kraju, nameće zaključak da je religioznost postmoderne u svojoj glavnoj struji, zapravo, religijski individualizam u kojem osobni element iskustva narcisoidnoga tipa odnosi prevagu nad svim ostalim bez ikakvoga dodatnog kriterija u procjeni toga iskustva. Kada govorimo o osobnoj sreći kao vrhovnom idealu, onda je jasno da se ona mora ostvariti hic et nunc, a ne odgođeno, posebno ne u eshatonu. Tako bismo mogli zaključiti da mentalitet suvremene religioznosti ne doprinosi reafirmaciji svetosti kao životnoga cilja i ideala, već je, naprotiv, svojom utemeljenošću na povijesti i biološkoj čovjekovoj hipostazi zapravo protivnik evanđeoskoga viđenja svetosti. To dodatno otežava pastirsku djelatnost tradicionalnih Crkava u kojima nije potpuno jasna granica između Crkve i svijeta i u kojima nositelji suvremenoga religijskog mentaliteta nisu ljudi izvana, već oni koji najčešće sebe smatraju članovima Crkve.
Odgovori