MOTRENJE PROPADLJIVOGA

Riječ uz evanđelje 33. nedjelje kroz godinu - 13. studenoga 2016.

NEDJELJNO EVANĐELJE

Lk 21, 5-19

Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«
Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba. No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.
Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji.
Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

***

Teško je naći mjesto na religijskoj karti svijeta za koje bismo mogli reći da ima značenje kao što je Židovima bio Hram u Jeruzalemu. Pred tom blistavom veličinom, koju, kako Luka kaže, rese zavjetni darovi, tj. tragovi religijskog spoja opipljivog i duhovnog, Isus izriče proročki govor o prolaznosti rukotvorene svetinje. Hramsko blještavilo, kao i s njim povezan poligon religijske prakse, ne daje potpuni uvid u istinu kojoj je Hram trebao služiti. Herod Veliki doveo ga je do blistava sjaja, a Rimljani su ga 70. god. predali pustoši. Bila je to građevina pred kojom su oči imale veličanstveni prizor, no Isus je na nj gledao onako kako Bog gleda. Stoga Isusov pogled na Hram ostaje za sva vremena pokazatelj kako se Bog odnosi prema našim rukotvorinama i na što stavlja naglasak.

Nerazorivo kamenje vjere

Cijeli Isusov život svjedoči da sigurnost nije u Hramu, kako se to često shvaćalo, nego u nutarnjoj građevini vjere. Ne spašava blistavo izgrađen Hram, nego nepropadljivi odnos s Bogom koji spašava. Građevine su prolazne, ali izgradnja srca na Bogu i s Bogom ostaje nerazoriva snaga koja vodi prema konačnoj ugradnji u Božji dom. Isusove riječi o prolaznosti Hrama uvijek su nedvosmisleni poziv cijeloj Crkvi na bdijenje da joj “sigurnosti”, koje su plod povijesnog hoda kroz prostor i vrijeme, ne bi zarobile nadu i postale teret u sadašnjosti zbog kojeg postaje “zaustavljena u letu”. Smatrati prošlost jedinim kriterijem, a zanemarivati da nam i danas Bog govori, da smo pozvani čitati znakove vremena, da nam konačna Božja objava u Kristu daje kriterije raspoznavanja Božjeg govora u sadašnjosti, znači prepustiti se djetinjem snu o zlatnom dobu, odnosno iluziji o, slikovito rečeno, obnovi oštećenih umjetnina kako bi nanovo zasjale u izvornom svjetlu. I mi smo u opasnosti da prolazne veličine pretvorimo u idole. Kršćanskoj zajednici valja bdjeti kako pojedini vjerski običaji ne bi postali važniji od Boga i njegove riječi, jer lako se dogodi da se preko opstanka i obrane običaja borimo za svoje male moći i nadmoći, zavičajne ljubavi, uloge i osjećajne zavjetrine. Sigurnost nije u nečemu što Bogu služi, nego je sigurnost u Bogu, a to onda traži da se prometnemo u bića skrbi kakvu je Otac pokazao u Sinu na putovima hoda s ljudima Isusova vremena.

Dani razaranja srca

Kraj svijeta shvaćen kao kozmološko urušavanje svega vidljivoga plijenio je pažnju Isusovih suvremenika. Bilo je to vrijeme omiljene apokaliptike koja se služila slikama razaranja da navijesti Božju ulogu u povijesti svijeta i ljudi. Interes za “dan srdžbe, bijede i nevolje, dan velik i gorak jako” bio je u svakom vremenu prisutan, pa i u kriznim trenucima kršćanske povijesti kad su se javljali navjestitelji kraja. Mnogo možemo naučiti iz već prijeđenog povijesnog hoda. Tako se dade učiti i iz činjenice da se navještaj svršetka javljao u trenucima rascjepa, otkazivanja poslušnosti neupitnim autoritetima, odumiranja društvenih struktura i veličina, vremenima gladi, ratova, epidemija, itd. Isus – a kako bi drugačije – izokreće pogled na svijet i pitanja svojih suvremenika usmjerava prema dubljem interesu. Kaže im da je potrebno oštriti pogled za ono što se događa u svijetu, za zbivanja pred kojima se vidi što se zbiva u ljudskome srcu. Ovdje i sada, kako njima onda, tako i nama danas, događaji koji nas okružuju izazov su budnosti srca. I nije rečeno nešto što se odnosi na sentimentalnu svježinu, nego na siguran vez na sidrištu duše. Valjalo bi ostati nepoljuljan u svijetu poljuljanih i izokrenutih vrijednosti. I nije to nešto što se događa nama danas, kao da je ovo vrijeme najgore moguće. Čovjek kao takav predstavlja svijet u kojem se događa potres vrijednosti i pomicanje naglasaka na ovo ili ono. Da bi to bilo moguće, potrebno je da nam korijeni duše što čvršće prodru do dubine, do izvora u Bogu. »Previše je rezignacije u Crkvi, a premalo proročke snage. Bojimo se gubitka, nerado se odričemo svoje moći. Premda smo već manjina u Europi, mi i dalje još želimo biti većina. O kad bismo htjeli biti jedna dostojanstvena, hrabra, proročka i kvalificirana manjina. A ovako samo često ‘gospodski letimo’ iznad društva, a trebali bismo biti klica, sol, glas, glas koji kvalificirano ima nešto reći o stvarnosti s jednoga drukčijeg gledišta« – kazao je svojevremeno benediktinac Elmar Salmann.

Mesije koje to nisu

Ulomak Lukina evanđelja donosi Isusove riječi koje upozoravaju na budnost spram lažnih mesija i lažnih proroka koji će se predstavljati kao ključ spasenja u vremenima probuđenih čežnji za spasiteljima. Čovjek se lako može zavesti, jer našim očima lako promakne istina koja je dostupna Božjim očima. Kad su oči srca prekrivene lažima, zamorom kojeg je prouzročilo sebeljublje i odanost zlu, onda se lako krene putem zla i zabluda. Isus naglasak ne stavlja na prijetnjama koje dolaze sa strane vanjskih čimbenika, nego prepoznaje opasnost “nutarnjeg neprijatelja” koji rovari u ljudskome srcu. Ratovi, pošasti, potresi, itd., uvijek su bolna zbivanja. No, Isus ne navješta buduće strahote u smislu određivanja kriterija za prepoznavanje njihove blizine. Sve to pripada zakonitostima “staroga svijeta” u kojem valja utjeloviti Isusovu poruku. Nije dovoljno samo ustima i perom stajati uz vjerske iskaze. To komu pripadamo vide se po našem držanju kad nam je život ugrožen i izložen prijetnjama. Krist jamči da će nam u stanjima ugroženosti zbog njegova imena dati “usta i mudrost” kojoj se neće moći oduprijeti neprijatelji. Bit će to mudrost življenja koju Duh izvodi u nama na putu založenosti za Isusov put, za put založenosti za Božju istinu u svijetu. U nevoljama koje će nadoći – a one su neizostavne – nije dovoljno citirati Isusove riječi ili dijelove Denzingera u ime ovog ili onog aktivizma ili nekog politički probitačnog identiteta. Kritičko rasuđivanje i vjernost Božjoj riječi mogući su u svakom vremenu, a Bog jamči da nas neće ostaviti kad se na nas sruče napadi, progoni, podmetanja, izdaje, preziri, odbacivanja, sumnjičenja, okrenuta leđa. I tada ćemo snagom Duha Svetoga životom moći svjedoči blagoslovljenu vjernost Kristu koji je “istinoljubiva usta na koje je Otac govorio” (sv. Ignacije Antiohijski).

Postojanost i zavođenja

U svjetlu Božje riječ vidimo kako je moguće olako se prepustiti zabludama. Zato je jasno da je Božja riječ svjetlo našim koracima kako bismo prepoznavali put spasenja koji ne porobljuje čovjeka. Snagom Božje riječi, pa bio nam i život na kocki, idemo prema zrelosti iz vjere u Božjega Sina. Na tom putu kršćani su pozvani pomoći u oblikovanju savjesti koja će moći razlučivati i prepoznavati kamo valja ići i komu se povjeriti. Taj put ne ide mimo osobnog primjera, a ujedno je označen borbom za čovjeka, a ne protiv čovjeka. Bitka se vodi u našoj nutrini u kojoj se mnogo toga opire rastu Božjega kraljevstva.

Opiranje se, znamo, najlakše probija kroz laži, a laži zavode i osljepljuju, nadasve laž koja se predstavlja kao probitačna istina u ustima jeftinih populista i religijskih trabanata. “Pazite, ne dajte se zavesti” – kaže Isus. Zavođenje, ne zaboravimo, dolazi i kroz oblike života koji su pretočeni u mentalitete. Tako se može reći da nam danas uvelike prijeti mit o vječnoj mladosti. Mentalitet vječne mladosti nije trenutni osjećaj vrele krvi mladog čovjeka, nego se taj mit nameće kao ključ uspjelog življenja kojim se promiče osjećaj važnosti i plijeni pozornost u očima drugih ljudi. U tom ozračju, a na tragu Kristove riječi, valja biti svjestan koliko danas mladima prijeti opasnost površnosti koja zavodi. Zaborav dubine postao je sveprisutan. Površni odnosi donose trule i nezrele odluke, a onda ne čudi broj rastava u braku koje najbolje svjedoče što se zbiva kad čovjek gradi odnos na pličinama i površnoj udobnosti, a ne na moći ljubavi koja se izgrađuje kroz nemoći svakodnevice.

Imali smo prilike vidjeti što čine zavođenja ideologija koje su bile lišene istine o čovjeku ili su nudile projekt raja na zemlji. Mesije i proroci ovozemaljskog spasenja u čas se pretvore u diktatore, a populisti u otirače po kojima ljudi jednom gaze. Koliko je porobljenih i usmrćenih talenata nastalo iz utrobe političkih stranaka koje su gušenjem kritičke moći obmanjivale svoje članove i okolinu svojim idolima. Pribrojimo li tomu mesije ekonomskog raja, kao i lažne mentalitete koji u modi, udobnosti  i potrošnji vide jedini boljitak, lako ćemo razumjeti odakle moć razaranja obiteljskog i bračnog gnijezda. Unatoč tomu kršćanin je uvijek pred izazovom Evanđelja koje uznemirava lažni mir savjesti i kritički razaznaje laži. Društveno ozračje u kojem živimo mjesto je udomljavanja vjere, a ona daje da se vidi u mraku svoga vremena. Hrvatski prostor, kako sociolozi odavno govore, označen je sindromom antiprofesionalizma, intelektualne uravnilovke i antiintelektualizma. To teško možemo zanijekati. Tu smo gdje smo.  No gledano očima vjere, i to vjere koja ne zamagljuje, znamo da smo u tim i takvim uvjetima pozvani svjedočiti, jer najgore što nam se može dogoditi tiče se upravo izdaje Isusova puta.

← LICEMJERJE – LICE PO MJERI KORISTI

“DOMOVINA NIJE SAMO PROGRAM MORALNI I POLITIČKI, NEGO VELIK KULTURNI ZADATAK.“ A. G. Matoš →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.