Riječ uz evanđelje 30. nedjelje kroz godinu - 23. listopada
NEDJELJNO EVANĐELJE
Lk 18, 9-14
Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
***
Religiozno držanje Židova u molitvi nije bilo nepoznato Isusu. Srastao je sa svojim narodom i uočavao stranputice koje su mnogi smatrali neupitnim putovima sigurnosti i ispravnosti. Bisernom preciznošću uočavao je kakvo je ljudsko srce pred Bogom. Njegove priče pokazuju da je razotkrivao prizemne interese i čežnju prema moći i ondje gdje bi je trebalo biti najmanje – pod velom molitve.
Dva položaja, dvije nutrine
Priča kaže da u Hram dolaze farizej i carinik. U Hramu su dva, onodobnim očima gledano, različita lika. Pobožan Židov koji je kao farizej revan vršitelj Zakona, a, s druge strane, carinik koji je suradnik na poreznim poslovima rimske vlasti. Nespojivo i gotovo zastrašujuće za uši Isusovih suvremenika. No, Isus u priči razotkriva njihovo držanje. Nisu imenovani, ali ih određuje njihovo molitveno držanje. U svakom vremenu su suvremeni, kao i u nutrini svakoga od nas. Javljaju se na svim meridijanima i paralelama, pa i u kršćanskim zajednicama kao trajna prijetnja rastakanju odnosa s Bogom i širenju farizejske isključivosti.
Carinik, opterećen teretima koje je svaljivao na druge, svjestan je da mu valja stati po strani, pri dnu hramskog prostora, no to ga ne sprječava da u središte svoje nutrine stavi istinu svoje grešnosti i otvori se Božjem milosrđu. Ne približava se mjestu na kojem moli farizej. Stoji izdaleka, ali je svojom nutrinom bliže Bogu. I već iz toga slutimo da smještaj u Hramu nije jamstvo kako stoji s Bogom u našoj nutrini. Samo Božjem pogledu to ne promiče. Carinik se ne uspoređuje s drugima. Pred Bogom stoji kao prosjak milosrđa. Ne hrani svoj odnos prema Bogu pozivajući se na farizeja i ne niječe njegovu »licencu«, već se iskazuje kroz svoju potrebu za Bogom. S druge strane, farizej donosi svoje »trofeje«, djela ostvarena prema Zakonu. Ima ih toliko da može s punim pravom stajati uspravan pred Bogom. Štoviše, i više od propisanoga.
Dakle, Bog mu je dužnik pa ne čudi njegov nadređen pogled prema cariniku. Ogleda se u svojim djelima i pogled mu ostaje sputan sebeljubljem. Usto treba uočiti da Isus ne osuđuje farizejeva djela, nego pred slušatelje stavlja njegovo držanje. Ako bismo ovime mislili da je dovoljno biti pasivan i s vremena na vrijeme pokajnik, to bi bilo suludo. Nije pohvaljen carinik radi svoga životnog ponašanja, nego se njegov molitveni stav pokazuje u svojoj iskrenosti. Sve što je farizej činio nije ga dovelo do razumijevanja samoga sebe u odnosu prema Bogu. Djela su mu ostala lišena nutrine koja je i nadalje ostala neobraćena, što se pokazuje u njegovu pogledu prema cariniku.
Stoga možemo reći da naše držanje pred Bogom ne može biti “obranjeno” dobrim dijelima ukoliko zaobilazim čovjeka ili prezirem ljude koji su zastranili ili su se potpuno predali tami grijeha. Smatrajući sebe boljima od drugih, čišćima i svetijima, pokazujemo koliko smo korjenito potrebni spasenja od lažne slike vlastite veličine. To kakvi smo pred Bogom nije vidljivo po djelima koja činimo za Boga ili po istrošenim glasnicama u obrani vjerskih istina i moralnih načela, nego po djelima koja činimo iz vjere za ljude, kulturu života, rasvjetljavanje svakodnevice, itd. Srce ispunjeno prezirom ili omalovažavanjem, izrugivanjem i gušenjem drugih i drugačijih ne ide u prilog Isusova puta.
Uz to, prakticiranje vjere ne može se svesti na puko sudjelovanje u obredima crkvene zajednice ili u prigodničarskim i blagdanskim slavljima kao puki dionik mjesnih i obiteljskih običaja. Ako bez nedjelje nema kršćanina, onda valja reći da slaviti nedjelju ne znači svesti Dan Gospodnji na “odrađivanje” mise. Očekuje se mnogo više, jer kršćanstvo bez crkvenosti je puka ideološka priča koja se dobro uklapa u opći individualistički smjer duhovnosti. Prakticiranje vjere znači prvenstveno biti založen na Kristovu putu, slijedeći stope Božjega Sina iz krsnog poslanja. Kristov vjernik zna da mu je iz vjere u Krista povjereno unositi u svoje životne prilike svjetlo Očeva lica i ukazivati na svjetlo Kristova evanđelja.
Izazov nama danas
Kroz držanje farizeja i carinika Isus nam otvara oči za slobodu srca. Priča o farizeju i cariniku nije priča o onodobnim farizejima i carinicima, kao da je riječ o ulomku iz povijesne čitanke. Poruka pogađa ljude u svakome vremenu. Kroz priču je rečeno ono nosivo u čovjekovu odnosu prema Bogu i ljudima. Zato moramo biti svjesni da prezir prema drugima vreba u svakome od nas. Promašaji su tim veći kad Bogu pristupamo polazeći od vlastitih dobrih djela, jer Bogu se prilazi polazeći od Božjeg pogleda na ljude, njegove otvorenosti i darežljivosti. Za razliku od nas, Bog ne pravi razliku među nama. Svoj odnos prema nama ne gradi na našem odnosu prema njemu. Bezuvjetno nam je otvoren. Stoga sve dok se naš pogled ne prometne u pogled kakvim nas Bog gleda, dolazak pred Boga ostaje susret sa samim sobom pod velom religioznih čina.
Drugo, čovjek promaši Boga čim se postavi nadmoćno nad drugim čovjekom. To kako se tko drži prema čovjeku, zorno pokazuje u kolikoj je mjeri dozrio iz odnosa s Bogom. Primijenjeno na stanje u crkvenim zajednicama, ali i šire, lako se mogu uočiti poveznice. Prvo, svako prozivanje zasljepljuje i zatvara pogled u tjesnac sebeljublja. Zato je kršćaninu potrebno krenuti od vlastite sljepoće i prepoznati ovu Isusovu priču kao riječ za sebe. Drugo, i Bogu posvećen život može biti rasadnik truleži i prikriveno mjesto ugnjetavanja ljudske slobode. Štoviše, ukoliko se pobožnosti i religiozni čini u kršćanskim zajednicama i obiteljima žive i tumače na tragu neobraćene vjere, tj. bez mirisa i okusa Kristova evanđelja, onda je jasno da će mladi ljudi više Kristova duha naći izvan institucionalnih okvira crkvenih zajednica. Valja nam, dakle, biti oprezan, jer lako se dogodi da se na mjestima i u ljudima koji bi trebali svijetliti svjetlom vjere susreće zadah tuposti i vjerskog infantilizma. Religijski okviri samo su pomoćno sredstvo u sazrijevanju iz vjere, ali vjere koja nije shvaćena kao ideologija, ratoborno nastojanje protiv onih nasuprot, nego vjera koja prožima život i životom se izriče.
Odgovori