Riječ uz evanđelje 32. nedjelje kroz godinu - 6. studenoga 2016.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Lk 20, 27-38
Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.« Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« »A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«
***
Nije baš moguće živjeti bez kakvog-takvog odnosa prema smrti. Prije ili poslije smrt se nametne kao pitanje. S druge strane, moguće je živjeti bez velikog uznemiravanja glede pitanja o životu onkraj groba. Usprkos tome kršćanski pogled na život nužno se susreće s Kristom koji daje odgovor našim slutnjama i čežnjama. Njegova smrt i uskrsnuće otvaraju nam pogled na smrt u svjetlu njegova uskrsnuća. I vjernik (kršćanin) i onaj koji to nije žive u istome svijetu. Do groba nas lome ista životna nagnuća. Međutim, vjernik svijet promatra snagom Božje riječi, iz nade i pouzdanja u Božju nazočnost u ovome svijetu. U tom je ozračju jasno da vjera u uskrsnuće nije puka informacija o stanju nakon smrti ili puka utjeha. Riječ je o navještaju koji je upućen oblikovanju srca za život koji se ovdje živi u perspektivi vječnosti.
Ljubav govori smrti
Tema uskrsnuća dolazi nam ove nedjelje iz jednog pokušaja da se Isusa uhvati u riječi, da ga se suprotstavi Mojsijevu zakonu i stavi u bezizlazno stanje. Ovaj put su saduceji vrebali na nj kako da ga uhvate u riječi donoseći teoretski “slučaj” žene koju su sedmorica braće imala za ženu sukladno odredbama Zakona. Njihovo se pitanje vezuje uz bračni status te žene o uskrsnuću, odnosno komu će od sedmorice braće pripasti. Ne izvuče li se iz zamke, bolje za njih, jer će lakše braniti svoj društveno-religijski položaj i svoja vjerovanja. Naime, u Isusovo vrijeme prevladavala su dva suprotstavljena gledišta. Zastupali su ih saduceji i farizeji. Saduceji su aristokratski sloj otvoren suradnji s Rimom. Nijekali su uskrsnuće mrtvih. Za njih se živi do groba. Za njih je smrt kraj. Čvrsto su se vezivali uz Mojsijev zakon pa su imali konzervativniji vjerski stav. Proročki spisi bili su im nebitni, što je i razumljivo kad se zna da su odgovori u Mojsijevim knjigama određeni za sva vremena, a proroci su uvijek neugodni rušitelji jasnoća i ustaljenog poretka.
S druge strane su farizeji. Slijede ih siromašniji slojevi društva. Za razliku od saduceja, farizeji su vjerovali u uskrsnuće mrtvih i nagradu u drugom životu. Teološke razlike su se oštrile u rabinskim školama, a oni su raspravljali o stanju ponovno udatih udovica, odnosno komu će pripasti u drugome svijetu. Isusov odgovor nadilazi pitanje koje mu upućuju saduceji i rasvjetljava pogled prema onom najvažnijem. Dakle, Isusova riječ nije reportaža iz onostranosti koja bi hranila našu znatiželju. Riječ je o riječima koje donose posljedice na razumijevanje našeg odnosa prema Bogu i našeg odnosa prema bližnjima. Drugačije rečeno: imaju životnu težinu u svakodnevici. Štoviše, Isusova riječ, kako nam je donosi Luka, pruža obrise odgovora koji je usmjeren buđenju odgovornosti za život.
“Dođi k Ocu!”
Jedno je iz Isusovih usta sigurno: život koji će biti življen u zajedništvu s Bogom dublji je i potpuniji, ali i konačni Božji dar. Sve dobro koje kušamo u ovozemaljskom ruhu smrtnosti slika je onoga što će biti u punini. Vjerovati da nas Bog dobrostivo čeka i da će nam darovati puninu života, stavlja nas pred zadaću odgovornosti za život prije groba. Može nam izgledati da je Isusova riječ u Lukinu tekstu nejasna i nedorečena, no potrebno je uvijek imati na umu da se Pismo čita u Crkvi u kojoj snaga Božjega Duha potiče dublje razumijevanje Božje riječi. Ključno je da vjera u puninu života ima svoje posljedice na naše držanje u životu. Isusova riječ nas uvodi u odgovorniji odnos prema životu. Nema sumnje da Isus ne govori o uskrsnuću kao nastavku ovoga života ili o povratku u ovaj život, kao da je riječ o oživljavanju, kako je to prevladavalo u mišljenju farizeja. Riječ je o potpuno novoj zbilji koju stvara Bog. Dakle, smrt nas ne uništava, nego kroz nju ulazimo u novu stvarnost. O njoj snažno svjedoči činjenica da se Bog objavljuje kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Stoga možemo reći da kroz smrt idemo prema konačnom iznenađenju u kojim će nas susresti Božje lice i njegov očinski zagrljaj. Isusova riječ u sebi nosi snažnu poruku o neraskidovoj vezi Boga i ljudi, vezi koju ni smrt ne može narušiti. Smrt, dakle, nije kraj odnosa s Bogom, nego početak novoga življenja u punini ljubavi za koju nas Bog svojom blizinom pročišćava.
Tu valja stati i učiniti još jedan skok. Možda je upravo nedjeljni ulomak prigoda da se to naglasi. Evanđelje je uvijek poruka o spasenju u svijetu prožetom prolaznošću. Život bez prolaznosti, bez prepreka i smetnji u odnosu s Bogom, to je cilj prema kojem idemo. Međutim, vjera u uskrsnuće i život vječnog zajedništva s Bogom nije izlika bijegu od života ili manjku brižnosti prema životnim zadaćama i pitanjima koja nas svakodnevno pogađaju. U tom se smislu može reći da naš dolazak na grobove pokojnika predstavlja dio ophođenja prema životu, jer bi bilo lažno poštovanje prema pokojnima kad bismo istodobno širili ozračje smrti prema živima i satirali životne silnice današnjih ljudi. Bila bi izdaja vjere kad se molitvi za pokojne ne bi pridružilo nastojanje oko napretka ljudi koji nas okružuju. No, izdaja je i nastojanje koje ne vidi da nam se pojaviti “pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio”. Spomen i molitva za pokojne bili bi licemjerni kad ne bi imali s druge strane zauzetost za kulturu života, da ne kopamo grobove jedni drugima i da se ne zauzimamo samo oko materijalnih probitaka, bilo osobnih bilo zajedničkih.
Sržno jest ovo: rađamo se u svijetu koji je označen podjelama, različitim grijesima i grješnim strukturama koje priječe odnos s Bogom u punini, a živjeti iz vjere u Božju vjernost znači predano se zauzimati za zacjeljivanje podjela, opraštanje i kulturu poštivanja drugih i drugačijih, što, istina, ne znači uzmicati pred istinom i pred obvezom rasvjetljavanja zabluda u kojima se živi ili koje se promiču. Bez Boga smrt je doista vječna, a s njim je prijelaz u novo postojanje. Konačni susret s Bogom živih svakim nam je danom sve bliži. Njegova ljubav ne može doći na manje, ali naša sloboda može se okrenuti u suprotnom smjeru.
Don Ivica Huljev
1. Saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće, i to u nikojem obliku. Njih je zanimala ovozemaljska situacija i ispunjavanje Mojsijeva zakona, obredi i propisi vezani uz obrede, žrtve. U tom su smislu imali “fundamentalistički” stav. Njihovu ulogu rasvjetljava Josip Flavije u svojim spisima.
2. Kršćanski pogled na brak nije isto što i brak u onodobnom židovstvu. Leviratska ženidba, koja je polazište njihova pitanja, pokazuju da je naglasak bio na potomstvu, nadasve na rođenju sina koji će nositi očevo ime. Brak bez potomstva smatrao se velikom sramotom i uskraćivanjem Božjeg blagoslova. Odnos prema ženi kao stvari nije bio prisutan samo u toj kulturi, bilo je toga i drugdje u donedavnoj prošlosti na našim stranama. I danas postoje ostaci takvog ponašanja u kojem se brak ne živi kao partnerski odnos. Zato je očito da je današnje vrijeme najprikladnije za življenje kršćanskih vrednota i poimanje braka kao odnosa ravnopravnih supružnika.
Mirna Čudić
Je li utemeljeno ustvrditi kako su saduceji svojim upitom pokazali da obezvređuju i svetost braka (pitanje komu će žena pripasti, kao da je ona predmet kupoprodajnog ugovora), kao i vječnoga života?