Uz svetkovinu Svih svetih 2016. god.
Bili bismo podupiratelji laži kad ne bismo priznali u kolikoj mjeri opada interes za Crkvu, posebno u zemljama katoličke prošlosti, na prostorima koji su još do jučer bili označeni velikom ulogom vjere i religioznosti. Prazne crkve i pad broja zvanja, samo su neki od brojnih pokazatelja sekularizacije i vjerske ravnodušnosti s kojom se danas susrećemo. Da je i u Hrvatskoj stanje takvo, ma koliko to mi prekrivali, vidljivo je posvuda. Istina, kad se prate novinski naslovi posljednjih mjeseci, kao i zluradi naslovi na pojedinim portalima, dobiva se dojam da se uvelike događa katoličko “osvajanje” društva. Takva medijska slika Crkve nameće se kao objektivna istina, a stvarnost je potpuno drugačija. Očito su posrijedi drugačija mjerila i uzorci mjerenja pa se šalju poruke koje nemaju uporište u stvarnosti. Motive takvih naslova bolje ni ne navoditi.
S druge strane, glasovi pojedinih katolika kažu da je Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) kriv za sekularizaciju, prazne crkve, pad broja svećeničkih i redovničkih zvanja, obezvrjeđivanje autoriteta, manjak strahopoštovanja, itd. Posebno se udara po koncilskom dokumentu Dignitatis Humanae, što, osobno sam uvjeren, govori da je posrijedi nepoznavanje crkvene i europske prošlosti, pa i naše domaće koja se zaobilazi u širokom luku. To nas i ne treba čuditi. Promotri li se malo podrobnije opće stanje vidjet ćemo da je obezvrijeđen odnos prema povijesti, kao i vrednovanje pomoćnih povijesnih znanosti. Kod nas se razmatranje minulih zbivanja često smatra uzaludnim i, dakako, gubitkom vremena. Stoga je razumljivo da se potiskuju i ismijavaju znanstveni uvidi koji raskrinkavaju idealizaciju prošlosti. Slične pojave mogu se sresti i među zaređenim službenicima Crkve, što uvelike svjedoči da su već odavno kultura i znanost stavljeni na rub pastoralnih interesa, posebno u našem domaćem slučaju u kojem se još živi terezijanski pastoral. Suženo i unaprijed zadano promatranje prošlosti uvijek služi indoktrinaciji i mitologizaciji, a jedno i drugo je u službi dirigiranja sadašnjih zbivanja i otklanjanja pogleda od gorućih pitanja.
Stavimo li sve navedeno po strani, dovoljno se zaustaviti nad činjenicom da se mnogi i dalje osjećaju kršćanima, ali im Crkva gotovo ništa ne znači, da im je čak i ateizam prezahtjevan. Došli smo u stanje u kojem se više na podrazumijeva vjera u Boga i Božja odlučujuća riječ u ljudskome životu. To, dakako, nije svugdje prisutno u jednakoj mjeri, ali je vidljivo. Na tom putu Kristova Crkva, zajednica iz uvjerenja, a ne iz običaja ili nužnosti, nalazi se pred novim izazovima.
Odgovornost za dom vjere
Sve navedeno ne tiče se samo nekih povlaštenih skupina u Crkvi, ali je razina odgovornosti članova Crkve različita. No, svaki je član Crkve pozvan biti oboružan spremnošću i htjenjem za većim svjedočenjem vjere. Ako je uvijek život taj koji potiče i traži, onda se ovdje dobro zaustaviti na tri mala primjera koji mogu unijeti osvježenje u našim traganjima. Svojevremeno se govorilo o nekom njemačkom svećeniku koji se hrabro odrekao župničke službe i povukao u samostan smatrajući da je na župi puki serviser religijskih potreba. Navodno je govorio da se osjeća kao zaposlenik u nekoj agenciji, a da kod ljudi ne vidi potrebu za vjerom i obraćenjem, što ga je iznutra izjedalo i grčevito pritiskalo. Ovaj pomalo radikalan potez zgodno se uklapa u priču o svećenicima koji se nalaze u stanju zamora i frustracije, razočaranja ili svojevrsnog bijega, jer se osjećaju beskorisni među vjernicima koji su gladni religije, ali ne i Boga. S druge strane zanimljiv je primjer jednog talijanskog svećenika koji je godinama bio na ateističkoj župi. Taj je godinama nedjeljom imao misu gotovo bez jednog župljanina. Istodobno je smatrao da je upravo to njegovo poslanje, da iz tog stanja može bolje motriti i tragati za novim putovima i da se iz njegove perspektive vide stranputice koje se događaju ondje gdje je sve u najboljem redu. Dojmljiv je njegov poticaj da se ne hodočasti u svetišta gdje ima obilje svijeća, nego da se ide ondje gdje se nikada ne ide, da se svjetlo vjere donosi mračnim predjelima života. Stanje je, razumije se, šaroliko. Što nekoga sablažnjava i zgrožava u pastoralu, drugi se tomu raduju. No, kršćani, bilo klerici bilo laici, koje strastveno pogađa pitanje prenošenja i (ne)prihvaćanja vjere u današnjici, kojima je na srcu Papin poziv na pastoralno obraćenje i misijsku preobrazbu Crkvu, koji osjećaju da nemaju pravo na ravnodušnost, očito bi trebali zajedničkim naporima tragati za novim putovima.
Ovog sam ljeta od jednog svećenika čuo da u San Giuliano Milanese, gradu s više od 38.000 stanovnika i sedam župa, udaljenom oko 15 km od Milana, postoji praksa tjednih susreta osoba koji su uključeni u pastoral. Kod njih postoji praksa da se dva puta tjedno u prijepodnevnim satima susreću župnici, svećenici, đakoni, redovnici i redovnice. Jedno prijepodne posvećeno je razmatranju nedjeljnih čitanja, odnosno pripremi homilije, a drugo konkretnim pastoralnim pitanjima i problemima. Zajedničkim ručkom zaključi se jedan od ta dva susreta. Ako pođemo do načela da smo bića ranjenog vida, da ne možemo sve sagledati iz vlastite perspektive, da nas Duh povezuje kako bi razlike doprinosile jedinstvu, onda je jasno da je jedna takva pastoralna praksa nužnost, a ne luksuz ili izlika neradu. Svijet koji se korjenito mijenja zahtjeva hrabrost za aggiornamento, na odgovore koji će ljudima današnjice biti od životne važnosti. Očito je da se vjera hrani zajedničkim naporima i da bi što više neformalnih zajedničkih susreta pomoglo u rasvjetljavanju sadašnjeg stanja.
Izazov gorostasa vjere
Upravo iz navedenoga prelazimo pod svjetlo svetkovine Svih svetih. Slavimo je u jednom kontekstu, a ne u nekoj izdvojenoj kapsuli. Zato valja vidjeti kako stvari stoje s nama ljudima kad nas rasvijetle zvijezde Neba, tj. sveci i svetice. Reklo bi se da i bez njih možemo zaključiti da moć, slava, karijera, uspjeh, ime, ugled, položaj, novac, veze i poznanstva, kao i mnogo toga drugoga, predstavljaju težnje koje se lako uvuku u ljudsko srce. Na cijeni je zdrav i udoban život, bez muka i dosađivanja drugih ljudi, gdje ne zaudara prisutnost starih i bolesnih, a gdje je sve mlado, lijepo i korisno. Nasuprot tim stremljenjima stoje ljudi evanđeoskog opredjeljenja, vjerodostojnosti i zauzetosti. Crkva ih stavlja pred oči zajedničkom svetkovinom Svih svetih. U jednom danu upire pogled u ljude koji su krčili put Božjem dolasku i u čijem se životu Bog proslavio. S radošću nam poručuju da je moguće već sada na zemlji živjeti od Neba, ali da nam ovdje na zemlji nije moguće pobjeći na Nebo, nego se svetost izgrađuje ovdje crpeći snagu iz Neba. Ujedno svetkovinom Svih svetih dotičemo i one koju su došli “sa sjevera i juga, istoka i zapada” i sjeli za stol u Božjem kraljevstvu. Kako su oni tamo “zalutali”? Zar im nije pripravljeno isto što i “đavlu i anđelima njegovim”? Riječ je o onima koji su slijedili glas svoje savjesti i po njemu unosili logiku Isusovih blaženstva u svoje živote te nisu promašili cilj zemaljskog putovanja. Duh Sveti i njih je poticao da se otvore Božjem glasu i natope život ljubavlju prema braći i sestrama.
Dakako, nije ovom svetkovinom slavljeno u središte obožavanje ljudi, nego proslava Boga koji je “divan u svetima svojim”, koji se pokazuje brižnim na putovima našega hoda. Mnogi od svetaca ostavili su nam izgovorene i zapisane riječi, a jer su bile hranjene Božjom riječju, postale su melem za dušu. Za te znane i one neznane, jer su već postigli gledanje Božjega lica, možemo s pravom reći da im vjera nije bila izlika životu, nekakvo iščašenje smisla, nego poziv na sazrijevanje i osluškivanje Božje volje u konkretnim uvjetima njihova vremena. Dapače, iz vjere su stajali čvrsto na svojim nogama, srcem otvoreni Bogu i rukama otvoreni potrebama ljudi. U tomu leži izvor radosti, jer oni svjedoče da se Bog ne povlači iz svijeta, da prolazi našim putovima, da potiče i nailazi na odgovor ljudi koji ga ozbiljno shvaćaju i njegovu Riječ u životu utjelovljuju, pa i ondje gdje je teško ostati sam bez potpore dugih. Blaženstva, koja nam donosi liturgija Svih svetih, pokazuju u čemu je naš pravi i cjeloviti identitet. Blaženstva donose nacrt uspjelog življenja koji je često u suprotnosti s ljudskom logikom koja se usredotočuje na krčenje putova vlastitom probitku
Među proglašenim i neproglašenim svecima i sveticama nalazimo ljude koje je Crkva prepoznala kao zagovornike i primjere uspjelog življenja. Stoga su oni nadahnuće današnjoj Crkvi u traganju za načinima kako nadići pastoralne zapetljaje današnjice, kako se hrabro držati u vremenima zaborava Boga i u stanjima vlastitih slabosti. Rad na samome sebe, otvaranje srca snazi Božjeg dodira, to je put na koji nas pozivaju. Drugo, sveci su bili ujedno i ljudi otpora prema lažnim i licemjernim ponudama života. Uklanjajući svoje lice od idola nisu pristajali na maske i lažna blještavila koja hrane glad za moćnim položajima i nadmetanjima. S njima zahvaljujemo i slavimo Boga, ali i s njima rastemo u Crkvi do Kristove punine, jer po njima Crkva snažnije uprisutnjuje Kristovo otajstvo.
Odgovori