“Koncil je, unatoč naprezanju avangardne manjine, našao Španjolsku ‘sa satom zaustavljenim u Tridentu”, kao što je napisao Martin Descalzo. Bila je to masa katolika odgojenih isključivo na katekizmu Pija X, skolastičkoj filozofiji, Syllabus-u, moralci sv. Alfonza M. Liguorija, duhovnosti sv. Ignacija, tumačenoj u njezinu integrističkom vidu i simboliziranoj u famoznom pojmu poslušnosti ‘poput lješine’. S episkopatom koji je bio gotovo sasvim izvan velikih internacionalnih problema, koji je jedva kamo putovao, koji nije poznavao jezika, koji je 90% dolazio iz kruga sjemenišnog osoblja; većinom su to bili kanonisti, sa slabim pastoralnim iskustvom. Ako izuzmemo slavne izuzetke, moramo priznati da je Koncil našao španjolski episkopat nepripremljenim za suočavanje s novom pastoralnom problematikom Crkve na ‘dinamički’ , a ne na ‘defenzivni’ način. K teološkoj i pastoralnoj nespremnosti pridolazila je njihova kompromitiranost s režimom. Odatle proizviru napetosti za vrijeme diskusije o ‘Gaudium et spes’ i o problemima vjerske slobode. Jedna je manjina laika i crkvenih ljudi prihvaćala Koncil s radošću, jer je u potpunosti potvrđivao i ratificirao njihove nade u otvaranje, koje su do tada bile praktički osuđene na šutnju i na rad u katakombama.”
“Dobar dio našeg klera trpi od stanovitog osjećaja manjevrijednosti, jer osjeća da je njegova naobrazba nepotpuna i da je danas pregažena. To se vrlo često pokazuje u znaku agresivnosti i samoobrane, bacanjem strijela protiv onoga što oni nazivaju pretjeranostima nove teologije. U najboljem slučaju rezultatima zatvaranja u sebe, s jakom dozom skepticizma. U toj samoobrani, velikim dijelom, treba tražiti objašnjenje one ‘instrumentalizacije’ koja se u posljednje vrijeme događa u Španjolskoj s papinim govorima. A to je mislim jedan od najtežih problema za obnovu španjolske Crkve. “
Iz: Juan ARIAS, Crkva u Španjolskoj, u: Svesci, br. 15, 1969., 31-38.
Odgovori