Riječ uz evanđelje 31. nedjelje kroz godinu - 30. listopada 2016.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Lk 19, 1-10
Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«
***
Isus je na putu iz Galileje prema Jeruzalemu. Nalazimo ga na pograničnom području na kojem se smjestio Jerihon, grad palmi i balzama, mjesto u kojem su živjeli brojni svećenici. Zbog položaja i prirodnih bogatstava u njemu žive dobrostojeći ljudi. Isusov prolazak kroz Jerihon, njegove riječi, radnje, držanje i cijelo ozračje, iščitavamo kao sliku Božjeg prolaska kroz naše živote, kao ključ razumijevanja načina na koji Bog zahvaća u našu svakodnevicu.
Ograničenja i prilike
Na tom je putu jedan lik dobio povlaštenu Isusovu pozornost. Riječ je o Zakeju, čovjeku niska rasta koji je htio vidjeti Isusa, ali ga je nizak rast sprječavao da u mnoštvu ljudi koji su okruživali Isusa vidi Isusovo lice. Zakej je, kaže Luka, bogati nadcarinik, što znači javni grešnih bez premca, a ime mu, baš suprotno, znači “čisti”. Kao Zakej, tako i svatko od nas, ima svoja ograničenja koja sprječavaju jasnoću i doseg našeg pogleda prema Bogu koji prolazi putovima našeg života. Zakej je bio niska rasta, no potražio je prikladan položaj s kojeg će promatrati Isusa kad bude prolazio. Iz čežnje za Isusovim licem vidio je priliku i način kako će to ostvariti. Zakej nas time uči da je nepotrebno i opasno okrivljavati druge za naša ograničenja ili se predati pukom oplakivanju vlastitih nemogućnosti. Strast za Bogom otvara oči te prepoznajemo s kojih se mjesta dade kušati Božji prolazak u našoj blizini.
Poput Zakeja i nas često nosi čežnja za Bogom, strast da mu se približimo, da djeluje u našem životu, da iskusimo njegovu blizini. Tako Zakej ujedno predstavlja našu težnju da se nikada ne damo ograničiti okolnostima, da uvijek iznova tražimo načine kako susresti Isusa. Zakej zbog rasta ne vidi Isusa, ali vidi priliku kako da ga vidi. I to je ono što nas u vjeri određuje, jer svakodnevno se okolnosti mijenjaju i ograničenja nas taru sa svih strana. Čovjek vjere, biće strasti za Bogom, prožet budnim iščekivanjem njegove blizine, nastoji da i drugi u svojim ograničenjima ne ostanu uskraćeni za iskustvo Božje blizine. Tako se iz te plodne napetosti vidi da su nam potrebne “uzvišice”, prostori s kojih se bolje motri i dohvaća istina o Bogu i ljudima.
Mnogo toga možemo nazvati svojom smokvom, visokim stablom koje daje da se bolje vidi. No, jučer i danas, potrebno se dati pokrenuti. To je uvijek prvi čin na putu prema Bogu. Tko iznutra gori, uočava prilike i lako će zaključiti da su mu potrebna ramena divova s kojih se bolje vidi, tj. oslanjanje na osobe koje su oslonjene na Boga i zrelom vjerom mogu nam pomoći da i sami stanemo na svoje noge.
Kako se čovjek mijenja
Kad se pod stablom susretnu Isusov i Zakejev pogled, rađa se poziv: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« Zakej je pozvan po imenu, a ne po ulozi. Nije u središtu njegova prošlost, nego sadašnjost. Pritom Isusovo “danas” odjekuje svom silinom kao nekoć u noći Kristova rođenja. Za razliku od “ovlaštenih servisera” Isus ne prokazuje Zakejeva zlodjela. Ne upire prstom, nego uspostavlja odnos, a okolina, razumije se, prigovara. U prvi plan ne dolaze njegovi grijesi, niti mu nameće kompleks krivnje, pa ni osjećaj grešnosti. Nenadmašiva je to crta evanđelja, jer Bog nije čovjek. Kad nam prilazi, a to se događa svakodnevno, pokrenut je našim potrebama. Zakeju pristupa bezuvjetno, jer to je mjera Božjeg ophođenja prema ljudima. I time slutimo da u tom prizoru nalazimo spasonosnu poruku za naš život. Zakeju, a tako i svakomu od nas, valja sići na zemlju i stati na svoje noge. To je dio svakog poziva koji nam upućuje Bog. U tome se prepoznaje i krsno poslanje svih Kristovih vjernika.
Stablo je, istina, pomoglo da se dogodi susret licem u lice, ali to nije bilo dovoljno. Naše moralne ruševine ne mogu se obnoviti ako nas ne osnaži Isusov pogled i njegova riječ. Zov Isusove poruke i danas nas izvodi iz bezimena mnoštva i stavlja u partnerski odnos s Bogom. No, razumije se, valja krenuti onamo kamo nas šalje. A kamo nas šalje? Pa prema našem domu. Želi biti dionik našega stola. Žudi da se nastani među nama kako bi prostori našega življenja bili ispunjeni mirisom njegove nazočnosti. Drugo, kao i na drugim mjestima u evanđelju, uočavamo da Isus promatra ljude odozdo, a ne odozgo. To će reći da nam pristupa polazeći od zemlje, kao zemljanin zemljanima, od stvarnosti našega života i naših zapetljaja.
Nije mali dobitak imati pred sobom ovaj ulomak evanđelja. Ako ga se želi razumjeti u njegovoj širi, valja računati s njegovom poukom da se istinska promjena čovjeka uvijek događa iz blizine, a ne iz straha ili s udaljenosti, a ponajmanje ne iz političkih promjena u društvu. Kad čovjek čovjeka promatra polazeći od njegova čovještva, gradeći odnos na pogledu kakvim nas Bog gleda, ma koliko to izgledalo utopijski, tj. kad naš odnos prema ljudima ne uočava samo “mrlje”, onda se otvara put obraćenju. Potom takav čovjek sam dolazi do zaključka da je promjena neizostavna, da se zlo mora ukloniti i nepravda ispraviti. Zakejev nas primjer poučava da kad Boga primimo u našu nutrinu, onda se mijenjaju naši stavovi o njemu i o svemu u našem životu. Stoga je očito da se istinske promjene, istinska obraćenja ne događaju izvana, nekim odredbama ili nametnutim standardima, a ponajmanje ne promjenom političkih tabora. Istinska promjena uvijek je iz poziva.
Drugo, zgoda sa Zakejom odlikuje se ozračjem radosti. Stoga kad nam se ponekad čini da bi “višak Boga” u našem životu značio manjak životne radosti, onda je jasno da smo potpali pod lažnu sliku Boga kojeg se često poima kao kariku u lancu servisiranja religijskih potreba. Istinska radost nastaje usvajanjem evanđeoskog mentaliteta koji pomaže da se opstane i onda kad se sve ruši i kad nas kušnje pritišću. Uz to Zakejeve riječi nas uče da Isusova prisutnost dovodi do obezvrjeđivanja svega što smo stekli gradeći na laži i koristoljublju, kao i kompromisima koji nisu bili dobri ni za nas ni za druge. Obrat u Zakejevu životu ima svoje posljedice na ljude koje je zakinuo, jer obraćenje uvijek povlači sa sobom istinu o sebi, unošenje pravde i pravičnosti, solidarnost i zalaganje.
Odgovori